Jakovina – izazivač nereda iz fotelje

On prešućuje kako za Srbe Hrvati i dalje ne postoje

 

 

Ovdašnji povjesničar Jakovina pita se u Globusu (prenosi J.L., 25. 8. 2017.): „Je li vrijeme za trajnu pomirbu Hrvata i Srba?“, potpisan kao Tvrtko. Zatim elaborira kako je zadnji čas za pomirenje. Bože, kakvo glupo pitanje si postavlja ovdašnji  povjesničar! Ne samo glupo, već i pokvareno;  naime ono nikako ne pripada toj „sorti“ znanosti, već aktualnim političarima, futurolozima, te proricateljima budućnosti, astrolozima, „vještcima“ i „vješticama“, raznim vidovnjacima koji iz telekrana iskaču oko ponoći, pa tamo borave do prvog jutarnjeg pijevčeva kukurijeka. Doduše taj sad više ne kukuriče realno već preko interneta (fejsbukači i kokot).

Tvrtko Jakovina

 

Povjesničarima pripada arheologija, odnosno iskapanje i odgovor zašto i kako su se Hrvati i Srbi posvađali i, najnovije – što je uzrok srpske agresije na Hrvatsku. To je njihovo znanstveno polje. I tu važnost njihove riječi prestaje. Ovako ispada da ovdašnji povjesničar Jakovina odgovara na ono, postolujno, srpsko pitanje: „Tko nas, bre, zavadi?“ – iako i ono zahtijeva temeljito, višeslojno i na sve strane  povijesno i ino istraživanje, bez obzira što smjera na običnu, malu, „komšijsku“ svađu. „Igrale se komšije“ nasred zemlje Jugoslavije – rata.

 

Jakovina, povjesničar tople vode

 

Jakovina kreće ovako: „Pomirenje Srba i Hrvata i uspostavljanje trajno dobrih odnosa susjednih republika, Srbije i Hrvatske, nužno je i bilo bi logično iz niza razloga. Srbi i Hrvati jedni uz druge živjet će još stoljećima i bilo bi neizdrživo, poražavajuće ostanu li međusobni odnosi još dugo napeti, ispunjeni sumnjičenjem, neprestanim strahovima i nepovjerenjem. Hrvatskoj je stabilna i bogata Srbija vezana za Zapad, što ranije članica Europske unije, jednako važan cilj kao što bi to trebao biti i za samu Srbiju.“ Eto što je taj Jakovina – nije povjesničar, već političar, sadašnjičar, pa na tragu Aleksandra Vučića koji trenutačno miri Srbe i „Šiptare“ (srpski pogrdan naziv za Shqiptare, Albance), a u biti Srbe među sobom, Jakovina bi na tom tragu mirio Srbe i Hrvate, Srbiju i Hrvatsku. Alek tamo, Tvrtko ovdje, kao da su iz iste priče, a možda i jesu. Nu Vučić je političar, a Jakovina se pravi povjesničarom. Meni s čini kako je i otkrivač tople vode, a povjesničari, jednako i „istoričari“ bi morali otkriti barem, hladnu  vodu, izvorsku, ili onu koja među Srbima i Hrvatima, ispod njih teče pa zrači probleme sukobe i… Ako ništa možda bi rašlje pomogle, nu Jakovina nema ni taj rašljarski dar.

 

„Pomirenje Hrvata i Srba i normalni odnosi Srbije i Hrvatske bili bi logični i korisni za obje strane“, piše povjesničar(!!!). Povjesničar jedan, rekli bi njegovi slično mišljenici, „notorni“. A tko normalan uopće i pomišlja suprotno? U ostalim dijelovima teksta i geopolitičar je, a moglo bi se pomisliti da je osrednji činovnik Eunije – na koncu i suvremeni postkomunistički jugonostalgičar. Šamara malo Srbe, „notornog“ Vulina (srpski protivnici ga nazivaju „Alekovom Monikom“), a ovdje HDZ. Skoro k'o Tito; udri više po hrvatskom nacionalizmu, po srpskom malo manje, pa i druge blago diktatorski za uši potegni. Što ima povjesničar s Tomislavom Karamarkom, pa taj još  nije „sišao u povijest“, a ne zna se i kad će ni kako će da bi ga Jakovina – povjesničar jedan – iskapao, a ustvari živa, pokapao, jer on je kao četiri godine iz oporbe „kurio“, nacionalističku dakako vatru. Jakovina agitpropovac i član lijeve horde, bande, lovaca na tzv. desnicu. Izazazivač nereda iz fotelje.

 

Laži o „normalizaciji“ NDH

 

„…Kako očekivati pomirenje ako se u jednoj državi rehabilitira Draža Mihailović, a u drugoj se čini sve da se posve “normalizira” Nezavisna Država Hrvatska?“, pita se povjesničar. Zamisli povjesničara, što li je to, koji notorno laže o sadašnjosti, a kako li mu je onda tek lahko lagati o prošlosti, nego još notornije. U „jednoj državi“ četnici i četništvo, zatim Nedić, Ljotić i sve slično, sav slični fašistički i predfašistički ološ je rehabilitiran – jednostavno ozakonjen, a ne da se tek rehabilitirati. Krivo ih ni Jakovina, ako bi i htio, pri čemu sumnjam da bi želio, ni u Hrvatskoj više ne će smjeti ni pogledati. Tek lagati kako se ovdje „normalizira Nezavisna Država Hrvatska“. (Pazi lukavca, čak se ni „rehabilitira“, već „normalizira“, dakle malo bila u „krizi“, pa se sad „ normalizira“!) Gdje'? Nigdje. Tko? Nitko. Čak ni ljuti desničari, osim pojedinačno što pak pripada u ljuti liberalizam i još ljuću slobodu govora, te tzv. ravnoj državi.

 

Gdje taj povjesničarski „znalac“ Jakovina vidi četnike? Ne biste vjerovali – u Zagrebu 1945.: „Netko naivan mogao bi pomisliti da se iz činjenice da su se četničke jedinice mirno 1945. povlačile kroz glavni grad Nezavisne Države Hrvatske i da se država nije zvala Neovisna, kako bi to danas vjerojatno ispravili svi lektori hrvatskog, može graditi budućnost“, piše Jakovina povjesničar. Nevjerojatan povjesničar, zlikovac, povjesničarski konstruktor, svašta bih još mogao dodati. A tko se kroz Zagreb 1945., kad je sve palo, uključivo tu državu mogao „mirno povlačiti“. Svi su se samo povlačili, ni najmanje mirno. Jer jame i rovovi su ih tek čekali. 

 

Ubijanje mrtvih branitelja

 

Ah i ta „ploča“, naravno. „Stvarne promjene neće biti dok je ploča Za dom spremni u Jasenovcu, dok se pokušavaju postaviti nove ploče, kada se ministri u vladi slikaju na koncertima koji započinju ustaškim usklicima“ – predviđa Jakovina. Pravi, iskreni, povjesničar malo bi uokolo „proanalizirao“ pa bi ustanovio kako je glagol „spremiti (se)“ neobično učestao u mnogim (svim) jezicima, Svi su „spremni“ za sve i na sve i svašta. Možda bi mu u toj multi lingvističkoj analizi mogao pomoći kolega Pupovac ili netko s njegove katedre, recimo šegrt Glavašević, iako sumnjam u njegove istraživačke mogućnosti. Predložio bih i rješenje: u global-totalitarističkom novogovoru izbrisati glagol „spremiti (se“) – zabraniti ga u svim jezicima. 

 

Na ovim „prostorima“ bi mogao analizirati taj prastari zov, naime kako se od „tamo“ (i)zazivalo sa „sprem'te se sprem'te“, itd., a odavde se onda, dosta poslije pokolja hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini 1928. Odgovorilo – pa dobro: spremni smo! Kakav je to povjesničar, ma bio i ovdašnji koji u svome vapaju za pomirenjem Hrvata i Srba spominje razne aktualne koještarije, a četnički državno organizirani pokolj hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini ni ne spomene. Ništarija od povjesničara koji se pača u daleku budućnost, a prešućuje prošlost koja je odavno i „povijest“. Da, onda smo „mi“ njih „lišili“ kralja i glave mu i krune, pa je i tako krenulo kolo. Krenulo je, nažalost i ranije, a to je područje povijesnog istraživanja kojemu Jakovina ili nije dorastao ili je ono drugo – „dorastao“ je, ali za nešto treće – predskazivanje budućnosti kako ga je i za što pripremila soroševska škola pače vakulteti. „Otvoreno društvo“, ali ono je koncept nove, tužne, ružne, crne budućnosti – novoga totalitarizma. Pače totalnoga totalitarizma. Pravoga totalitarizma. Al' će u njegovoj provedbi biti mrtvih, ustvari se već broje – u milijunima.

 

Jakovine nisu miritelji Hrvata i Srba

 

Još o ploči s naglaskom na „antifašizam“. Kaže Jakovina: „Suradnja srpskih i hrvatskih partija u Hrvatskoj dobra je za zemlju, pa i odnose dviju država, ali ona mora donositi više rezultata od izdašnog financiranja srpskih aktivnosti u zemlji. Ona mora biti zalog da će se incidenti kao ploča “Za dom spremni” u Jasenovcu ukloniti, a da će HDZ-ovski dužnosnici biti spremni učiniti barem neku gestu u vezi s pobjedom Hrvatske u antifašističkoj borbi. Glede ovoga moje je stajalište realno i sasvim suprotno: opstanak te ploče uvjet je za pomirbu, dok će njezino nasilno skidanje izazvati vraga, na što se ustvari smjera, ali o tome na drugom mjestu.

 

Zašto povjesničar jedan, barem usput, ne kaže neukim čitateljima JL-a kad je ustvari počela borba komunističkih antifašista(?) na „ovim prostorima“ protiv (i) fašizma, recimo „monarho-fašizma“ i u rušenje „tamnice naroda“ – Kraljevina SHS i Jugoslavije. Odmah po njenoj uspostavi, po direktivama Kominterne ili tek poslije prekida pakta Hitler-Staljin? Samo usputna primjedba: osim državnih monarho-fašističkih struktura tadašnjem fašizmu pripadali su, primjerice, četništvo, crnorukci, orijunaši, različite srpske stranke koje su legalno djelovale…

 

Tu je još i antifašizam u Hrvatskoj i BiH kasnih osamdesetih i ranih devedesetih, ustvari antinacizam i Domovinski rat, kojemu se Jakovina ustvari i kao pojmu, ruga. Zar se u borbi protiv njega nije  smjelo spremno braniti dom? Ma ne, i u tome je stvar, srpski nacionalsocijalizam, pomalo još i u kukuljici Juge (JNA) mogao tući Hrvate i iznadzvučnim zrakoplovima, al' za odgovor na to, za otpor, nije se smjelo ni pomisliti biti spreman. Ostalo su razni „argumenti“, tek smicalice. Zamršeno., zapetljano; puno posla za povjesničare. Povjesničar Jakovina glede „pomirbe“ Hrvata i Srba ima još jedan, nepremostivi problem. Njegove kolege „istoričari“ u Srbiji, ni razni drugi „naučnici“ ne priznaju ni samo postojanje „Hrvata“, a kamo li da bi se mirili. S kim, kad Hrvata nema? Oni to vide, eventualno, kao unutarsrpsku pomirbu Srba pravoslavaca i Srba katolika, nu kako Katoličku Crkvu smatraju velikim „zlom“, najblaže sektom, onda je jasno kako im se „čine“ njeni pripadnici vjernici. Nisu ti podobni za pomirenje, već samo za – pokoravanje.

 

„Normalni“, obični, Srbi i Hrvati, etnički i politički, svakako žele „pomirenje“, oni se nisu ni „svađali“, točnije izazivali „svađu“. „Svađa“ je druga priča. Tipovi pak poput Jakovine nikad ne će moći  „pomiriti“ Srbe i Hrvate, njihova to misija ni nije. Prije će izumrijeti i jedni drugi nego će ih takvi pomiriti. Od takvih se ne će moći uzeti ni „cijep“ za opstanak pod dobrom srpskom šljivom čačankom, pa da se pod njom to malo preostalih i jednih i drugih pomirbeno „zarakija“. Kad se već bavi proricanjem budućnosti onda je važnija jedna druga, zajednička, ustvari podjednaka budućnost i Hrvata i Srba – predviđeno je da nestanu – pomirili se prije toga ne pomirili. A tipovi poput Jakovine na tome predano rade.

 

Mato Dretvić Filakov