Tamne i one druge slike

Opus Tomislava Šilipetra slojevit je, zanimljiv i intrigantan

Akademski slikar iz Zagreba, Tomislav Šilipetar, iznimno aktivan pripadnik mlađe generacije hrvatskih likovnih umjetnika, kontinuirano istražuje i kolor i motiv, naime, ponekad je njegova produkcija preplavljena kolorističkim nanosima optimizma i samopouzdanja ili pak kolorizam dominantnih boja podcrtava dubioze i dileme suvremenosti, općenito, od čovjeka do svijeta ili je slikar zadubljen i gotovo uhvaćen u mreže crnila pesimizma, instinktivnog skepticizma, nepovratno zarobljen tamom,o čemu svjedoče njegove nove slike u kojima prevladavaju samo naizgled neobični motivi, tragovi ruku u raznim bojama, gotovo sliče davnim prapovijesnim tragovima prvih ljudi, u plesu, u noći uz odsjaj pradavne vatre, do stvarno nestvarnih figurativno nefigurativnih oblika koji u cijelosti zauzimaju površinu platna dok se iza njih nazire, osjeća i vidi tama, beskrajna tama koja lagano klizi prema nama.

Iznimno složena i napeta atmosfera u kojoj se koprca, ulovljen u mreže straha i panike, lik, izražen tek u dvije, tri boje, boje međusobno suprotstavljene, nimalo kooperativne, jer to je svijet suprotnosti koji mora dijeliti a neće volumen predviđen za život.

Šilipetrove nove slike otvaraju niz pitanja, s kojima se redovito suočava svaki umjetnik, pjesnik, kompozitor, slikar,gdje sam ja u odnosu prema tom, dalekom i udaljenom svijetu, razumije li taj svijet mene ili shvaćam li, što uopće od mene želi svijet?

Pojedinac naspram svijeta, izoliran, osamljen, napušten, potpuno sam, bez razumijevanja, stoji ispred toga svijeta sa svim njegovim velikim civilizacijama i neshvaćenim sudbinama masa, bez ikakve nade u boljitak, tek svjetlost koja se pomalja briše tamu i progovara o nagovijesti, daje mu kakvu takvu nadu i on nastavlja raditi u gluhonijemoj tišini atelijera.

Šilipetar energično promišlja o čovjeku, o realitetu njegova postojanja, ponekad i buntovno i s razlogom i bez razloga, snažno i uporno problematizira svrhovitost postojanja i sve to, bez ustezanja i obzira pretače vješto u odnose boje, na praznu i prijeteću površinu platna i papira, bilježeći sustavno svoje putovanje beskrajima ljudske duše, ne nadajući se uopće nekom tajanstvenom Zlatnom runu, na drugoj strani posve nepoznatog svijeta. Da, slikar putuje krajolikom vlastite duše i bilježi u svoj dnevnik uspomene i događaje koji su se desili a neki drugi, priželjkivani, nisu i nikada se više neće s njima suočiti i nestati će i ta sjećanja u zaboravu, putovanje se svakodnevno odvija i povremeno se ukazuju horizonti koji će se moći vidjeti i doživjeti samo jednom.

Tomislav Šilipetar jednom se služi poznatim licem i u različitim varijacijama istražuje znatne mogućnosti izraza, drugi puta, to je trag ruke i njezina simbolična i magična gesta ili je pak riječ o amorfnom obliku nejasne geste ili se svi upiti s ovoga svijeta sliju na autorov autoportret. Slikar Tomislav Šilipetar iskreno i duboko promišlja o duhovnoj dinamici suvremenog čovjeka, današnjeg svijeta i svih njegovih pojavnosti, nastojeći proniknuti u prostor iza maske s kojom se često svi branimo, misleći tako očuvati osobni identitet, ne prihvaćajući jednostavnu istinu kako se ništa ne može spasiti i sačuvati. Koliko je takav svijet pogodan prostor za traženje motiva, ostaje upitnik, no svakako ovom prigodom valja istinski angažirani odnos Tomislava Šilipetra prema umjetnosti, prema čovjeku, prema svijetu u kojem živimo, zamišljajući ga jednog dana boljim ako ne postane gorim. Opus Tomislava Šilipetra slojevit je, zanimljiv i intrigantan, prepun boje ili tek s naznakom kolora, daleko nadilazi samo likovna pitanja.

Miroslav Pelikan