Serdar Nikola

U rukama jednog porobljivača

 

 

Sjedio je u malo većoj kolibi od suhozida i duboko razmišljao. Mučila ga je dilema o ljudskoj vjernosti. U njegovom slučaju bi ga bezuvjetna vjernost ostavila u rukama jednog porobljivača, a izdaja bi ga odvela drugome, jer Hrvatske u XVII stoljeću nije bilo u tim krajevima.

Prvi su bili Turci a drugi Mleci. Prvi su i na kolac nabijali, a ovi drugi su na galije okivali. Kad nemaš svoju državu moraš se nekome prikloniti i biti mudar da stekneš poštovanje tih došljaka. Ne smiješ dozvoliti njihovo podcjenjivanje i osobno ponizno podređivanje. Moraš se mudro kretati kroz povijest jer nije svejedno što će o tebi govoriti stoljećima kasnije.

Sva je prilika da će baš on, od sutra, pisati povijest. Turci ga hoće imenovati serdarom nad trideset sela. To znači očekuju neupitnu vjernost i odanost jer i oni puno toga stavljaju na kocku, sve na bazi procjene. Možda netočne?

Mirna noć tjeskobno prolazi. Nema vremena dati vremenu vremena. Ujutro mora znati što mu je činiti.

 – Sine što ti misliš? – upita sina Vulu.

 – Ma, ja bi iskoristio priliku i prevario Turke. Ionako nam nisu dragi. Neka nas oni naoružaju kao zaštitnike  njihovih interesa, a mi im možemo pokazati roge kad postanemo moćni.

Nikola se opasno uozbilji:

– Sine Vule to nije pošteno. Moram im dati riječ i poslije je svjesno pogaziti pa prijeći Mlecima uz pomoć njihovog, turskog oružja. Sramota je.

 – Stari moj, opameti se. Trideset djece su nam u janjičare odveli. Teški harač nametnuli. Djevojke naše ih na plećima moraju nositi po brdima i kad Turčinu padne na pamet leći pod njega, ili će je sabljom sasjeći, konjima rastrgnuti. Tko zna koliko mi zapravo turske djece gojimo kao da su naša. Ja ih više ne mogu podnijet. Svaka izdaja Turaka melem je na ranu. Tko se ne osveti taj se ne posveti.

 – Dobro zboriš sine. Sutra ću vezira srdačno dočekati i pristati na sve.

Zora u Zažablju. S druge strane planine Klek i Neum, a ovamo, okolo močvare, ko šaka jada skupila se seoca. Njih oko trideset. Između njih prolazi karavana sa turskim velikodostojnikom. Zaustaviše se ispred Nikoline kuće. Momci im primaju konje, a Nikola ih dočika na kućnome pragu. Sjeli su u hlad murve i uz pomoć jednoga janjičara razgovarali svatko na svom jeziku.

Turčin je jezgrovito do najsitnijeg detalja izložio svoj plan.

Spremni su naoružati po dvadesetak ljudi iz svakog sela, a komandu nad njima predati u ruke serdaru Nikoli, dakako ako se on s tim slaže.

Nikola u sebi računa da je to preko sedam stotina ljudi i odjednom mu postaje jasno, to je cjelokupan, vojno sposoban, puk Zažablja. Postaje mu još jasnije da Turci od početka.  računaju na stvaranje jače vojne sile i jedina je logika da je žele upotrijebiti za širenje teritorija. Dakle, htjeli su da Hrvat pod Turcima pođe ubijati Hrvata pod Mlecima. Možda i osvajanje Makarske…

 

– Našim bi …. mlatili po gloginjama. Nauči nas Bizant mislit svojom glavom. – izusti Nikola u bradu sebi.

– Bravo Vule, koliko si ti u pravu… Pristajem na turske zamisli… mi ćemo ih, prije nego se snađu, tako srediti da će dobiti sto godina bjesnoće. – Tako je razmišljao i sebi u brk jedva čujno mrmljao, češkajući potiljak glave i sučući duge k'o gar crne brkove, serdar Nikola. Bez oklijevanja pristane naoružati svojih tridesetak sela kojima je bio glavarom.

Znao je, ljudi neće ništa pitati ni gledati po svoju. Nikad ih nije krivo vodio. Bez i jednoga jedinoga pitanja staviše mu se na raspolaganje. Jedva dočekaše oružje u svojim rukama. Podsmjehnuše se sve i jedan velikoj turskoj gluposti.

Predugo je bilo čekati ujaka, tko se još i sjećao kad je zadnju održao misu, ispod murve pod vedrim nebom. Vule i Josip serdarovi sinovi zajahaše konje i odgalopiraše prema Posrednici u fort Opus. Dugo su lupali na vrata crkvenoga dvora dok se fratar dobrano ne uvjeri tko su i po kojem su došli poslu. Sreća njegova, prepozna Josipa najmlađeg Nikolinog sina kog je krsti i nedavno crkveno vjenčao.

 Debeli sat zadržaše se u razgovoru s fratrom, fra Ambrozijem, kog su jednostavno svi odreda zvali ujakom zbog Turaka a i odomaćilo se u govoru, to ujak.

Izložili su mu situaciju u Zažablju i kako izbjeći sukobe a prevariti Turke.

Tako je ujak preuzeo na sebe prenositi poruke između Zažablja i Posrednice.

 

Normalno, Mlečani su jedva dočekali takav razvoj situacije. Njihovim vlastitim oružjem istjerati Turke sa lijeve obale Neretve i istovremeno pridobiti tu „vojsku“ na svoju stranu. Serdaru Nikoli obećaše dati zemlje koliko može u dan na noge preći.

Sada je samo trebalo čekati povoljnu priliku.

– Nikako ne smijem bez prijeke potrebe proliti krv mojih ljudi. Prvo ih moram dobro uvježbati da budu spremniji od Turaka. Turci su sada i malobrojniji od nas, ali lukava prilika bolja je od srljanja u smrtni boj… treba znati čekati… – govorio je sam sa sobom serdar Nikola.

Tako su Zažabljani marljivo vježbali vojne vještine, od bliske borbe do gađanja iz arkebuze. Jahali su k'o Tatari, vozili trupe i lađe kako samo oni znaju i sanjali „dan“… bez straha kako će ih netko izdati Turcima.

Jer, iz svake kuće su škripali zubima na svaku silovanu ženu, oteto dijete… i jedva čekali dan osvete.

Učestali su pohodi na Hercegovinu i otimačina tegleće stoke. Trebat će im za veliku seobu. Ostavit će sav svoj svijet i otići tamo, braći kršćanima.

Spremali su i velike količine sušenog mesa. Da im se nađe u pohodu, jer kada se ratuje glad vlada. Ne, to im se ne će dogoditi. Svega će biti dovoljno. Otac Nikola i sinovi Vule i Josip obilazili su pod oružjem momke i sve organizirali.

Turci su ih zadivljeno gledali.

Vjerovali su bez i malo sumnje da ih taj narod voli.

Ljudi su ih oduševljeno pozdravljali i ponizno im se klanjali misleći i radeći Svoje.

Prolazili su svakodnevno pod oružjem momci na čelu sa serdarom Nikolom ispod kule Norinske. Kao da su imali tu nekog važnog i neodgodivoga posla.

Zagledali oni tursku posadu, a kako su bili na istoj strani, po oružju „braća“, ulazili su kada su i kako htjeli, naoružani do zuba, sa zmijskim gnijezdom oko pasa (kubura, sablja, hanđar…).

Tako su polako slabili pozornost Turaka. Čekali su prigodu kada će Turaka biti manje od njih.

Ramazan.

Veliki dio turskih posada pošao uz Neretvu po džamijama klanjat.

Šačica Turaka ostala čuvati kule i utvrde.

Momci su im uz pozdrav ušetali kao da u vlastitu kuću ulaze. Porobiše ih, okovaše i u lancima otjeraše Mlečanima.

Što na prevaru porobljeni Turci više škripe zubima i na turskom kunu to serdarovim momcima milije.

– Dosta smo mi kleli, sad je njihov red!

 

Nikola Šimić Tonin