Latinski jezik kao znak pripadnosti Zapadu
U spomen na Krunu Krstića, književnika, filozofa, psihologa, leksikografa, jezikoslovca i povjesničara, Domagoj Vidović piše o tome svestranom znanstveniku i pitanjima koja se nameću u susretu s djelom Krune Krstića.
Prošle je godine u zajedničkome izdanju Ogranka Matice hrvatske u Zadru i Gradske knjižnice „Juraj Šižgorić“ u Šibeniku objavljena knjiga Krune Krstića Latinizam i humanizam – iz povijesti hrvatske književnosti. Priredio ju je vodeći hrvatski dijalektolog i professor emeritus Sveučilišta u Zadru Josip Lisac.
S obzirom na tijek hrvatske povijesti nije neobično da se knjige hrvatskih autora izdaju posmrtno, a sudbina Krune Krstića ogledni je primjer životnoga puta čovjeka koji nikad nije imao mišljenje iza kojega ne stoji u, čak i za bremenitu hrvatsku povijest, iznadprosječno turbulentnome razdoblju.
U ovome ću radu čitateljstvu nastojati približiti Krunićev životni put (na temelju izvrsnoga predgovora Josipa Lisca), dočarati ulogu hrvatskih autora koji su pisali latinskim jezikom, čime se Krstić osobito bavio, te progovoriti koju riječ o podrijetlu Arbanasa na temelju nekih novijih spoznaja.
Mukotrpan hod kroz život
Kruno Krstić (Arbanasi, 13. studenoga 1905. – Zagreb, 6. prosinca 1987.) bio je svestran intelektualac. Može ga se smatrati književnikom, filozofom, psihologom, leksikografom, jezikoslovcem i povjesničarom. Kao književnik pojavio se 1921. pjesmom Hteo bih objavljenom u Hrvatskoj prosvjeti. Napisao ju je ekavicom poput velike većine tadašnjih hrvatskih književnika potaknutih Skerlićevom anketom 1914. po kojoj su se Hrvati trebali odreći jekavice, a Srbi ćirilice. Nije mu trebalo dugo da progleda.
S Hvaraninom Lukom Perinićem 30-ih godina XX. stoljeća već je objavio znanstvenofantastični roman Izlet na Mars, koji je zabranjen zbog toga što je aluzivno kritizirao jugoslavensku vlast. Ni kao kritičar nije birao protivnike, pa se osobito rado i žestoko osvrtao na stvaralaštvo Miroslava Krleže, i to pod pseudonimom Marc Tween (nakon što je preveo roman Marka Twaina Mali Toma u balonu). Od filozofskih mu se djela izdvajaju članci Filozofija u Hrvatskoj (1943.) i Filozofija i jezik (1944.), a doktorirao je 1937. s temom iz psihologije.
Pritom treba istaknuti njegovo otkriće kako je Marko Marulić prvi upotrijebio naziv psihologija. Leksikografskim radom počeo se baviti surađujući u Hrvatskoj enciklopediji 1941. – 1945., a 1951. – 1975. radio je u tadašnjemu Jugoslavenskom leksikografskom zavodu, u koji ga je primio i u njemu ga štitio negdašnji suraspravljač Miroslav Krleža. Kao jezikoslovac bavio se općim jezikoslovljem i kroatističkim temama. Bio je jedan od prvih hrvatskih strukturalista najsuvremenijim nas jezičnim teorijama izvlačeći iz karadžićevske vukovštine.
S Petrom Guberinom autor je knjige Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika (1940.), a njima se dvojici 1941. u pisanju Hrvatskoga pravopisa pridružio Franjo Cipra. Spomenuti je pravopis bio fonološki, zabranjen je u NDH te je objavljen tek 1998. Kao povjesničar hrvatskoga jezika Krunić je isticao važnost dubrovačkih književnika i fra Andrije Kačića Miošića u oblikovanju suvremenoga hrvatskog književnog jezika, ali i činjenicu da su mnoga Karadžićeva jezična rješenja istovjetna Kačićevim.
Budući da se Karadžić rodio 31 godinu nakon objave Razgovora ugodnoga, razvidno je tko je od koga preuzimao, što i sam Karadžić neizravno priznaje navodeći Kačićevu pjesmaricu kao poticaj za tiskanje svoje knjige srpskih narodnih pjesama (od kojih su, gle čuda, mnoge bile hrvatske). Osim hrvatskim jezikom, Krstić se bavio i materinskim arbanaškim idiomom objavivši Rječnik govora zadarskih Arbanasa (1987.).
Na predstavljanju je, koje je 24. studenoga 2022. priredio Ogranak Matice hrvatske u Zadru, Josip Lisac istaknuo Krstićevu „svjetskost“ i modernost, tj. njegovu upućenost i primjenu najsuvremenijih jezikoslovnih teorija. Višekratno je postavio pitanje što bi tek Krstić uspio postići da u svakoj fazi svojega djelovanja nije bio proganjan: u Kraljevini Jugoslaviji progonili su ga jugounitaristi, u NDH je fonološki pravopis kojemu je bio suautorom bio zabranjen zbog Pavelićeva zagovaranja korijenskoga pravopisa, početkom 1945. bio je predodređen za vješanje zbog kritike upućene ustaškomu režimu (spasio ga je Ivo Bogdan), a socijalistička mu je Jugoslavija omogućila znanstveno usavršavanje u Mesoprometu nakon što je 1947. obustavljen kazneni postupak protiv njega.
I nakon 1947. često se suočavao s optužbama da okuplja narodne neprijatelje, posljednji put 1987. kad mu se pripisivalo da je promicatelj ustaške politike, nakon čega je uskoro i umro. Možemo si postaviti retoričko pitanje bi li se i on, kojemu je tijekom NDH zabranjena objava pravopisa, zbog „loših karakteristika“ i optužaba da je ustaški agitator našao na popisu nepoćudnika kojima bi zagrebačke vlasti kanile oduzeti ulicu da je kojim slučajem ima.
Latinski jezik kao znak pripadnosti Zapadu
Najnovija se Krstićeva knjiga sastoji od dvaju članaka objavljenih 1960. (Humanizam kod Južnih Slavena) i 1962. u Enciklopediji Jugoslavije (Latinizam u Južnih Slavena) posvećenih tisućljetnoj hrvatskoj pismenosti na latinskome jeziku. Možda ćete se upitati čemu se vraćati na teme iz tako daleke prošlosti, no one su se itekako odrazile na našu sadašnjost.
Latinština je, naime, temeljna mjera uklopljenosti pojedinoga europskog naroda u zapadnu uljudbu, a latinskim su se jezikom Hrvati branili od potalijančivanja u Dalmaciji (koje je, što je pomalo paradoksalno, žešće provodila Austrija nego Venecija) te ponjemčivanja i pomađarivanja u kopnenim hrvatskim krajevima. Uporaba je latinskoga jezika ujedno kulturološki, još od prvih razdoblja doseobe, uvelike razdijelila Južne Slavene.
Hrvati su se, naime, naselili uz jaka romanska kulturna središta, iz kojih su se i sami opismenjivali te je razdoblje romansko-hrvatske simbioze dokumentirano u pisanim vrelima od kojih su mnoga nastala upravo u gradovima na istočnojadranskoj obali iz kojih su se kršćanstvo i pismenost širili. S druge strane, romansko je stanovništvo na povijesnome srpskom narodnosnom ozemlju u razvijenome i kasnome srednjem vijeku živjelo podalje od kulturnih središta, pa su pisani tragovi iz prvih stoljeća romansko-srpske simbioze iznimno rijetki.
Uzmemo li, pak, u obzir kako je hrvatska baština potekla iz bizantskoga kruga (isprva glagoljaška, a zatim i ćirilična) znatno starija i bogatija od srpske baštine potekle iz istoga kruga (uglavnom ćirilične), koja se i počela razvijati tek nekoliko stoljeća poslije hrvatske, ali se i znatno prije (zbog osmanlijskih osvajanja) ugasila, postaju nam jasnije i goleme razlike u stupnju razvijenosti hrvatske i srpske književnosti od samih početaka.
Pojednostavnjeno rečeno, Hrvati su živjeli uz romanske gradove s razvijenim kulturnim životom (Krstić spominje oživljavanje latinske pismenosti u IX. stoljeću ponajprije posredstvom Katoličke Crkve), koji su postupno baštinili, ne zapostavivši istodobno ni pismenost na narodnome ili narodnome jeziku bliskomu crkvenoslavenskom jeziku.
Srpska se, pak, kultura na romansku ne naslanja, iako je romanskoga i poromanjenoga stanovništva bilo i na srpskome povijesnom prostoru, no ondje su se romanski idiomi i kulturne odrednice uščuvali tek usmeno jer romanskih središta pismenosti ondje nije bilo, iako se jezicima romanskih i poromanjenih nomada i danas govori u dijelovima Srbije i Makedonije.
Spomenimo također kako za srpsku srednjovjekovnu književnost Jovan Skerlić tvrdi da je do konca XIV. stoljeća „sve to bilo više pismenost no književnost u pravom smislu reči, i ako se danas broji u književnost, to je u nedostatku čega drugog, i zato što je tako dosada primljeno“ te zaključuje: „Ne samo po svojoj sadržini no i po crkvenom, srpskoslovenskom jeziku, ta književnost bila je van naroda i njegova života.“
Tek na prijelazu iz XIV. u XV. stoljeće srpska književnost prestaje biti „uska po svojoj sadržini, nepristupačna oblikom i jezikom“, ali se s osmanlijskom najezdom ponovno povukla u manastire (iako su „crkveni ljudi sve manje pisali“) te su „XVI i XVII vek najgora vremena koja je srpski narod preturio preko glave, u takvim prilikama nije moglo biti reči o napredovanju književnosti“.
Do konca XIV. stoljeća u kojemu se srpska književnost tek počela razvijati, na jadranskoj se obali već od X. stoljeća pišu statuti, a u XI. ili XII. stoljeću prvi stihovi na latinskome. U XIII. stoljeću nicale su škole u kojima se učio latinski (u Zadru, Splitu, Dubrovniku i Kotoru), a u XIV. pišu se već i znanstveni tekstovi (teološki, filozofski i povijesni) i hagiografije. Naši se latinaši obrazuju i djeluju u Italiji, Ugarskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Poljskoj i Češkoj, a u naše strane dolaze njihovi europski kolege.
Dok se polovicom XV. stoljeća srpska književnost zbog osmanlijskih osvajanja gasi, a u XVI. i XVII. stoljeću gotovo potpuno nestaje, u Hrvatskoj se na latinskome u tome razdoblju pišu prirodoznanstvena, pravna, filozofska i teološka djela te gramatike, historiografska i ina djela, književna središta postupno nastaju i u kopnenim hrvatskim krajevima, a književnost se, osim na latinskome, stvara i na talijanskome i hrvatskome jeziku.
Krstić u XV. i XVI. stoljeću navodi čak 63 hrvatska latinistička pjesnika iz humanističko-renesansnoga kruga o kojima postoje povijesni zapisi ili iza kojih su ostala barem neka djela. Uz njih navodi i nekoliko književnika iz Slovenije. Kolika je kulturološka razlika između Hrvata i Srba dostatno govori podatak da Krstić kao prvoga srpskog latinista navodi franjevca iz Pešte Ignjata Martinovića (1755. – 1795.), no po podatcima koji su postali dostupnima nakon Krstićeve smrti razvidno je kako postoji mogućnost da je Martinović potomak albanskih doseljenika prispjelih u Mađarsku u skupini koju je predvodio pećki patrijarh Arsenije III. Crnojević koncem XVII. stoljeća.
Bez obzira na podrijetlo svoje obitelji, Martinović se oblikovao u krugu hrvatskih franjevaca u Slavoniji i Mađarskoj, pa ga se s pravom smatra dionikom povijesti hrvatske filozofije i kulture bunjevačkih Hrvata.
Književnost je na latinskome jeziku differentia specifica katoličkih (ponajprije Hrvata, a u manjoj mjeri i Slovenaca te još manjoj katoličkih Albanaca) u odnosu na pravoslavne i islamizirane stanovnike južne i jugoistočne Europe, simbol je njihove kulturološke uklopljenosti u zapadnu uljudbu, a koncem XVIII. i početkom XIX. stoljeća latinski je poslužio za onemogućivanje jezične kolonijalizacije hrvatskih zemalja.
S druge strane, latinski postaje činjenicom srpske kulture tek nakon doseobe Srba u ondašnju Ugarsku, u kojoj su uz vjerske postojale i javne škole. Osim toga, razmjerno je mali udio djela hrvatskih latinističkih autora preveden na hrvatski, pa nam je dobar dio tih djela nepoznat, a na srpski se nema što prevoditi jer srpskih latinista nema.
Naški i arbanaški
Budući da Kruno Krstić potječe iz Arbanasa, na koncu nam se valja dotaknuti i pitanja doseobe Arbanasa u Zadar 1726. – 1739. Hrvat iz Bara Vladimir Marvučić višekratno je u svojim javnim istupima i radovima navodio podatak da oko 80 % doseljenika u Arbanase potječe iz dijela barske općine između sjeverne strane planine Rumije i Skadarskoga jezera, koji se teritorijalno poklapa s dvjema drevnim katoličkim župama Barske nadbiskupije – Šestani i Livari. Ostalih 20 %, po njegovu su pisanju, uglavnom doseljenici iz Bara i njegove okolice (Spič, Sušanj, Zupci, Mrkojevići i Crmnica), a u manjoj mjeri iz neposredne okolice Skadra.
Riječ je bila o katolicima uz tek nekoliko pravoslavnih obitelji, tj. narodnosno Hrvatima, Albancima i Crnogorcima. Dakle, zaključuje Marvučić, osim obitelji iz neposredne okolice Skadra, koji među iseljenim Arbanasima čine od 5 do najviše 10 %, a koji su živjeli na području današnje Albanije, preostalih 90 – 95 % Arbanasa potječe iz područja današnje Općine Bar (Svebarja), odnosno Crne Gore.
Marvučić usto navodi kako su Arbanasi pri doseljenju u najvećoj mjeri bili dvojezični (govorili su hrvatskim i albanskim jezikom). Da se u Svebarju uistinu govorilo hrvatskim jezikom u razdoblju njihove doseobe Arbanasa u Zadar, pokazuje pismo zadarskoga nadbiskupa Vicka Zmajevića Kongregaciji za širenje vjere od 14. veljače 1744. u kojemu stoji kako „u svim gradovima Albanije nije u uporabi ni jedan drugi jezik osim albanskoga, osim u Barana koji u gradu i okolici govore savršenim slavenskim jezikom.“
Domeće kako čak i osmanlijski vlastodršci uče slavenski (još 1595., kako mi je priopćio povjesničar Savo Marković, Antun, sinovac barskoga nadbiskupa Ivana Brunija, napominje kako su Barani počeli učiti turske riječi koje prije nisu znali) te da bi bila grehota da budući barski pastir ne bude Slaven. Po podatcima iz 1844., koje navodi novi predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović, u Svebarju je živjelo 1500 katolika slavenskoga i 400 albanskoga podrijetla.
Šestani, područje iz kojega, dakle, potječe najveći dio Arbanasa, jedino je područje neprekinutoga hrvatskog povijesnog prostora (Janjevo i Letnica na Kosovu izolirane su eksklave) na kojemu se dotiču hrvatski i albanski jezik (ili, kako sami Šestani govore, naški i arbanaški).
Da je riječ o izvorno hrvatskome području, potvrđuju dokumenti iz 1485. kad su u Šestanima zapisani mnogi antroponimi, među njima i neka prezimena, primjerice Đorđović, Grgović, Hercegović i Ribar. Od narodnih se imena navode muška Bogo, Bojin, Bojko, Branko, Dabiživ, Dabo, Dabovan, Dapko, Dobrko, Dragić, Grubač, Miljo, Novak, Radašin, Radič, Rajko, Stajko, Stoja, Vuk i Vukašin te žensko ime Vojica, a od kršćanskih Dimitrije, Đura, Đuras, Đurko, Đuro, Ivan, Lako, Lazar, Marko, Maro, Maroje, Melko, Nikče, Niko, Nikša, Pejan, Stepa i Stepan.
Narodna imena (Bogo, Boroje, Glumina, Gradoje, Mladen, Radoje, Stojan, Trebač i Vukac), kršćanska imena (Andrija, Barac, Damjan, Marin, Marko, Martin, Nikola i Stepan) te prezimena (Kostić) u istome defteru nalazimo i u današnjoj Albaniji zapadno od Skadra, u nahiji Brda Šestani. Među narodnim imenima najčešće su inačice osobnoga imena Dabiživ te osobna imena koja sadržavaju osnove Rad- i Vuk-.
Među kršćanskim imenima najčešće su inačice osobnih imena Đurađ, Marin, Nikola i Stepan (usp. Stjepan). Usporedimo li navedena osobna imena s popisom osobnih imena Cetinske krajine ili kliškoga područja iz istoga razdoblja, nećemo uočiti veliku razliku. Albanska imena, kojih 1485. u Šestanima nema, u Svebarje prodiru tek u XVII. stoljeću (povjesničar Savo Marković navodi da ih je tad bilo 8,49 % u samome gradu Baru), što se povezuju s osmanlijskim osvajanjima, pa je, uz podatak da Šestani arbanaški ne zovu naškim, sasvim razvidno da je albanski glotonim (ime jezika) u Šestanima mlađi.
Važan je i podatak da su se, zahvaljujući utjecaju Katoličke Crkve, prezimena u neslužbenoj uporabi u Šestanima, održala i nakon pada toga područja pod osmanlijsku vlast. To se razaznaje iz toga što su u znatno mlađim matičnim knjigama razvidni isti tvorbeni obrasci koji su bili u uporabi tristotinjak godina prije (usp. povijesno prezime Vučedabić iz XV. stoljeća, koje postoji i danas, te suvremena Marstjepović i Marvučić).
Zanimljivo je pritom da su šestanska prezimena, po podatcima iz matičnih knjiga u XIX. stoljeću koje navodi Ivan Jovović, uglavnom slavenskoga, a osobna imena albanskoga postanja. Budući da su prezimena (uzmimo za primjer suvremena šestanska prezimena iz Pinčića: Čobranović, Maljević, Markoč, Marković, Martinović, Pavlović i Vučetić) najčešće odraz starijega jezičnog stanja, i to je pokazatelj da je slavenski (hrvatski) sloj među Šestanima stariji.
Gore navedene činjenice uvijek treba imati na umu kad se govori o identitetu zadarskih Arbanasa kako ga ne bismo ogolili od hrvatske sastavnice, koja nije tu od jučer, nego od doseobe, te time dodatno obeshrabrili preostale Hrvate u Svebarju kojih bi bilo oko 3000 kad bismo ih ohrabrili da se svi ponose hrvatskim rodom.
Nedostižni uzor?
Na koncu nam valja zahvaliti profesoru Liscu i zadarskome ogranku Matice hrvatske što su se još jednom knjigom i izvrsnim predgovorom odužili velikanu hrvatske znanosti, čiji nam životni put treba biti pokazateljem kako se i u najtežim vremenima može živjeti i bez akomodavanja. Nitko od nas ne traži žrtvu koju je podnio Kruno Krstić (osobni progon i uništenje znanstvene karijere), ali bismo barem mogli pokazati malo dobro volje da i vlastitim prinosom obogatimo ukupno hrvatstvo.
