Stepinac: Nova neman Križu časnom prijeti

Ništa se nije promijenilo od godine 1940. I dalje su teška vremena za Katoličku Crkvu

O knjizi Viktora Novaka Magnum crimen i njezinoj sudbini

Ali, „nova neman Križu časnom prijeti, silna Djevo na braniku stoj! Ta se neman krije pod raznim formama, no isti im je cilj, da u našem narodu zatru vjeru u živoga osobnog Boga i onemoguće svako djelovanje Kristove Crkve. Tu je prava neman slobodnog zidarstva, kojoj je perfidnim podzemnim radom uspjelo da u nekoliko decenija truje hrvatski narodni životi da najgore prljavštine zaodjene velom krijeposti u bijedu i propast, ne prestaje rovariti ni danas u našoj domovini. Tu je neman krvave Kominterne koja nam hoće silom na mjesto kulta pravoga i živoga Boga, narinuti kult običnih zločinaca, kojima su usta puna hvale o velikim djelima komunizma, a ruke krvave i zaprljane od krvi ubijenih nevinih žrtava muževa i žena, mladića i staraca; kojima su usta puna pričanja o socijalnim reformama, a u isto doba pucaju radnicima i seljacima kosti pod knutom bezobzirnog novog birokratizma koji omogućuje razuzdan život nekolicini  silnika na grbači ispaćenog puka; kojima su usta puna pričanja o komunističkom raju, ali kojega raja pod smrtnom kaznom nitko ne smije ostaviti niti prekoračiti kad bi i htio, da ne oda možda koliko se laži skriva u sistemu, koji nema veze s Bogom“

Znam kako bi sada bilo korektno navesti odakle je citat, i sve uz njega, al' malo ću nekoga čitatelja držati u neizvjesnosti, budući znam kako neki znaju barem čiji je. Dakle, knjiga je debela, posjeduje preko tisuću i sto stranica povelikog formata i preko nekoliko kilograma – da vam ispadne iz ruke pa padne na bosu nogu, imala bi jači učinak od betonske opeke sličnih dimenzija.

Polako ću čitatelja uvoditi u priču o knjizi. Bio sam davno načuo o njoj i o autoru, a zgodimice i čitao antikatoličke i antihrvatske „prepjeve“ iz nje uglavnom na izvorima srpskog šovinizma, ter  ovdašnjih komunističkih fundamentalista, unitarista i slične bratije. Tiskana je pod naslovom „Magnum crimen“ u Zagrebu 1948. a od autora je Viktora Novaka. Katoličkog raspopa, ovdašnje gore lista, rodom iz Donje Stubice, poslije beogradskog „istoričara“ i profesora  tamošnje univerze, te jednog od najvažnijih, najobrazovanijih masona za kraljevinâ SHS i Jugoslavije. Kad su Nijemci okupirali Beograd bili su malo pritvorili i te masone, ali su ih ubrzo pustili, pa su uglavnom u miru dočekali partizane i Sovjete, neki k njima prešli u međuvremenu. Ni NDH te „gornje majstore“ ih nije nešto progonila, pa ni Hitler, o boljševicima da ni ne govorim.

E sad „šegrti“, šegrti su šegrti, kmeti. I tako je Viktor Novak poslije partizanima na miru mogao napisati, već i prije vjerojatno, prikupljane te materijale i kao debeli „Magnum crimen“ objaviti. Bitak Novakove „pisanije“ je – klerofašizam, koju skalameriju je najvjerojatnije smislila Kominterna, drugo „ja“ religije relativizma. Taj ogromni Viktor Novakov pamflet poslužio je kao optužnica, odnosno ideološko masonsko-komunističko obrazloženje optužnice protiv nadbiskupa Stepinca. Viktor Novak je zapravo pisao Stepinčevu optužnicu, a Jakov Blažević bio tek komunistički tužiteljski operativac; da ju nije on „pisao“, već bi ju netko drugi napisao.

Nego vratimo se mi na sudbinu knjige Magnum Crimen. Sve su naime civilizacije, na neki način sudbinski vezane uz „knjigu“ ili su civilizacije knjige. Dakle, Magnum crimen, od autora iz Beograda, tiskana je 1948. u Zagrebu. Reprintirana je tek 1986. u Beogradu pod naslovom MAGNUM CRIMEN, Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Nova knjiga, Beograd). Zato što je: »Prof. dr. Viktor Novak, nekadašnji suradnik Vatikanskog arhiva, znalac nekoliko svetskih jezika, istoričar, svakako je jedan od najvećih južnoslavenskih, a posebno hrvatskih intelektualaca, odraslih u okviru katoličke crkve. On je, prirodno, imao najviše dispozicija da izvrši radikalnu kritiku klerofašizma, konzervativizma i reakcionarnog dela katoličke crkve. Oslobađajući katoličku crkvu, u Jugoslaviji, ovog istorijskog surogata, on misli da tako preporođena crkva mogla više da posluži pravim interesima naroda, da bude koheziona,sila u povezivanju naroda na Balkanu, a ne duhovni vođa u stvaranju katoličke države Hrvatske, dezintegraciona sila jugoslavenske zajednice i tvorac genocida nad  drugim narodima…« (Napomena izdavača uz drugo izdanje, stranica neobilježena – napomenu dao direktor, glavni urednik Slobodan Filimonović: Izdavač RO „Nova knjiga“, Beograd, 1986.).

A što baš i nije uobičajeno u elementarnim, „rodnim“ podatcima o knjizi, tamo na drugoj lijevoj piše i „Predgovor reprinta“ – Jakov Blažević, tik do korektora. To još i razumljivo, dugovi se vraćaju, oni za glavu uvijek. Ali godina je 1986., već je krenuo srpski nacionalsocijalizam, pa koriste i Viktora Novaka. Što će im još i Blažević? »Knjiga je inače „u prvom izdanju i prošla bez dostojne polemike („polemika“ 1948.! o.a.) pa je tiho povlačena (spaljivana) a kod široke publike kao „satanska knjiga“ anatemisana …« ( iz iste Napomene s početka reprinta). Zašto sad ovo, pa čak i „spaljivanje“(!)? Zašto joj je sudbina donekle slična, ista, sudbini knjige Mile Milatovića „Slučaj Hebrang“, inače njegova isljednika koja je tiskana u preko pedeset tisuća primjeraka, zatim povučena pa i zabranjena. Odgovor je jednostavan; u „Slučaju Hebrang“ mnoštvo je neuvjerljivosti, očiglednih falsifikata, „namještanja“…, pa je djelovala ustvari kao optužnica sustava, onih koji su naručili likvidaciju Andrije Hebranga (Tito). Magnum crimen sadrži još i više kontra produktivnih navoda, elementa, optužbi za „krivnju“ koja to nije…

Osvrnut ću se samo na nadbiskupa Stepinca (tada), a prethodno ću navesti čiji je i odakle je citat s početka članka: „Viktor Novak, Magnum crimen, str. 498. reprint izdanja iz 1986.“, a radi se o izvodu iz propovijedi koju je nadbiskup Akojzije Stepinac održao 6. srpnja 1940. u Mariji Bistrici, a citiran je prema tekstu "Tradicionalno hodočašće u Mariju Bistricu", Jutarnji list, 8. VII. 1940. Sjajan, svevremeni dio Blaženikove propovijedi; sve, uz određene promjene u formi djelovanja „nemani“, „strategije i taktike“, vrijedi i danas. Danas ne samo za Hrvatsku već za Europu, zapadnu, kršćansku civilizaciju, svijet. Nu vratimo se nakratko u Stepinčevo vrijeme, osim nemani koje ovdje spominje, cijelo vrijeme je Katolička Crkva između čekića (centralne države) i nakovnja (SPC-a), ali do početka tridesetih godina izložena je i popriličnom neprijateljstvu Stjepana Radića i tadašnjeg HSS-a. Kakva teška vremena za Katoličku Crkvu tada, kao i danas.  

Mato Dretvić Filakov