Papinski Rim je najzaslužniji

Sedamnaesto stoljeće riješilo je pitanje hrvatskog književnog jezika u cjelini

Sedamnaesto stoljeće je od renesansnog razdoblja naslijedilo neizrecivo težak zadatak da u iznimno teškim političkim i kul­turnim prilikama u kojima su se u to vrijeme nalazili hrvatski krajevi, unese red u probuđeno književno stvaralaštvo i ujedi­ni različita narječja u jedinstven književni jezik. Ono je taj zadatak uspješno izvršilo predavši sljedećem stoljeću u naslijede rezultate kakvim se malo koje razdoblje može podičiti. Stavi­lo je u ruke hrvatskim književnim stvarateljima znanstveni in­strumentarij (gramatiku, rječnik, pravopis, ujednačen knjiže­vni jezik itd.), koji im je omogućavao da neopterećeni dota­dašnjim problemima lakše prionu uz svoj posao u kojemu su jedino estetski kriteriji i osobni talent odlučivali o književnoj vrijednosti njihovih djela. U jednu riječ, sedamnaesto je stoljeće riješilo sva ključna pitanja koja jedan jezik čine jezikom i, što je najvažnije, riješilo je pitanje hrvatskog književnog jezika u cjelini, stvorivši tako sve preduvjete za plodno književno stva­ralaštvo i političko jedinstvo ostvareno tek u XIX. stoljeću. Hrvatski je jezik time, slikovito rečeno, iz ranog, mladenačkog doba prešao u zrelo razdoblje svog prirodnog razvitka.

Fra Stjepan Krasić

Inicijativa i odlučujući poticaji za sve to nisu toliko dolazili s hrvatskog nacionalnog područja nego izvana. Koliko god ta činjenica na prvi pogled može izgledati čudnom, ona ima svoje opravdanje u dobro poznatim prilikama. Hrvatski krajevi su, naime, još od srednjeg vijeka bili međusobno razjedinjeni i uključeni u granice četiriju država, pa je bilo teško, da ne kaže­mo nemoguće, da ti poticaji dođu iznutra. Oni su došli sa strane, točnije iz papinskog Rima koji je već od sredine XV. stoljeća bio ne samo najveće utočište i stjecište hrvatskih uče­nih ljudi iz svih krajeva podijeljene, porobljene i potlačene im domovine, nego i mjesto na kojemu se razmišljalo u univerzalnim kategorijama o svim važnijim vjerskim, političkim i kulturnim pitanjima. S rimskih brežuljaka moglo se vidjeti mnogo bolje i dalje nego s naših planina.

Tim nastojanjima pape su dale snažnu podršku. U vrijeme kad je hrvatski književni jezik dobio tek svoju prvu gramatiku i bio takoreći još u povojima, oni su izabrali upravo taj jezik kao najljepši i najpogodniji da na njemu, u okviru katoličke obnove, budu objavljivane crkvene knjige potrebne slaven­skim narodima. U tom okviru pape su pokrenuli široku akciju tiskanja tih knjiga te dekretima, uz prijetnju najoštrijih crkve­nih kazna, naređivali da se na svim visokim crkvenim škola­ma i sveučilištima – uz katedre za latinski, grčki, arapski, he­brejski i kaldejski – također osnivaju katedre ili učilišta (lat. studio) hrvatskog jezika.

Koliko god te papinske odluke mogle izgledati nevjerojat­nima i odveć smionima da jeziku jednog malog i podijeljenog naroda povjere tako velik zadatak, one nalaze svoje najvjerojat­nije tumačenje u trima osnovnim, u to vrijeme prilično rašire­nim postavkama:

1. svi slavenski narodi potječu od Hrvata;

2. oni govore istim jezikom koji se samo dijalektalno razlikuje;

3. jezik dalmatinskih Hrvata je najstariji i najljepši, pa kao takav najpogodniji da bude opći crkveni jezik slavenskih na­roda. Pritom ništa ne mijenja činjenica da danas znamo da se to uvjerenje temeljilo na legendi o hrvatskoj braći Čehu, Lehu i Mehu. Jedino što je važno jest to da su barem od XV. stoljeća u nju vjerovali najučeniji umovi drugih slavenskih naroda od kojih su je u XVI. stoljeću preuzeli neki hrvatski povjesničari. Ta je legenda odigrala značajnu ulogu u stvaranju jedinstve­noga hrvatskog književnog jezika. Mišljenja starijih pisaca o
starosti, ljepoti i izvornoj čistoći hrvatskog dalmatinskog jezika podizale su, prije svega svijest o važnosti jezika u odnosu na štetne strane utjecaje u tijeku, što je jačalo saznanje o jedin­stvu svih krajeva u kojima se on govori. Nije se beznačajno podsjetiti da je učeni poljski kardinal Hosius svoje posljednje godine proveo upravo u Rimu.

Povjesničare kroatistike može još više iznenaditi činjenica da su pape Grgur XV. i Urban VIII. naredili uvođenje hrvat­skoga jezika u nastavni program svih visokih crkvenih škola isveučilišta. To najbolje pokazuje kakva se važnost pridavala hrvatskom jeziku na papinskom dvoru i kakva mu je uloga bila namijenjena. Sama činjenica da je u prvoj polovici XVII. stoljeća – kada su se pisanjem prve gramatike, pravopisa i tis­kanjem knjiga tek postavljali temelji budućeg jedinstvenog hr­vatskog jezika – pape su svojom vrhovnom vlašću bili naredili osnivanje posebnih katedri ili učilišta za »ilirski« jezik svrstavši ga tako uz bok jezika velike kulturne tradicije kao što su latin­ski, grčki, hebrejski, arapski i kaldejski kojim se i Isus služio. Većeg priznanja hrvatski jezik u svojoj dugoj povijesti nikada nije doživio. Bila je to njegova istinska apoteoza. Sve to baca sasvim novo svjetlo na položaj, ulogu i važnost hrvatskoga jezika u XVII. stoljeću kako u hrvatskim etničkim granicama, tako i izvan njih. Koliki je bio stvarni učinak tih papinskih dekreta danas, nažalost, nije moguće točno odrediti na teme­lju dosadašnjih istraživanja i saznanja. No jedna je važna činje­nica ipak sigurna: oni su se izvan svake sumnje provodili. Za to postoje pouzdana svjedočanstva koja donosimo u Prilozi­ma. Nova arhivska istraživanja u tom smjeru mogu prirediti velika iznenađenja.

Činjenica da se hrvatski prije učio i proučavao u inozem­stvu nego kod kuće i da ga je nerijetko ne mali broj stranaca bolje poznavao od domaćih ljudi, zaslužuje naročitu pozor­nost povjesničara hrvatske kulturne prošlosti. Slučaj talijan­skog isusovca Jakova Mikalje (1600 – 1654), koji je kao misi­onar ne samo dobro naučio hrvatski nego i, troškom Zbora za širenje vjere, izdao za ono doba dobar hrvatsko-latinsko-talijanski rječnik, nije bio usamljen. On je bio samo jedan od brojnih misionara koji su dolazili uglavnom s Apeninskog po­luotoka. Kašićeva gramatika bila je prvenstveno njima nami­jenjena.

Naročit doprinos stvaranju hrvatskog standarda Sv. Stoli­ca je dala tiskanjem bogoslužnih i drugih vjerskih knjiga različi­ta sadržaja na narodnom govoru kao što su katekizmi, životi svetaca, molitvenici, propovijedi, moralno-poučna djela itd. Da se shvati njihov značaj dovoljno se prisjetiti da na primjer prijevod Rituala rimskoga (1640) dotle nije postojao ni na hrvatskomu ni na bilo kojem drugom živom jeziku. Bilo je to prvi put da je Katolička crkva dopustila njegov prijevod.¹⁶¹ Iz Priloga na kraju se može vidjeti koliko je i kojih sve knjiga tiskano u Rimu za potrebe hrvatskih katolika. Najvažniji je posao oba­vio Bartul Kašić koji je ne samo napisao prvu hrvatsku grama­tiku i nekoliko drugih važnih djela, nego i, na traženje dalma­tinskih biskupa, preveo Sv. pismo, što se u kulturnoj povijesti svakog naroda s pravom drži vrlo važnim događajem. Može­mo samo požaliti što taj prijevod, zbog nesuglasica Kašica s Le-vakovićem, nije u to vrijeme ugledao svjetlo dana. Da nije bilo tih nesuglasica do kojih je došlo ne Kašićevom krivnjom, možda bi kasnija hrvatska kulturna povijest izgledala znatno drukčije.

Istina, ta su djela ponajčešće bili prijevodi s latinskoga i ta­lijanskoga u kojima je sadržaj bio važniji nego književna for­ma. No to nikako ne znači da im treba osporiti svaku knjiže­vnu vrijednost. U njima se, prije svega, ogleda tadašnja hrvat­ska proza koja dotle, barem na toj razini, nije bila posebno njegovana. S druge pak strane mnogi se književni izrazi i izričaji mogu naći kako u njihovu rječniku, tako i stilu. To naročito vrijedi za prijevode nastale u Bosni i Hercegovini gdje su pisci i prevoditelji praktično bili jedini, ali dobri književni djelatni­ci koji su svojim lijepim jezikom i vještim načinom pripovije­danja ostavili dubok trag u hrvatskoj književnosti davši ne mali doprinos stvaranju hrvatskog jedinstvenog književnog jezika.

Treba se također prisjetiti da su crkvene knjige svuda gdje su bile u uporabi vršile standardizaciju hrvatskoga jezika za­snovanu na novoštokavskim govorima, a time stvarale uvjete za nacionalno ujedinjenje. To naročito vrijedi za bogoslužne knjige koje su se upotrebljavale u gotovo svim crkvama i sa­mim time utjecale na razvoj hrvatskog književnog jezika. Tako je samo prije Rimskog rituala godine 1640. bio izdan u nakla­di od 1500 primjeraka, nakon čega je bio više puta izdavan ostavši u neprekidnoj bogoslužnoj upotrebi u svim hrvatskim krajevima sve do 1929. godine. Zbog toga nije pretjerano reći da je Kašić dva stoljeća prije Ljudevita Gaja riješio pitanje hr­vatskoga standardnog jezika.

Stjecaj povijesnih okolnosti je htio da se u XVII. stoljeću jednom zauvijek definira prostor koji je – po shvaćanju huma­nista počevši od XV. stoljeća – zauzima Ilirik, a sukladno tomu i pitanje koji se jezik razumijevao pod tim imenom. Koliko su god biie važne znanstvene rasprave o »ilirskom« jeziku, njego­voj gramatici, rječniku itd, nije manje važno bilo pitanje gdje se on govori. Rasprave koje su o tomu izbile u bratovštini Sv. Jeronima imale su za posljedicu da su obje strane posegnule za znanstvenim, povijesnim i geografskim, argumentima na najvišoj razini. Vrhovni crkveni sud je, na temelju tih dokaza, jednom zauvijek skinuo s dnevnog reda to pitanje definiravši da se pod pojmom Ilirik imaju smatrati Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Slavonija i uža Hrvatska, čime je obilježen hr­vatski etnički prostor. Tom arbitražom vrhovnog suda jedne iznadnacionalne ustanove kao što je Katolička Crkva učinjena je neprolazna usluga sveukupnoj hrvatskoj kulturi. Od tog vremena više nije bilo sumnje kojemu su narodu pripadali jezik i sveukupna kultura na tom širokom području.

Sv. Stolica je – kako se iz svega navedenoga vidi – svojom jezičnom politikom postavila temelje jedinstvenom hrvatskom književnom jeziku, izradila njegov instrumentarij (gramatiku, rječnik, pravopis), poticala književno i znanstveno stvaralaštvo, održavala svijest o jedinstvu naroda na cijelom njegovom na­rodnom području i počela ujedinjavati Hrvate gotovo tri stolje­ća prije nego su oni izborili vlastito ujedinjenje. Bez pismeno­sti, jedinstvenog jezika i jedinstvene vjere teško bi bilo govo­riti o političkom jedinstvu. Katolička Crkva je to znala izvesti ne nanijevši pritom nikakvu štetu drugima. Ona je kao nad­nacionalna ustanova znala stvoriti jedinstvo u različitosti, us­kladiti opće i posebno, nadnacionalno i nacionalno, podrža­vati vjernost svom vrhovnom autoritetu štiteći istovremeno životne interese svakog naroda. Bez toga bi danas povijest Europe, i ne samo nje, izgledala mnogo drukčije. U tom svjetlu treba promatrati i njezinu ulogu u oblikovanju jedinstvenog hrvatskog književnog jezika. Ako se i za jedno razdoblje može reći da su se u njemu podudarali interesi Sv. Stolice i hrvat­skoga naroda, to se prije svega može reći za razdoblje kato­ličke obnove nakon Tridentskog sabora.

Stjepan Krasić, Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću, Matica hrvatska, Matica hrvatska Čitluk, 2004.