Hrvatska vlada, Ustavni sud i Vrhovni sud uopće ne reagiraju!
Sve hrvatske Vlade redovno od 2002. godine isplaćuju novac SPC-u, crkvi koja nije registrirana u RH, na osnovi ništetnog ugovora. Ministarstvo pravosuđa, što radite 30 godina? Redovno se na svom blogu i svojim kolumnama, osvrćem na Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC), kao nositelja i instrument agresivne velikosrpske politike ili Srpskog sveta, glavnog uljeza i neprijatelja hrvatske državotvornosti.
Nesrazmjer njezine imovine i političke moći koju rabi u RH u odnosu na broj vjernika iznijela sam u nizu analiza. Međutim na njezin nelegalan rad i djelovanje u RH do sada se nisam osvrnula. Potakao me istup saborskog zastupnika generala Ante Prkačina koji je o toj temi u više navrata govorio u Hrvatskom saboru
I prije Prkačinova govora u Hrvatskom Saboru bilo je zahtjeva da se ispita valjanost Ugovora[1] između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkog interesa NN 196/2003. Međutim, Vlada RH, Ministarstvo pravosuđa, Ustavni sud i Vrhovni sud ne reagiraju, nego se redovno svaku godinu SPC-u isplaćuju sredstva iz Proračuna RH na osnovi pravno ništetnog ugovora.
Pokret za hrvatsku budućnost je u rujnu 2021. godine poslao Vladi RH zahtjev za poništenje tog ugovora.[2] Hrvatska pravoslavna crkva, koju Vlada RH ne želi priznati, niti dopustiti upis u registar vjerskih zajednica, 2. prosinca 2021. godine, postavila je pitanja Vladi RH i predsjedniku Vlade Plenkoviću o ništetnosti ugovora RH i SPC-a.[3]
Pitanja koja proizlaze iz ovog ništetnog ugovora;[4]
SPC nije u Hrvatskoj upisana u Evidenciju vjerskih zajednica već se djelovanje SPC-a temelji na jednom ugovoru, koji nije međunarodni ugovor, kao ugovor između RH i Svete Stolice, koja je zasebni subjekt međunarodnog prava. To nije niti ugovor s nekom Crkvom koja ima pravnu osobnost po svom vlastitom (kanonskomu) pravu.
Ugovor o financiranju SPC-a potpisan je 2002. godine između predsjednika Vlade RH Ivice Račana (SDP) i „predsjednika episkopskog savjeta SPC-a u Hrvatskoj“ gospodina Jovana, koji se lažno predstavljao, jer u članku 5. Ustava SPC-a navodi se koje su pravne osobe SPC-a, a u članku 10. koje su crkveno-hijerarhijske i samoupravne vlasti i tijela. U Ustavu SPC-a ne postoji takav savjet, pa stoga niti takav predsjednik. Odredbe članka 8. Ustava SPC-a: “Imovinsko-pravne interese crkve pred državnim vlastima… zastupaju oni crkveni organi, koji su određeni ovim Ustavom”, a kako osoba koja je potpisala Ugovor ne postoji, ovaj ugovor s Republikom Hrvatskom pravno je ništetan.
Ne postoji i bilo kakav odvojeni dio SPC-a koji bi mogao biti nazvan „SPC u Hrvatskoj“ nego u RH postoji pet eparhija SPC-a, koje nisu nikako odvojene od onih u Srbiji. Ugovor o djelovanju SPC-a na tlu RH jest, dakle, de facto ništetan.
U vrijeme potpisivanja ugovora SPC nije bio registriran ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji. Uz to. SPC, ne samo da nije upisan u evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, nego u vrijeme potpisivanja navedenog ugovora s Račanovom vladom SPC nije bio registriran niti u Srbiji. Tamo je SPC registriran godine 2006., dakle četiri godine nakon ugovora s Račanom. Sve to znači da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj djeluje ilegalno odnosno protuzakonito, a iz toga proizlazi da je SPC iz hrvatskog Državnog proračuna od 2002. do 2018. godine dobila protuzakonito više od pola milijarde omraženih „ustaških“ kuna. Iz proračuna lokalnih jedinica isto.
Ugovor se temelji na Ustavu SPC-a, koji u 2002. nije važio niti u Srbiji. U RH SPC nije upisan u Evidenciji vjerskih zajednica te na ovaj način nije mogao niti biti utvrđen njegov ustav, kojeg nema. Potpuni kaos!
Ugovor ne propisuje koji iznos mora dobivati tzv. SPC u Hrvatskoj iz državnog proračuna kao što je to slučaj kod drugih vjerskih zajednica nego „Episkop odnosno episkopski savjet podnosi zahtjev”. Kako to da je episkop i episkopski savjet jedno te isto, nije jasno, ali jasno je da podnositelj zahtjeva traži ne neki propisani iznos, nego što je njemu potrebno. „Sredstva za uzdržavanje dostavljaju se Episkopskom savjetu SPC-a u Hrvatskoj, odnosno njegovom središnjem fondu” (čl. 23 ZPPVZ), a Ustav SPC-a tvrdi da u SPC-u postoji samo jedan proračun – onaj u Beogradu i njemu se dostavljaju svi prihodi. Znači, novac iz hrvatskog državnog proračuna odlazi ravno u Beograd!
Hrvatske vlade daju novac SPC-u koji nije registriran u Hrvatskoj, na osnovi ništetnog ugovora
Sve sljedeće hrvatske Vlade nakon Račanove, isto dodjeljuju hrpu novca jednoj stranoj Crkvi – Crkvi strane države, koja djeluje u RH na temelju nepostojećeg ugovora. Ivica Račan je lijepo poklonio stranoj Crkvi svu pravoslavnu imovinu u RH, bez obzira na to što je većina stečena u stoljetnom postojanju Ugarsko-Hrvatske pravoslavne Crkve, zvane Karlovačka mitropolija (čiji je poglavar nosio titulu Patrijarh Hrvatski), sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima, koji su se tisućljeće i pol, sve do 1946. nalazili u sklopu hrvatske države, dok jugoslavenski komunisti, iz Hrvatske nisu istočni Srijem, s hrvatskim gradovima: Zemunom i Srijemskim Karlovcima, poklonili „bratskoj“ srpskoj socijalističkoj republici.
Po srbijanskom Zakonu o Crkvama i vjerskim zajednicama (članak 29.) srbijanska država plaća samo zdravstveno i mirovinsko osiguranje svećenstvu. SPC se u Srbiji mora sam uzdržavati. U RH država podmiruje sve troškove poslovanja vjerskih zajednica pa tako i plaće episkopa i svećenika, stan, režije… U Hrvatskoj, u svih pet eparhija ima sveukupno, oko 50 svećenika SPC-a. Znači deset svećenika po eparhiji. U Srbiji ne postoji niti jedna eparhija koja ima manje od 200 svećenika, jer manji broj svećenika ne bi mogao uzdržavati eparhijskog arhijereja. U Hrvatskoj u jednoj eparhiji ima prosječno deset svećenika koji, uz troškove administracije, stanovanja režija, automobila… ne mogu, naravno, uzdržavati arhijereja, ali nikog nije briga kakvi su troškovi kad sve plaćaju Hrvati).
Osnovna plaća svećenika SPC-a u RH dvostruko je veća od plaće svećenika SPC-a u Srbiji. Za dodatne tri parohije ide još 25 % na plaću. Kako ima svega 50 svećenika na 400 parohija – prosječno 8 parohija po svećeniku. Svećenik može biti i član nekog eparhijskog savjeta ili drugog organa i za to bi dobivao još jednu plaću. Osim toga plaćeni su i stan, režije…
Od svega navedenoga slijedi da svećenik SPC-a u Hrvatskoj, u usporedbi sa svećenicima SPC-a u Srbiji, dobije i do 10 puta veću plaću. Sve to plaća država Hrvatska.
U vjerskim školama SPC-a u RH svi su učitelji iz Srbije i BiH (RS), ponajviše u bogosloviji u manastiru Krka, gdje uopće nema državljana RH, ni učitelja ni učenika. Dakle, nitko od njih nije državljanin RH, ali država RH uzdržava te ustanove. Vlada RH time nanosi ogromnu štetu hrvatskom narodu koji puni Proračun, jer su se ta sredstva mogla usmjeriti u hrvatsko zdravstvo, školstvo ili kulturu.
SPC nositelj velikosrpske ideologije
Nakon potpune propasti srpske srednjovjekovne države, Osmanlije su priznali srpsku crkvu, iako u prvo vrijeme nakon osvajanja nije uspjela očuvati punu crkvenu samostalnost. Zahvaljujući, po nekim povjesničarima, Mehmed Paši Sokoloviću, 1557. godine, sultanovom odlukom obnovljena je Pećka patrijaršija, usprkos negativnom stavu Ohridske arhiepiskopije (kojoj je do 1557. godine Pećka patrijaršija bila podčinjena) i Carigradske patrijaršije. Kroz ovu obnovu nije ostvarena samo crkvena samostalnost nego je uspostavljeno i duhovno i narodno jedinstvo srpskog naroda kao i ostalih pravoslavnih kršćana na području Patrijaršije.
Srpska crkva je u svijest naroda usađivala stečevine Dušanove države, a kroz čuvanje te tradicije i uspomene na slavnu srpsku državu, uspjela je uz sebe vezati srpski narod te ga pridobiti za trajnu aktivnu suradnju, što je postalo ključno kasnije u borbi za oslobođenje od osmanske vlasti. Pored toga, značajan je utjecaj srpskog klera na kreiranje ideologije kojom će srpski narod biti vođen u sljedećim stoljećima. To je ta stečevina Srpskog sveta, koju je SPC usadio u svijest Srba, a koja se održala do danas. Naime, po utvrđenoj praksi i kanonskim propisima crkve na Istoku, granice crkvenog područja bile su u skladu s državnim granicama. U vezi s tim, a pod utjecajem srpskih vjerskih krugova, Srbi su i kasnije bili skloni izjednačavati granicu jurisdikcije srpske crkve s političkim granicama srpske države i to je ta misao vodilja, ta ideologija Velike Srbije ili sada Srpskog sveta, gdje je ijedna srpska crkva to je sveta srpska zemlja!
Podsjećam na neke dokumente koji su vezani uz štetan rad SPC-a po hrvatsku državotvornost
- SPC u hrvatskoj evidenciji vjerskih zajednica ne postoji. Taj propust nije slučajan. Da je SPC želio, mogla se uključiti u evidenciju, što ne želi, jer bi ovdje morao imati svoj statut, svoju riznicu i morao bi priznati Republiku Hrvatsku.
- Beatifikacija bl. Alojzija Stepinca, koju je izravno svojim lažima spriječio SPC.
2.1. U “Glasniku”, službenom listu Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve od 14. srpnja 1920. godine, objavljena je odluka Aleksandra Karađorđevića, donijeta 17. lipnja 1920. godine, o “Ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu SHS”. Tim aktom regent Aleksandar praktično „ukida“ Crnogorsku crkvu.
Odlukom Svetog Arhijerejskog Sinoda Vaseljenske patrijaršije br. 2056 od 19. ožujka 1920. godine se „priznaje proglašeno ujedinjenje Crkava Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija.“ Podatak o tomu nalazi se u Glasniku Srpske pravoslavne crkve od 14. listopada 1920. godine. U tom glasniku piše da Carigradska patrijaršija „priznaje proglašeno ujedinjenje autokefalnih Crkava Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija“.
Srpska pravoslavna crkva formalno je priznata 1879. godine (kao Mitropolija), znači tek nakon proglašenja samostalne i nezavisne srpske države na Berlinskom kongresu 1878. godine, što je još jedna potvrda pravoslavnog principa autokefalnosti crkve o poklapanju državne granice sa crkvenom jurisdikcijom. To je ustvari crkvena teritorijalna agresija koju SPC sustavno provodi na nesrpske zemlje.
- Valerianov memorandum dokument je Srpske Pravoslavne Crkve, episkopa Valerijana, vikara njegove svetosti Patrijarha koji je predan 9. srpnja 1941. godine njemačkomu vojnom zapovjedniku Srbije, generalu Schröderu sa 100.000 ubijenih Srba od strane NDH, te ponovno generalu Danckelmannu, u kolovozu 1941. godine sa 180.000 pobijenih Srba od strane NDH. Da bi se brojka do kraja rujna 1941. godine popela na 300.000 ubijenih Srba!?
Taj pamflet, s 24 krivotvorene fotografije navodnih hrvatskih zvjerstava nad Srbima, u inozemstvo je odnio dr. Miloš Sekulić. Nije isključeno, da su one djelo njemačke obavještajne službe. Na taj je dokument odgovorio dr. Rudolf Bićanić, memorandumom objavljenim u: Jugoslavenske vlade…, I., dok. 118., str. 257.-268.; Bićanićev je tekst izazvao bijes srpskih ministara. (Usp. Milan Grol, Londonski dnevnik, Filip Višnjić, Beograd, 1990., str. 34.-39. i d.)
Upravo taj dr. Miloš Sekulić bio je četnički kurir od posebnog povjerenja Draže Mihailovića i upravo je on iznio klevetnički „Valerijanov memorandum SPC-a“ u inozemstvo, nakon čega je ta strašna kleveta Hrvata razglašena po čitavom svijetu. Apsurdno je da taj isti Sekulić u svom izvješću vladi generala Simovića u listopadu 1941. godine sam izrijekom svjedoči, da do kraja lipnja i napada Njemačke na Sovjetski Savez od strane Hrvata nije bilo (osim pojedinačnih slučajeva) „nikakvog značajnijeg progona Srba“. S Valerijanovim memorandumom počinje srpsko „igranje“ s brojkama ubijenih Srba, do milijunskih visina. I to samo logičnim zaključivanjem, ne može se u roku tri mjeseca (od lipnja do rujna 1941. godine) pobiti 300.000 ljudi!
- SPC osuđen za pomaganje i poticanje na genocid. Samo dva mjeseca poslije genocida u Srebrenici, njemačko Društvo za ugrožene narode (Gesellschaft für bedrohte Völker) objavilo je dokumentaciju Felicitas Roder i Tillmana Zülcha pod naslovom ‘Za jedinstvo svih srpskih zemalja – Srpska pravoslavna crkva podupire genocid nad bosanskim muslimanima’, rujan 1995. godine, iz koje je vrijedno citirati važnije ulomke. I to ne samo radi zadane teme nego i kao izraz čuđenja zašto to nije poznato u Vatikanu; postavlja se pitanje zašto je papa Franjo dopustio da takva Crkva suodlučuje o tomu je li veliki mučenik i blaženik Alojzije Stepinac dostojan postati svecem?[5]
„Patrijarha Pavla odveli su 1995. godine u spaljenu Foču, nazvali su je tada Srbinje, i raspisala se europska štampa – posebno Le Mond, Figaro i Liberation u Parizu – da SPC u Bosni podržava etničko čišćenje. Navedeno je bilo i ime patrijarhovo, pa je SPC podnela tužbu u Parizu protiv tih listova. Mučno i tužno. Na suđenju u Parizu svedočili su mnogi, među njima istoričar Paul Garde i srpski vizantolog Ivan Đurić. Branio je SPC vladika Atanasije Jevtić i to tako „dobro“ da se suđenje završilo sudskom osudom SPC. Ne, kazao je sudija, fakta su fakta, a francuska se istina ne može ućutkati. I tu je gorku čašu ispio pokojni patrijarh – a da li smo i svi mi sa njim, o tome je rano suditi. Jeste, stigao je da kaže i da ponovi kako ne će ne veliku, nego ni najmanju Srbiju, po cenu zločina – i to će mu biti s pravom zapisano – ali ga sabraća arhijereji slušali nisu, još manje pak raspomamljene ratovođe!“, napisao je Mirko Đorđević.[6]
- SPC i kanonizacija bl. kardinala Alojzija Stepinca
Patrijarh Irinej je u intervjuu za Politiku (koji je prenijela agencija Tanjug 2. srpnja 2014. godine) rekao da su najave iz Vatikana da bi kardinal Stepinac mogao biti kanoniziran do kraja 2014. godine bile „veliko iznenađenje za srpske arhijereje“, jer – „da neko bude svet, to mora biti zaista svijetla i sveta osoba koju prihvaćaju kao takvu i drugi kršćani“.
Licemjerno, podlo i pokvareno, jer SPC nikada nije tražio suglasnost kod proglašavanja svojih sveca-četnika koljača od drugih kršćana, a pogotovo nije od Katoličke Crkve. Ali uspjeli su spriječiti kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca do daljnjega
- I gle pohlepe SPC-a, nije joj bilo dovoljno redovno financiranje pa je tužila RH Europskom sudu za ljudska prava, 23. srpnja 2020., da je financijski oštećena za zemljište koje joj je oduzeto još u vrijeme SFRJ, a na kojem se danas nalazi hidroelektranu Peruča, kao i da joj je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje zbog retroaktivne primjene domaćih propisa.[7]
Zahtjev br. 10149/13, SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA, protiv Hrvatske
Taj proces SPC je izgubio. Europski sud je prigovor SPC-a proglasio nedopuštenim, jer su domaća upravna tijela imala pravo primijeniti posljednji propis koji je bio na snazi prije donošenja odluke o naknadi, a temeljem kojeg je SPC-u dodijeljena tri puta veća naknada od one koju bi ostvario temeljem propisa koji je bio na snazi ranije.
- U Rezoluciji Europskoga parlamenta od 9. ožujka 2022. godine o vanjskom upletanju u sve demokratske procese u Europskoj uniji, uključujući dezinformiranje (2020/2268(INI)).[8]
U članku 121, SPC je označen kao izvor nemira i nereda na Balkanu i glavni zastupnik Putinove ruske politike na ovim prostorima. Europski parlament je „zabrinut zbog pokušaja Pravoslavne Crkve u zemljama kao što su Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina, a posebno u njezinu entitetu Republici srpskoj, da promiče Rusiju kao zaštitnicu tradicionalnih obiteljskih vrijednosti i učvršćuje odnose između države i crkve; izražava zabrinutost zbog toga što Mađarska i Srbija pomažu Kini i Rusiji u njihovim geopolitičkim ciljevima;
- Jasenovac je uz pomoć hrvatskih vladajućih poklonjeno sredstvo za stigmatiziranje Hrvata. Neprestano komemoriranje događaja iz Drugoga svjetskog rata, koje usput mi Hrvati plaćamo iz proračuna, stalna su hajka na Hrvate, a i Hrvatska vlada i Ured za nacionalne manjine „zaboravili su da je Sabor 8. listopada 1991. prekinuo sve državnopravne sveze s Jugoslavijom. Tko o tom još vodi računa, ionako hrvatsko pravosuđe nije osiguralo funkcioniranje pravne države.
Izgradnja memorijalnog centra Jasenovac –Donja Gradina, kao stalni podsjetnik na „ugroženost“ Srba i „genocidnost“ Hrvata
Ana Brnabić je najavila ulaganja u Spomen-kompleks u Donjoj Gradini kako sjećanja na nevino stradale nikada ne bi izblijedjela. „Nastojat ćemo njegovati uspomene na žrtve Jasenovca, snažnije i odlučnije ih štititi od zaborava i iskazivati poštovanje prema njima i svemu što su oni predstavljali, a značajna sredstva i energiju uložit ćemo u obnovu i izgradnju zgrade. Memorijalni centar Donja Gradina žrtvama, ali i generacijama da iz godine u godinu podsjećaju svijet na razmjere monstruoznog zločina počinjenog u Jasenovcu”, izjavio je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić poslije razgovora s poglavarom SPC-a Porfirijem u Beogradu i dodao da je postignut dogovor o izgradnji velikog memorijalnog centra koji će „podsjećati na sve zločine nad srpskim narodom”. Centar će, kako je najavio Vučić, „biti izgrađen u Donjoj Gradini, u bosanskohercegovačkom entitetu Republika srpska, gdje je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio jedan od logora u okviru jasenovačkog sistema“. „Danas smo konačno postigli dogovor, i prenosim potvrdu srpskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika, o izgradnji nečega što bi trebalo biti svesrpsko svetilište u Donjoj Gradini“, rekao je Vučić u zajedničkom obraćanju s Porfirijem. „Činimo to da sjećanje na srpsko ime i prezime ne bude zatrto“, dodao je Vučić, navodeći da će biti uložen “veliki novac”.[9] Srbija će, kako je rekao „financirati izgradnju memorijalnog centra sa 80 posto, a Republika srpska s 20 posto.“ I eto nove srbijanske „batine“ za Hrvate!
- Izjave patrijarha Irineja (1930.-2020.)
Bio je na čelu Srpske pravoslavne crkve od siječnja 2010. godine do smrti 2020. godine, otvoreno je cijeli svoj život zagovarao velikosrpsku politiku. „Gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili na drugim mjestima“. „Čini se da je srpsko stradanje nadmašilo stradanja židovskog naroda“. „Hrvati su jedini u Europi imali ustaške logore“. (Nisu mogli imati četničke logore!) „Kroz jasenovački logor prošlo je 50.000 nevine djece čiji se plač i lelek čuo do Zagreba. Svi su ga čuli, samo nije nadbiskup zagrebački, zato što ga nije htio čuti. I dok je jedna žena koja je bila Austrijanka spasila više od 15.000 srpske djece od smrti, to nisu činili naši stoljetni susjedi Hrvati, koji su jedini u Europi imali dječje logore“. Papi Franji napisao je da je „Jasenovac progutao 20.545 dječjih života“ a tu kaže 50.000 nevine djece. Nevjerojatna lakoća kojom se i nabacuje brojkama ljudskih života kao da su krumpiri, a ne ljudske duše! „U ustaškom zločinu u Jasenovcu sudjelovali su i oni koji su trebali širiti ljubav i čitati Evanđelje. Mnogi su okrvavili ruke do lakata, čak bili rekorderi u činjenju zločina“. „Stepinac je ustaški vikar i nacistički suradnik“. Patrijarh Irinej mjerio je po svojim mjerilima, drugačije ne zna, pa je sve ono što je radio SPC prebacio na Katoličku Crkvu.
Bilješke:
[1] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2003_12_196_3109.html#:~:text=1.%20Prihva%C4%87a%20se%20Ugovor%20izme%C4%91u%20Vlade%20Republike%20Hrvatske,Republike%20Hrvatske%2C%20Ivica%20Ra%C4%8Dan%2C%20predsjednik%20Vlade%20Repub%C2%ADlike%20Hrvatske.
[2] https://hrvatskonebo.org/2021/09/20/zahtjev-za-ponistenje-ugovora-vlade-sa-srpskom-pravoslavnom-crkvom-u-hrvatskoj/
[3] https://hrvatskapravoslavnacrkva.wordpress.com/2021/12/02/aktualna-pitanja-predsjedniku-vlade/
[4] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2003_12_196_3109.html
[5] https://croexpress.eu/pogled-iz-iseljenistva-srpska-pravoslavna-crkva-podupirala-je-genocid-nad-muslimanima/
[6] https://pescanik.net/wp-content/PDF/mirko_djordjevic-kisobran_patrijarha_pavla.pdf str129
[7] https://uredzastupnika.gov.hr/UserDocsImages//dokumenti/Presude%20i%20odluke//Srpska%20Pravoslavna%20Crkva%20protiv%20Hrvatske,%20Odluka.pdf
[8] https://op.europa.eu/en/publication-detail/-/publication/917f60bc-300f-11ed-975d-01aa75ed71a1/language-hr/format-PDF
[9] https://lat.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=495681
