Goran Petrač – slikar plamtećih pejsaža

Petračevi krajobrazi nose u sebi mir zemlje i nemir oblaka

Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar Goran Petrač već je neko vrijeme posvećen radu na  ciklusu ulja (akrila) uglavnom većeg i velikog formata s dominantnim motivom pejsaža, krajobraza iz kraja u kome živi, riječ je o sjeverozapadnoj Hrvatskoj, polja, nasadi, putevi, neba, crkvica, zvonik…, sve ono oko nas što se ne primjećuje previše, osim ako motiv nema neka izrazite posebnosti, sve to se potpuno prirodno smjestilo u središtu interesa umjetnika, uzrokujući nastanak iznimnog serijala.

Temeljna karakteristika Petračevog ciklusa jest nazočnost vrlo snažnog kolora, sve plamti, bukti, zemlja, biljke, nebo u različitim razigranim, obijesnim, uzburkanim i uznemirenim formacijama oblaka, koji neprestano kolutaju, okreću se, izvijaju i od neba čine poprište vlastite bjesomučne igre, gotovo bitka. Svaka slika ima svoj osobeni kolor, dominantne boje po kojima se sve ravna i sama se slika po njima može nazivati i određivati. Doista, iznimno bogatstvo boja, snažna i gusta paleta, vehementna gesta, pomalo i neobuzdana, silovita ali ipak u konačnici kontrolirana i ograničena u dosegu, teški, kompleksni kolorit, izrazite simbolike.

Petračevi krajobrazi nose u sebi mir zemlje i nemir oblaka i obrnuto, uzburkanost tla i smiraj plavkastog, prozirnog neba, ali i obostrani nemir, pa i moguću konfrontiranost. Petračev ciklus nosi u sebi silnu energiju, svaka slika emanira iskonsku moć svemira i gledatelj ne može samo tako, površno proći pored njih, mora stati, zagledati se u njih i pokušati na svoj način, samo za sebe odgonetnuti značaj isprepletenih vibracija i simbola, odgovoriti sam sebi, razumije li prirodu i dokle mu doseže pogleda kada pogleda prema nebu. Svakako, za dobru prezentaciju ovako složenog serijala velikih, zahtjevnih formata fascinantnih krajobraza, potreban je adekvatan volumen koji je u mogućnosti prihvatiti i pokazati na jednom mjestu sve vatre i turbulencije, sve žestine boja, sva neba i sve krajeve koje je Petrač portretirao na svoj jedinstven, posve osoben način.

Petrač nastavlja raditi na svom burnom kolorističkom ciklusu, istražujući i nadalje slojevitost krajobraza, nailazeći na nove izazove u susretu s  prostorima koje je tek ugledao,dajući najnovijim slikama ponešto drugačije obilježje, nebo i dalje ima svoje specifične, naslućujeće oznake vrtloga i kontinuiranih vibracija, no sada je raslinje, pokrov zemlje u prvome planu, ono je izraslo i zauzima veći dio slike , djeluje uznemireno jednako kao i nebo, došlo je do općeg srastanja, sve se spojilo i pretopilo, i nebo i zemlja postali su jedno, vibrantni vrtlog iznimno snažno kolorističkog izričaja, boja gotovo na rubu agresivnog i konačno  kao da se čuje glazba  Stravinskog  iz djela „Posvećenje proljeća“, odnekud, iz daljine, i sve je bliže, i sve je bliže i nezadrživa zaigranost obojanih oblaka i povijeno raslinje i tonovi glazbe, sve čujniji i jači.

Miroslav Pelikan