Hrvatski Fokus
Društvo

Sve je više “spasitelja” Hrvatske

Dok je "gurača" ne bu nam dosadno

 
 
Konačno su nas i ta vremena stigla. Gdje god se okreneš, kud god kreneš, sve sami spasitelji, jedan veći od drugoga, jedan do drugoga, jedna uz drugoga, jedan žuri pred drugoga, svi se guraju spred prvoga. Međutim, za to preguravanje bi trebalo imati iskustva, spretnosti, sposobnosti i ponešto znanja. Ne mogu su baš svi uvijek i svugdje gurati. To je zanat. Tome se godinama učilo, uvježbavalo i u tome usavršavalo. Osim toga nije svejedno pred koga se guraš, koga preguravaš, zašto se guraš i po čijem nalogu se guraš. Nisu to jednostavni i laki zadaci, a još treba i cilj cijele akcije upamtiti. Možda se cilj i ne mora upamtiti. Zapravo kako za koga: neki služe kao obična radna snaga – čisti gurači.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2017/10/push.jpg
Neki nešto malo o samom cilju znaju, kako ne bi skrenuli. Neki znaju malo više, ali je to tako zakukuljano i zamuljano, s više parametara, premisa, varijabli i argumenata, da ne znaju što je što, što postaje kostanta, što se putem pogubi, a što stalno varira i vibrira od pola do pola (političkog i geografskog). To ne može raditi svatko. Takvi “gurači” su odabrani još u ranoj mladosti, pogotovo kad su išli na edukaciju u inostranstvo. Oni su imali propisan izgled, funkcije, osobine, porijeklo, osrednju sposobnost za učenje, lakoću štrebanja, vrhunsku poslušnost, poniznost pred onim tko te hrani, visoke ambicije, naglašenu asertivnost, istaknuti arivizam i genetski artivizam. To bi prvenstveno trebali biti izvanredno dobri glumci. Međutim, rijetki su takvi. Obično su to likovi iz amaterskog i pučkog kazališta, koji nisu dorasli naturščicima. Vjerojatno kao takvi odgovaraju poslodavcu, jer zbunjuju na više strana, a posao ipak obave. Platforma za djelovanje tih i takvih “glumaca” je velika, scena šarolika, orkestar po potrebi (civilni, vojni, komorni, plesni, “plavi”, gradski, mjesni, međunarodni, mješoviti, puhački, gudači…). Orkestar je često kulisa. Ispred ili iza plešu razni i različiti pajaci, koji u stvari budno paze da se sve odvija po planu. Na sceni ima  akrobata, klauna, trenera, slonova, konja, majmuna, zečeva, kokoši, biserki, pokoja krava za živi prikaz mužnje, foka, deva, jarac, guska, tuka, žirafa, ljama…
 
Tko bi to sve nabrojio, što se pred našim očima izredalo u ovih četvrt stoljeća. Uglavnom bilo je veselo i nezaboravno. Od sve te ljepote i dragosti mi više ne može disati, koliko nas pritišće i koliko joj se neprestano divimo. Ne želimo ih ometati u njihovu radu, pa tih, gotovo nečujno hodamo, šapćemo, ponekad kihnemo. Smijati se ne usudimo, da ne preglasamo njihov smijeh, koji nas obasipa sa svih mjesta, naročito sa govornica na presicama. Za ne vjerovati je kako se uvijek mogu smijati, biti nasmiješeni, vedri i veseli kad nam nježno u rukavicama spominju da smo u “banini”, koja nije kriza, ali je banana. To je sve zbog posebnog školovanja, treninga i snage, volje, nastojanja, strjemljenja, “domoljublja”, jer se dobro zna što je u pitanju: Država, narod, egzistencija, odljev mozgova, Agrokor, Rusija, Angela, Putin, Trump, Erdogan, Erjavec, Bakir, Dačić, Vučić, mrki Orban i naš Bero.
 
Nije onda čudo, niti nikakv grijeh kad čovjek u svim tim brigama i poteškoćama u nedostatku osobnog fizičkog, psihičkog i duhovnog stimulansa , onako uz put posegne za nekim umjetnim sredstvom ili pomagalom.  Sve su to samo obični ljudi, pa se niti ne mogu očekivati nadljuski napori, potezi i učinci. Najbliže i najjednostavnije, je onaj naš domaći “prijateljski” gutljaj iz male ili velike flaše. Mala je svakako praktičnija, stane u torbicu ili džep sakoa, samo što je neki bace u uredski koš, te je teta čistačica pronađe i onda ne zna kaj bi s njom. Misli sirota da je ne smije uzeti, a opet se boji kaj bu kad ju ostavi u smeću. Možda da se pravi kako ništa osim papira nije vidjela. Za svaki slučaj je ponese doma i spremi  u špajzu, da kad nekome zatreba lako je vrati. U međuvremenu se špajza napunila flašicama, svake fele i boje. Godinama ih nitko ne traži. Osim tko zna, kod koga su. Jana je to lepo po skrivečki doma nosila. U tom premišljanju se sjeti kuma Franca koji furt nekaj peče v kleti. Bude ona njemu prodala te flašice.
 
Ovako na sitno može više zaraditi s tom svojom rakijom i likerom. Posao je sklopljen na obostrano zadovoljstvo, s narudžbom za još više bočica, svake fele. Probala je Jana po ostalim kancelarijama tražiti svoju “robu”, ali nema. Sigurno to isto rade i njene kolegice, jer se od plaće nemre živeti. Možda su njihovi šefovi oprezniji, a možda i ne piju, jer pri njima ima po podu i stolu više nekakve vele prašine nego pri njoj. S tom se prašinom nemre više ništa za trgovinu. Bolje joj je da šuti i zadovolji se s ovim što u svojim sobama nađe. Em toga, ima svaki dan sve više, kuna po kuna, neke bogme po dve ili tri, ako su stranjske. Nakupi se toga, kroz mjesec, naročito kad su presice. Dobiju dar govora, dobiju hrabrost, aroganciju i prikazuju se kao oni bez kojih se više ne može živjeti. Oni žive za nas. Oni su nas spasili. Ne samo nas, nego i državu. A kaj bi mi bili bez naše države? Ništa, bokci, siromaki, bez ičega svoga, svi bi na nas vikali, uzimali bi naše, tjerali nas pod stol, bacali nam mrvice i kosti, po svijetu bi nas špotali, svi bi se iz nas smijali, ne bi nas preko granice puštali, našu bi djecu natrag vraćali, a kam, kad ovdje više ništa nema, kuće prazne, staje prazne, stanovi prazni, Lika prazna, Slavonija prazna, Zagora prazna, kome smeta Peruča, pak je sve prazno, a ono što nije će otići u Irsku, Finsku, Novi Zeland, Ameriku, Njemačku…
 
Ostat će samo spasitelji. Naći će oni već nekoga koga će spašavati, po cijenu svega ostaloga. Što će ti tvoja stranka, ako vas par spašava državu? Što će ti sabor, ako ti spašavaš djedovinu? Što će ti prijatelj ili drug kada spasavaš stranku, dok svi  drugi misle kako je utapaš? Što će ti susjed kad spašavaš East River? Što će ti Orban kad on štiti svoje nacionalne interese? Što će ti Pelješki most, kad Bakir ima dva kamena na kojemu stoji taj most? Što će kome Most koji se porušio? Nestašan netko je kraj njega vilicom zatitrao i pogodio mu frekvenciju. Kaj se može? Nisu svi stranački lideri fizičari. Spasitelji ipak, ne će drugo trajati. Ovo je za njih prijelazno razdoblje, ili će nestati ili će se rekonfiguritati, samo na znam iz čega i na što, jer je sve klimavo i vrbovim klinima zabrtvljeno.
…..
Na jednom oblaku vidim poznati zgureni lik u starom svećanom odijelu s poznatim škrljakom.  Kad me je opazio susjed Joža viskoko digne svoj škrljak i veli mi: Ništa se ne žalosti. Ne bu to zanavek, tak kak je. Svačija jednom dogori. Pa kaj ne vidiš? Čuj, pogleć me sim i zapamti: Samo moj stari prijatel more puno popiti, da mu se to ne vidi. To drugi ne mogu, pogotovo babe. Kaj oćeš em, vam je veselo!
 

Nera Krupić

Povezane objave

Opasno odvajanje seksualnosti od rađanja

HF

Depopulacija – nizak fertilitet

HF

Razlozi protiv nemoralnog odgoja

HF

Ludnica u Googleu 

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više