Kraj i krah Bolivarske revolucije

Iza Madura stoji Kuba

Izbori čiji se rezultat znao mnogo prije izlaska na birališta, vlada koja mijenja Ustav kako bi uklonila oporbu koja ima većinu u parlamentu, i predsjednik koji je potencijalno najbogatiju zemlju Južne Amerike pretvorio u zemlju s najvišom stopom kriminala, najgorom korupcijom, i najvišom stopom smrtnosti djece i rodilja… „Bolivarska revolucija“ koja je počela 1999. predvođena Chavezom i koju je nakon njegove smrti 2013. nastavio nekadašnji vozač autobusa Nicolás Maduro nema baš mnogo zajedničkoga s djelom južnoameričkog osloboditelja Simona Bolivara.

Raúl Castro i Nicolás Maduro

Jer od ciljeva Chavizma, koji je u očima mnogih ljevičara s ove i one strane Atlantika još uvijek obavijen aurom antioligarhijskog i antiimperijalističkog izbavitelja siromašnih iz ralja materijalne bijede i duhovne podčinjenosti, nije ostvaren nijedan. Venecuelska vrsta socijalizma XXI. stoljeća nije ništa drugo doli dogovor državne stranke, sigurnosnog aparata, vojske i male boli-buržoazije čiji je cilj vlastito bogaćenje i korumpiranje drugih zemalja jeftinom naftom. Činjenica da sada Venezuelu napuštaju stotine tisuće ljudi, da cvjeta organizirani kriminal, trgovina narkoticima i ljudima, samo upotpunjuje sliku.

Pitanje je: koliko još? Dokle god vojska bude uz Madura, smjena vlasti ne može se postići na ulici. No iza sigurnosnog aparata stoji Kuba čija komunistička nomenklatura nije voljna podržati povratak Venezuele demokraciji jer bi to po mišljenju tamošnje vlasti za „tranziciju“ na Kubi moglo imati nepredvidljive posljedice. Čak ni Organizacija Američkih Država nedavno nije uspjela osuditi režim. Sankcije, neovisno od koje strane, koje bi osim vladajućih pogodile i narod, još bi dodatno produbile bijedu. Ali sa svakim novim danom u kojem oporbi ne uspije oslabjeti vladajuće i pridobiti chaviste razočarane u revoluciju, ova će revolucija proždrijeti još više svoje djece.

Daniel Deckers, F.A.Z.