Radu na skulpturi prilazim kao igri

U drugom krugu na Braču zaokružujem prvi krug

 

 

Akademska kiparica, Sandra Nejašmić Pirnat, istaknuta je pripadnica aktualne umjetničke scene u Hrvatskoj, realizirala je značajan skulptorski opus, izlagala je na brojnim izložbama u domovini i inozemstvu.

Sandra s mužem Janezom Pirnatom

 

• Gospođo Nejašmić Pirnat, koliko je teško danas biti dobar skulptor i što je potrebno za to?

– Uvijek je bilo zahtjevno biti dobar u bilo čemu pa tako i kao skulptor a za biti dobar skulptor (sada i uvijek), osim talenta, vještine i znanja valja biti i Bogom dan (tj. genijalan) kao što su to bili Michelangelo i Meštrović. Danas se puno njih smatra genijalcima tako da i sami povjesničari umjetnosti više od šume ne vide stablo. No, čast iznimkama. Citirala bih dio predgovora  dr. Branka Matulića sa otvorenja izložbe u Postirima 2013. godine, SanJan tj. moje i suprugove; Janeza Pirnata – Nejašmića.

 

»Cijenjeni ljubitelji umjetnosti,

„…jer evo, zima je već minula,

kiša je prošla i nestala.

Cvijeće se po zemlji ukazuje,

Vrijeme pjevanja dođe

i glas se grličin

čuje u našem kraju.

Smokva je izbacila prve plodove,

vinograd, u cvatu, miriše.«

 

Šir ha –Širim, Asma Asmaton, Canticum Canticorum, The Song of Songs, Hohelied, Visoka pesem, Pjesma nad pjesmama, Kanat vrhu svih kanti.

S biblijskim stihovima započeli smo večeras ovaj proslov kako bi još jedanput ukazali na rad dvoje srodnih duša čija umjetnost teži dati opravdanje za sve što jest i što vrijedi. Za tim ciljem su vijekovima išli najbolji umnici (a danas namjerno ne kažem umjetnici jer ih je sve više bezumnih) s jednim ciljem, da samoj činjenici života otkriju njeno obrazloženje, da ukažu na smisao, na tajnu izvorišta kao i na otajstvo uvira života.“ Činjenica je da su svi veliki skulptori bili u sukobu sa suvremenicima a posebno sa vlastima.

 

• Živjeti i stvarati na Braču. Prednosti i mane za kipara.

– Brač sam napustila nakon osnovne  škole a vratila sam se prije nekoliko godina. Napravila sam jedan krug i sada u drugom krugu na Braču zaokružujem prvi krug. Živjela sam u nekoliko hrvatskih gradova (Split, Zagreb, Pula), studijski boravila u Rimu, Firenci, Beču, Parizu i Londonu dok sam na Brač dolazila povremeno. Sada živim i stvaram u vlastitom ateljeu „MOJ MIR“ na Braču a povremeno u gradovima (Dubrovnik, Ljubljana, Split, Zagreb…) otiđem na vrhunsku operu, dramu, izložbu, koncert… Ne kaže se uzalud: „Sve u svoje vrijeme“. Manje je važno gdje živite od s kim i kako živite.

 

• Predajete i na klesarskoj školi

– Uz uspješnu umjetničku karijeru imam i pedagošku. Radila sam 12 godina u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Puli kao nastavnik grupe stručnih predmeta a od 2010. godine u klesarskoj školi predajem „Uvod u kiparsko modeliranje“. Znate, posao profesora nije adekvatno plaćen ali ako dobiješ  taj poziv onda vam je dužnost prenositi  znanje i iskustvo budućim naraštajima. Svaki je posao divan ako ga istinski voliš i s ljubavlju radiš a pedagoški rad  je puno više od toga. Ovo mi je 19. godina da radim u školstvu i paralelno sam vodila brojne likovne radionice za djecu na Puntiželi kod Pule i u Bolu na Braču. Unatoč tomu što nam je školstvo katastrofalno zahvaljujući tome što su krivi ljudi na krivim mjestima, radim predano svoj posao i postižem zavidne rezultate.

 

• Što je ključno u Vašem pristupu u radu na skulpturi?

– Radu na skulpturi prilazim kao igri u kojoj se borim sa materijalom tj. kamenom i nastojim pobijediti samu sebe. I tako se u toj borbi rađaju oblici svojstveni karakternim crtama samoga autora. Ako si sposoban skulpturi možeš udahnuti ŽIVOT!

 

• Često izlažete i skulpture i crteže. Koliko je izlaganje važno za umjetnika?

– Osim što je crtež osnova likovnoga jezika njeguje se i kao zasebna disciplina  stoga je važno razvijati ga i doći do prepoznatljivog  „rukopisa“. Uz skice i studije, koji su nezaobilazni kod umjetnika tijekom cijeloga života, nastaju slobodni i personalni crteži koje rado izlažete jer su nastali kao plod velikoga rada pa su u biti SUMA SUMARUM. Dobro ste primijetili da uz crteže izlažem i skulpture ili obratno, meni je svejedno. Jedno bez drugoga je nepotpuno u slučaju akademskog kipara. Imala sam nekoliko izložbi na kojima sam izlagala samo skulpture jer bi crteži bili suvišni s obzirom na tematiku izložbe. Zapravo na izložbama preferiram kombinaciju skulpture i crteža s time da nekada prevladava crtež a nekada skulptura. Nisam još izlagala samo crteže. Kada sam 2010. godine imala samostalnu izložbu u Brusselu, tada sam bila pozvana na međunarodni kiparski simpozij iduće godine u Brusselu. Svaka izložba donese neki novi kontakt i suradnju. Treba puno uložiti kod jedne izložbe ali samo tako vam se vrati u različitim oblicima. Jako je važno (prije svega) tko izlaže, što izlaže, kako izlaže i gdje izlaže a u konačnici i zašto izlaže. Kao u svemu tako i kod likovnih izložbi valja biti umjeren, dosljedan i autentičan.

 

• Kako doživljavate suvremenu umjetnost?

– Moram priznati da nisam  oduševljena niti me fascinira suvremena umjetnost (barem ne ona koja se  prezentira i nameće kao in). Zapravo zazirem od riječi „suvremeno“ jer umjetnost je svevremena. Naravno da su umjetniku tehnološka dostignuća i novi materijali izazov u radu i u tom pogledu nije tako bitan materijal i tehnika ako je cilj postignut. Sve ovisi s kojega stajališta se promatra određeno djelo. Sva djela se iščitavaju u kontekstu i u duhu vremena u kojemu su nastali. Ipak, klasika je vječna i ne treba stalno otkrivati toplu vodu jer u umjetnosti ili jesi ili nisi.

 

• Pripremate monografiju.

– Bliži se pola stoljeća mojega života i želim se počastiti ukoričenim darom za 35 godina stvaralačkog rada. Opsežan je to posao i zato sam si dala rok nekoliko godina  za pripremu. Imam sjajne suradnike pa mi je zadovoljstvo raditi na tome.

 

• Koliko je izbor materijala važan za kipara?

– U životu ništa nije slučajno. Zanimanje zapravo  bira nas a ne mi njega i isto tako materijal u kojemu se izražavamo kao stvaratelji. Pa koja bi normalna osoba, krhka, kao što sam ranije bila ja, za materijal u kojemu gotovo svakodnevno radi, izabrala kamen. Na neki način sam se u početku i sama sebi čudila od kuda meni fizička snaga za rad u kamenu ali odgovor sam vrlo rano dobila od dr. fra Bonaventure Dude kada mi je po diplomiranju održao govor na otvorenju izložbe u kapelici sv. Dizme u Zagrebu 1995. godine za nagrađeni diplomski rad poprsja pape Ivana Pavla II u mramoru, rekavši sljedeće; „Uvijek mi je najdivnije pitanje i najveći problem ; kako se kamen osjeća pod Sandrinim rukama? Ja mislim da se on sam razmekša da ovo preslabo biće ne treba jako udarati“. I zaista je tome tako jer što sam bila ustrajnija u radu sa kamenom to je kamen bivao mekši a ja čvršća.

 

• Najdraži motiv?

– Ne bih ni jedan motiv posebno izdvojila ali mogu spomenuti da su moji učestali motivi; portreti, aktovi i golubice. Najdraži motiv za sada, neka ostane tajna.

 

• Što je novo u atelijeru?

– Nedavno sam ga preuredila i još  ga treba proširiti u bliskoj budućnosti.  On kao prostor zahtijeva stalne intervencije. Vi ste zasigurno mislili što se u tom prostoru stvara. Atelijeri su naši laboratoriji u kojima tek rijetko dođemo do izvrsnih rezultata. Ja sam recimo krajem prošle godina dobila  zanimljivu narudžbu ali sam se sukobila sa naručiteljem i odustala. Najviše volim kada samoj sebi nešto naručim i zadam zadatak. Kada  sve uspješno riješite i napravite, osjećaj je neopisiv. Trenutno radim na više radova jer nisam gonjena nikakvim rokovima pa neka djela sazrijevaju više godina kao primjerice portret genija Nikole Tesle u alabasteru, poljubac u carari. Završavam portret  pranećaka Andrije Dorotića u bračkome kamenu. Dorađujem starije radove. Pripremam đake za prijamni ispit na ALU-u itd.

 

• Planovi?

– O njima je nezahvalno govoriti ali ih treba imati. Tako je u planu spomenuta monografija, napredovanje u struci kao nadogradnja profesije, galerija na otvorenome i neki drugi planovi u „Moj Mir“.

 

Miroslav Pelikan