Jednadžbe sa tri nepoznanice

Prenapuhani postotci Bošnjaka-muslimana

Gotovo najopasnijim suvremenim oružjem današnji Bošnjaci unitariziraju, centraliziraju, deeuropeiziraju, dekroatiziraju, dekristijaniziraju, islamiziraju i otomaniziraju Bosnu i Hercegovinu, zajednicu suverenih i konstitutivnih naroda, Hrvata, Srba i do jučer Muslimana a danas Bošnjaka. To oružje je napuhanih 50 posto Bošnjaka u ukupnom broju beha stanovnika. I takva „oružana sila“ uzima si za pravo apsolutističke vladavine nad cijelom zemljom i svim njenim narodima.

Začuđujuća drskost, koja ima izvorište u mržnji prema drugom, u kršćanofobiji kao svekolikom muslimanskom procesu koji obilježava početak Trećeg tisućljeća ljudske povijesti. Dakako da i iz tog kršćanofobizma, kao nove muslimanske ideologije, crpe snagu u osvajanju BiH i porobljavanju nemuslimana. Ono što ih još više hrabri uz tih svim i svačim navučenih 50 posto beha stanovništva, čak i uz darovana beha državljanstva i rasprodaju zemlje Arapima i muslimanima iz cijeloga svijeta, je sultanova diktatorska krvava ideologija erdoganizam. I sve to kada se zbroji, bez obzira što na prvi pogled izgleda snažno i opasno, ipak je to papirnato oružje naspram volje i prava nemuslimana u  Bosni i Hercegovini, na slobodu i budućnost na svojoj bosanskohercegovačkoj zemlji. Zaboravljaju današnji „Bošnjaci“ da beha kršćane i njihovu domovinu Bosnu i Hercegovinu nisu uspjeli, uza sve zločine, genocid i kršćanocid, osvojiti i pokoriti ni njihova "mati Turska" kako joj pjevaju.

Osmanlije koje Bošnjaci zovu i pozivaju da se vrate sa svim metodama zločina koje su počinili u okupiranoj zemljici Bosni, upravo su na toj europskoj periferiji i doživjeli najsramniji svoj poraz. Eugen Savojski je samo u nekoliko dana Turke potukao do rasula, i bio je to početak kraja zločinačkog Osmanskog Carstva, koje je gotovo pola Europe bilo osvojilo i prisilno islamiziralo. I takvo strašno vrijeme sužanjstva mnogih kršćanskih naroda, od kojih su neki čak i nestajali u svom nacionalnom, napose vjerskom kršćanskom identitetu, pod prljavom turskom čizmom, krvavom od krvi porobljenih beha kršćana koje su žive gulili i na kolac nabijali, tih 50 posto današnjih Bošnjaka, ili otomanske ostavštine, zazivaju Turke da se vrate i prave im puteve za siguran povratak.

Strašna činjenica bošnjačke suradnje s najkrvoločnijim okupatorom kojeg je ljudska povijest zabilježila. Suradnja koja se potvrđuje s obje strane, turske i bošnjačke, jer sultan Erdoğan, suvremeni krvnik koji je napunio turske zatvore svojim neistomišljnicima, prijeti sa sto milijuna Turaka svima onima koji stanu na put toj tursko bošnjačkoj suradnji povratka okupatorskog Turske i nastavka tamo gdje je zaustavljena i doživila sramni poraz. No, svi povijesni okupatori, bez obzira na vojnu snagu u datom pohodničko osvajačkom vremenu ne uče nikada od povijesti, učiteljice znanja. Poneseni osvajačkim uspjesima i ciljevima zamišljaju da im ni nebo nije granica. Tog osvajačkog nepisanog pravila objeručke se drže i beha Muslimani u procesu osvajanja Bosne i Hercegovine i pokoravanja nemuslimana. Zaboravljaju, međutim, da je u krvavoj ratnoj povijesti bilo daleko veći postotak jednog naroda u nekoj federalnoj ili bilo kojoj drugoj zajednici, negoli je današnji muslimansko-bošnjački 50-postotni broj u BiH, i da nikada nije mogla pobijediti volju malobrojnijeg naroda za slobodom.

Svaka pobjeda brojnijeg nad malobrojnijim narodom u nesređenim, i na nepravdi uređenim zajednicama uvijek je bila snaga malobrojnijem narodu u procesu oslobađanja. Naprosto u takvim okupatorsko osvajačkim pohodima snaga brojnijeg naroda je slabila a malobrojnijeg rasla. Brojniji je narod uvijek bio na tuđem teritoriju, na tuđem pragu, u tuđoj kući, a malobrojniji se branio na svojoj zemlji, na svom pragu, u svojoj kući. Zar nije izgledala i Osmanska, i Jugoslavenska vojska nepobjediva i vječna na okupiranim beha područjima. Gdje su te vojske danas, i kako su sramno završile na otpadu ljudske povijesti, znano je cijelom svijetu i zapisano za trajnu opomenu svima onima koji ponovo pokušaju, nekim svojim brojevima naroda potlačiti druge, kako će i gdje zavrsiti. Stoga još više čude bošnjački osvajački pohodi sa svojih 50 posto muslimana Bošnjaka u ukupnom broju beha stanovnika, kada se ishod već sada zna. Njihova pobjeda može biti samo neki blic, više teroristički negoli vojni pobjednmički rat, krvav i tragičan poput groma, ali nikako ne može ubiti volju malobrojnijeg, u beha federacijskom slučaju gdje se i vodi taj bošnjačko osvajački i hrvatski obrambeni rat brojem naroda.

I umjesto da se prizna poznati odgovor otkuda toliko velik, makar i napuhan, bošnjački postotak, i tako danas mali autohtonog hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, i na temelju priznanja traže se demokratska i mirna rješenja sve neriješivije beha jednadžbe sa tri „međusobne“ nepoznanice, Bošnjaci nadiru sa 50 postotnom svojom snagom na 18 postotnu hrvatsku. Zbog toga je u nemirnom miru koji vlada snagom i moći stranih interesnih predstavnika, brojem krvnih zrnaca, Bosna i Hercegovina svakim danom sve rascjepkanija, podijeljenija, radikalizirnija, islamiziranija, isiliziranija i nesigurnija za sve svojer narode, za susjede i za Europu.

Što se, stoga, prije prizna i prihvati da je multinacionalna i multireligijska Bosna i Hercegovina muslimansko unitarističkog tipa neodrživa, i kao takva trajni poraz njenih muslimansko-bošnjačkih zagovornika, time će taj poraz biti pobjeda demokracije, tolerancije i suživota jedni pored drugi, nad vjerskim islamskim radikalizmom i centralizmom.

Vinko Đotlo