Čovjeka lovi mučnina gledajući vrlo uspješne fotografije, panorame Splita i okolice, nakon protutnjalog požara, “majke svih požara” kako reče jedan gospodin vatrogasac. Pritom se mnogi pitaju: kako se to moglo dogoditi? Zašto se ova ugroza nije već u samom početku lokalizirala i ugasila, unatoč vjetru i povoljnim uvjetima za širenje? Tko je tu zakazao? Netko očito jest, jer niti je ovo prvi veliki požar, niti su dosad neviđeni uvjeti, niti su vatrogasci zaspali. Netko je ipak zaspao i spava već godinama, jer ga je ova apokaliptična ugroza zatekla nespremnog.
Odgovornost se krije u zapovjednom lancu, gdje su pojedine karike zahrđale, neke napukle, neke ispale, pa to više nije lanac, nego skup raznih i različitih, nepovezanih elemenata, koji su svaki za za sebe poseban skup, poneki potpuno prazan, poneki zastario, poneki tehnički neispravan, poneki nefunkcionalan, poneki nasumičan… Ti podskupovi se djelomično presječu, poklapaju, prekrivaju i ne pružaju pravi uvid u stvarnu situaciju, koja nije dobra i zadoljavajuća, o čemu se godinama govori i upozorava kako taj sustav ne funkcionira.
Čini mi se kako su se svi vladajući i odgovorni, na sva usta, nedavno hvalili kako je konačno osmišljena, napisana, prezentirana i na Saboru usvojena Strategija nacionalne sigurnosti. Pritom su neki bili jako ponosni, kao da je to njihovo osovno djelo i doprinos naciji. Mislim da u nacionalnu sigurnost spadaju i elementarne nepogode, poplave, požari, oluke, orkani, tuča…, jer su to sve ugroze na ovim prostorima. Nikakav rat, simetrični, asimetrični, hibridni, biološki, hipotetički…, nama ne prijeti. Nemamo mi u našem okruženju takvih neprijatelja koji bi oružjem više ikad nasrnuli na nas. Aspiracije na naš teritorij su jedno, a njihove sposobnosti i mogućnosti sasvim nešto drugo. Osim toga to je postao jedan uljuđen i empatičan narod, nekima i drag, koji je zbog naša nesposobnosti organizacije, bili spremni pružiti pomoć u ljudstvu i tehnici, usput doći doći vječno na željeno more, pogotovo kad su čuli kako je ovaj put taj naš požar “biblijskih” razmjera “interesantan i atraktivan”, jer se uvukao u Split, poput lopova, dok su glavni u Splitu “spavali”.
Kad su se “probudili”, morali su najprije riješiti glavni problem: tko je komu nadležan? Zatim ostali problem: Tko je za što odgovoran? Do kuda je čija domena? Tko će kuda ići? Tko će koga zvati? Tko će što odjenuti? Komu kapa? Komu kacig? Komu uniforma? Naime, za šmrkove se zna komu pripadaju i u čijim su rukama uvijek. Međutim ovaj puta tih ruku nije bilo dovoljno. Kad su se ruke skupile, one domaće, civilne, amaterske i navijačke, nije bilo više šmrkova. Vatra je plamsala u svim nijansama. Oganj se raspomamio, nošen vjetrom zagospodario je vrhovima, dolima, stazama, putovima, cestama i predgrađem, drugog grada po veličini u državi. Bio je to fantastičan prizor za rimskog cara Nerona. Bio je to zastrašujući apokaliptični prizor za sve građane Splita, naročito one u čije dvorište je požar ujurio ili ušetao i počeo ulaziti u njihove kuće. Dok su oni strahovali za svoje živote neki naši neroni su, doduše bez lire, “pisali” svoje lirske i epske pjesmuljke, poneki i pjesme o požaru u Splitu.
Neki od tih naših Nerona su i u ovoj nesreći vidjeli svoju priliku, da se posebno istaknu, omile građanima i steknu političke poene na ovom požaru, ili se pak prekriveni gustim dimom osvete onome, kome to do kraja nisu stigli kad su proces započeli, jer se digla neviđena hajka oko toga, kad se shvatilo zašto je netko izgubio povjerenje i morao otići. Kaj god! Nismo mi baš toliko bedasti i totalno nesposobni logički zaključivati, povezivatii i povezati određene situacije, njihove glavne aktere, naročito one koji kompromitaraju, nekoga na vrhu zapovijednog lanca, bilo doma ili vani, pa i u Mađarskoj. Taj zapovjedni lanac je vrlo diskutabilan, pogotovo kad je sačinjen od više manjih lanaca, sa slabim karikama. Što su karike slabije, to je “lider” – prva karika u tom lancu, umišljeniji i misli kako je on najvažniji u cijelom velikom lancu. To smo mi i naš mentalitet. Koristimo tuđu nesreću, koja je zapravo naša nesreća, ali zaluđeni svojim egom, to ne vidimo, da bi na neki način osobno profitirali, istakli se, “narasli, postali kamen zaglavni u strategiji stabilnosti i obrani od ugroza, kako u ratu, tako i u miru, kako na zemlji, tako i na nebu, pogotovo kad nam stignu američki borbeni zrakoplovi.
Važno je da se zna tko je kada i gdje glavni. Ponos i dostojanstvo treba čuvati, čak i onda kad se baba češlja, dok kuća gori. Što će nam ponos i dostojanstvo, ako nam se država urušava, zemlja rastače, a domovina nestaje? Naše nerone to nije briga. Oni su sami sebi dovoljni, ukoliko su važni i prvi. Misle da su nedodirljivi i vječni. Narod šuti, ali pamti. Međusobna prepucavanja su već uzela veliki zalet, ulaze u trku, dugačku dvije godine. Za to vrijeme se druga strana konsolidarilizira, zbija redove, bilježi propuste, loše poteze, činjenja i nečinjenja, naročito kod ugroza, “glumi” autsajdere i polako uklizava na sve tri glavne točke (vrha) njihove “inicijative”, za preuzimanje vlasti. Ponešto su i oni naučili, nešto iz vlastitih pogrješaka, a nešto iz pogrješaka drugih. Svi mi smo nešto naučili od Torcide i BBB-a. Kad negdje gori, bilo čije i bilo gdje, treba biti jedinstven u spašavanju i pomoći, naročito kad gori Hrvatska.
Danas Hrvatska gori na više načina, na svim frontama i u svim područjima. Premalo je ruku i glava koje je žele i mogu spasiti. Teško se gasi veliki, rasplamsali požar, koji guta sve pred sobom. Oni mlađi, zdraviji, obrazovani, sposobniji bježe diljem Europe i svijeta. Mi stariji se gušimo, grcamo, tugujemo u bolu, depresiji i beznađu, moleći Boga i Blaženu Djevicu Mariju da nam pomogne i spasi nas, najprije od nas samih, a onda i od svih zala koja su nas zaskočila dok smo budni spavali. Naši domaći Neroni su u potrazi za lirama, uz koje bi zapjevali svaki svoju pjesmu, bez truna kontrapunkta, ekvilibrijajući na iverju demokracije, diveći se sami sebi.
U ovom požaru oko Splita kažu procjenitelji da je izgorilo oko 4500 ha zemljišta, sa svime onim što je na njemu bilo: šuma, makija, grmlje, drveće, smilje, bosilje, vinogradi, voćnjaci, masline, koze, zečevi, jarčevi, jarebice, pokoja staja i kuća… Sve živo. I kamen je gorio. Onaj koji nije gorio je plakao, od očaja, nemoći i srama. “Ovaj požar nam je velika lekcija”, rekao je netko važan u hijerhiji zapovijedanja. Istina. Sve naše lekcije su skupe, sa puno žrtava, štete i blamaže. Svatko će izvući neku pouku iz ovoga. Možda bi povjerenstvo za maturu moglo sastaviti jedan matematički zadatak, za višu razinu mature, u rangu gradiva osnovne škole, jer se kriterij vrjednovanja znanja toliko spustio, da se ne možemo baš do kraja sramotiti i priznati kako 90 posto učenika nije položilo maturu iz matematike, nakon svih silnih i skupo plaćenih priprema, a onih 10 posto su odlični, jer ih to gradivo zanima, razumiju ga i znaju primijeniti.
Primjer zadatka: Da se bolje organiziralo i da postoji strategija obrane od požara na nivou grada i države, ne bi izgorilo 4500, već 1500 ha.
a) Koliko posto bi ha bilo spašeno?
b) Ako je odgovornost nadležnih razmjerna broju ha nepotrebno izgorenog područja, koliko posto su odgovorni zakazali.
c) Kad bi na na svakom aru bila 3 stoljetna stabla, koliko takvih stabala je izgorilo u ovom požaru?
d) Ako svaka sadnica košta 20 kuna. Koliko ćemo platiti jednako pošumljavanje, ne računajući druge troškove?
e) Ako su drugi troškovi na svakom aru 15 kuna. Koliki su ukupni troškovi na izgorenom području?
f) Napiši jednadžbu (funkciju) koja predstavlja sve troškove po jednom aru površine, za bilo koji broj sadnica.
Ispričavam se na nenamjernom banaliziranju ove velike nesreće i tragedije. Htjela sam samo pokazati kako nešto može biti interesantno, možda čak i atraktivno, samo treba znati gledati s prave strane i objasniti u stilu larpurlartizma.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više