O(p)stanak spomen ploče HOS-ovcima u Jasenovcu kao početak pomirbe
Već nekoliko mjeseci traje rat protiv malog, diskretnog spomenika poginulim hosovcima, obične spomen-ploče ljudima s imenom i prezimenom. Svi su se borili, njih jedanaest, u okolici Jasenovca. Devet ih je tamo poginulo većina tijekom listopada i studenog 1991. u vrijeme najžešćih borbi – za slobodu Hrvatske presudnih – borbi na novljanskom ratištu, jedan je poginuo prvog dana Oluje.
Najstariji među njima rođen je 1952. godine, a većina ostalih šezdesetih godina prošlog stoljeća kad je poslijeratna deustašizcija u tadašnjoj Hrvatskoj, BiH i Vojvodini „ugrubo“ bila dovršena, trostruko „riješena“. Približno ovako: trećina tzv. ustaša je pobijena, jame, rovovi, rudnici, Križni put…, trećina rastjerana po svijetu, a trećina se pokorila. Znakovito je kako je broj likvidiranih višestruko premašivao broj ustaša, pripadnika ustaške vojnice, ali što sad s tim. Možda svi „neprijatelji“ (ustaše, domobrani, kapitalisti, ratni profiteri, buržoazija, kulaci…) koji su osuđeni poslije rata početkom šezdesetih još nisu ni izašli iz zatvora. Taj sveobuhvatni i trajni proces „deustašizacije“ poprimio je oblike dekroatizacije i nikada nije prestajao na egzistencijalnom, političkom, kulturnom… planu.
„Sumnjivci“ su obilježavani neprekidno, a likvidacije su se zatim „premjestile“ u inozemstvo, među emigrante. Posebno važan proces pojačavanja „deustašizacije“, njezine snažne obnove, osamdesetih je pristizao iz Srbije. Navodna „ustaška krivnja“, „magnum crimen“ bila je glavna srpska nacional-socijalistička parola u mobilizaciji srpskih masa za rat – moglo bi se reći skoro jedina -, a zatim i kao agresivno propagandno oružje tijekom tog rata. Danas se to zaboravilo, ali nitko, ni službena Srbija i paraSrbije uokolo, stranke, paravojne postrojbe, sve njihove četničke inačice, mediji, naročito televizije, kler SPC-a… jednostavno nitko iz nacional-socijalističkog srpskog pokreta Hrvate, a o pripadnicima OS RH da ni ne govorimo nije nikako drugačije nazivao do li – “ustaše“. Danas se o tome najbolje može osvjedočiti na internetu.
Razlog je vrlo jednostavan: s „ustašama“, dakle Hrvatima se, smatrali su Srbi, obračunavati bez ikakvih moralnih skrupula, oni su izvan svakoga zakona, ratnih prava i običaja pa se s njima može činiti sve; protjerivati iz doma, paliti im domove, ubijati, deportirati, trpati u logore, tući zrakoplovstvom, granatirati gradove, rušiti katoličke crkve, ili, nema toga što se ne može i što nije dopušteno protiv njih, pače poželjno. Kako bi se pojačao taj stereotip, KOS, dakle JNA, koja je u međuvremenu postala srpski Whermacht, u Zagrebu je, primjerice, organizirala diverzije na židovsku imovinu i groblje ! (poznati „Labrador“). Računali su srpski nacionalsocijalisti kako bi takav pritisak možda mogao i rezultirati pojavom nekakvih ustaša, pa su na tom planu i špijunski (KOS) radili i čak i uspjeli politički radikalizirati jedno krilo HSP-a koje je djelovalo kotraproduktivno hrvatskoj obrani, ali to je za drugu zgodu.
Smatrali su srpski nacional-socijalisti – a stotinu puta smo i ovdje dokazali kako je tadašnji srpski agresivni pokret i ideološki i vojno idealnotipski nacional-socijalizam – „ustašama“ je „opravdano“ i pred svijetom se može opravdati, koji je počivao na zasadama rezultata Drugoga svjetskog rata – otimanje najmanje dvije trećine domovine, zemlje, domova. Bit proglašavanja Hrvata „ustašama“ zapravo je skrivena negdje drugdje – u nepriznavanju Hrvata ni kao naroda, a kamo li nacije. Nešto, nekoga čega „nema“ slobodno možeš još i poništiti, zatrpati pod zemlju da se (ipak!) odnekud ne pojavi. Kakav „znakić ili parolica koju bi pritom nosili, još i poginuli!, hrvatski dragovoljci u obrambenom i oslobodilačkom ratu – ona je potpuno beznačajna. Ili, ako su dragovoljci i hrvatski vojnici, a vidjeli smo i svi Hrvati, napadnuti s petokrakom koja je tada realno bila kukasti križ, bolje reći kukasta petokraka, te mrtvačkom glavom s kostima, koja pak i više nego podsjeća na oznake SS-a, volio bih da mi netko kaže postoji li ikakva „značka“ koju si u borbi protiv njih dragovoljac ne bi smio staviti? Tuku, kolju, režu dijelove tijela s mrtvih, a neki slogan je sporan. Ma dajte.
Oh tih ustaša, ustvari Hrvata, nikako da se – konačno – riješi
Napad na spomen ploču poginulim hosovcima u Jasenovcu, zapravo osloboditeljima Jasenovca, potpuno je identična priča, njezin nastavak, jednaki je to rat, samo, zasad s drugim, medijskim i sličnim sredstvima. Točnije, isti je to rat, jer Srbi ne priznaju poraz u ratu kojega su započeli već uporno grade novi mit, sada kad kosovski nepovratno nestaje, ili je već nestao, stiže „sao krajinski“, naslonjen još i na onaj stari, jasenovački. Mogao bih umjesto „Srbi“ pisati „četnici“, nu to bi bilo netočno, jer „četnici“ su u Srbiji i srpskoj republici u Bosni legalizirani kao herojski pokret. Utoliko su Srbi četnici, dakle „pravno“, a bio bih uostalom isti kao oni, ime nacije zamijenio im s jednim predfašističkim i fašističkim, devedesetih neonacističkim pokretom, terorističkim, paravojnim itd.
Ja ipak priznajem postojanje „Srba“ pa ne želim ma i manjinu drugačije mislećih i usmjerenih izjednačavati s tim ološem. (Nazivati četnike ološem, vjerojatno je i u Hrvatskoj već kažnjivo, a ako nije bit će u Euniji, ponijet će to Srbi kao „pravnu stečevinu.) Ne znam kako će Plenković riješiti „ploču“, nu znam kako postoji jedno jedino ispravno rješenje: Spomen ploča ostaje takva kakva je i podignuta i gdje je podignuta. Prvenstveno stoga što je podignuta legalno. Znak udrugâ dragovoljaca HOS-a je priznat, legaliziran, čak pod Partijom i za koalicijske mu antihrvatske stranke HNS-a i SSDS-a. Sumnjam kako su oni to učinili namjerno, kako bi „minu“ s kojom bi minirali društvo koristili kasnije, primjerice sada. Mogli su pri registraciji UDHOS-a malo „premetnuti“ to „Za dom spremni“, ali eto nisu, pa im sada dobro dođe. Ukoliko se udrugama dragovoljaca HOS-a želi zabraniti ta parola, onda to može vrijediti ubuduće.
Kad bi Pupovčevi Srbi željeli pomirbu, onda bi prvi rekli: Dobro, ta nam „ploča“ bode oči, ide na živce, vrijeđa nas, protivimo joj se, itd. ali neka ostane, rezultat je eto „rata“, ali nove ne ćemo trpjeti. Zatim slijedi neki zakon o svim simbolima totalitarizama. Al' bi to bilo relaksirajuće za hrvatsko društvo, a naročito za ovdašnje kako etničke, tako i političke Srbe. Nu nema za to mogućnosti, jer mitove kao žeravicu novog sukoba, rata treba brižno čuvati. Furio Radin? Pa što bi nas i čemu o(anti)fašizmu trebali učiti Talijani, makar i manjinski?
Plenković za skidanje spomen ploče treba biti – nespreman!
Posebno je zanimljivo stajalište tog „restla“ od te klijentelističke stranke koja se krije pod lažnim imenom HNS-a. Velike „bizmismene“ neoliberalne odjednom brine nekakva pločica, pa glede nje ucjenjuju Plenkovića, praveći oko nje društveni rusvaj. Ustvari su ga već napravili i učinili skupa s Pupovcem. Učinili su nepopravljivu društvenu štetu kakogod se sada spomen ploča riješila, prenijeli ju tamo il' ovamo, ostrugali „Za dom spremni“, dodali mu ili nešto oduzeli. Kako bilo takvo podgrijavanje atmosfere od strane onih koji to čine prema Hrvatskoj je zločinačko.
Druga fronta koju su otvorili lažni narodnjaci, a poglavito „hrvatski“ je reforma obrazovanja, ali u tome ćemo uživati. Postoji tisuću i jedan problem koji bi trebalo rješavati, ali po tom neoliberalističkom planu, ustvari prepisanom konzervativnom komunističkom, dere su po kulturi i ideologiji. Tu se premjestio pravi pravcati hibridni, virtualni, građanski rat koji ima i imat će podjednake posljedice kao i pravi. Ustvari i teže.
Makne li Plenković spomen-ploču poginulim braniteljima HOS-a, „oriba“, cenzurira, „išara“, premjesti… svakako će protresti HDZ-ovo biračko tijelo, vjerojatno i HDZ. Sreća njegova je jedino u činjenici što je SDP na silaznoj putanji prema ostrašćenom (jugo)komunizmu, HNS je nestao, a na desnici nema ozbiljne stranke, ucjenjivački potencijal Mosta je opao. Možda bi mogao pokušati „složiti“ treću većinu, ili odbiti ucjene i okrenuti se izborima. Istina, okolna situacija u kojoj se nalazi Hrvatska, o svjetskoj da i ne govorimo, je teška (Slovenija, Bošnjaci-muslimani, Srbija, Makedonija, Crna Gora, Kosovo…) i nije vrijeme za izbore pa su tim teže ucjene, vjerojatno ucjenjivači s njima i računaju, kojima je izložen. Kako bilo, spomen ploču poginulim HOS-ovcima ne treba dirati. Osima ako se dragovoljci HOS-a i udruge branitelja s tim ne slože. Treba pritom imati u vidu i činjenicu kako su dragovoljci HOS-a po zapovijedi Predsjednika Tuđmana, stavljeni pod zapovjedništvo OS RH 1. listopada 1991. i nakon toga poginuli kao dio regularne hrvatske oslobodilačke vojske. Jednostavno: Plenković za skidanje spomen ploče poginulim vojnicima treba biti – nespreman.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više