U balkanskom loncu

Nema neke razlike između sadašnje Srbije i one iz vremena Miloševića. Ova je samo malo lukavija

 

 

"Ne saginjite se NIKADA

pred LAŽNIM duhom vrfmena!"

(Blaženi Alojzije Stepinac)

 

„Jedino Rusi i  Hrvati od svih slavenskih naroda imaju neprekidan kontinuitet državotvornosti od ranog srednjeg vijeka  do XX. stoljeća“ tvrdi vodeći ruski slavist dr. sc. Denis Jevgenevič Alimov, koji je doktorirao na temi „Hrvatsko društvo u epohi pokrštavanja (VII. – IX. stoljeća)“.

– Pa,  zar smo dotle došli, moja Lucija?  Zar nam je trebao netko drugi istraživati i utvrđivati ono što bi svatko od nas trebao znati?

A, gdje nam  je sada nestala, moja Lucija, ta naša državotvornost??? Tko ju je prebrisao? Tko skrio i prekrio maglom i zaboravom?

Što je ovo danas s nama?

–E, moja Monika, moja Monika! Mi stalno govorimo o samostalnosti i stalno govorimo o slobodi, a sa sebe nikako ne uspijevamo skinuti okove. Ni one iz prošlosti, a bome ni ove sadašnje. Pa smo, zato danas, tu gdje i jesmo. A tu jesmo, zahvaljujući upravo našoj šutnji i našem poslovičnom trpljenju.

Ali i velikim igrama… velikih igrača. Kao i malim igricama naših malih i sitnih duša.

A sve su ti to skupa, moja Monika, pripreme za još jedan novi „balkanski lonac“. U koji nas žele prisilno uvaliti.

 

Jer, sve ono što nas je snalazilo prije, i ovo što nas je snašlo i što nas sada snalazi, sve ti ga  je to, draga moja, jedna te ista igra. U kojoj kolo vode veliki igrači, a koji po tradiciji, niti su nam ikada bili skloni niti su nam skloni danas. A u kojoj, opet, sve prljave rabote, za one velike igrače, odrađuju neki mali i sporedni likovi, neke male i prodane duše koje su za one Velike, potpuno nebitni igrači.  Ali, korisni su…

“Korisne su to budale“, kažu neki. Korisne su, jer igraju, onako, kako im gazde kažu. Ili kako vjetar puše. Pa, kada dovrše ono što su trebali, brzo će ih gazde i otpuhnuti.

 Otpuhnut će ih, jer im  takvi donose sa sobom teret laži, izdaje, licemjerja. A, nitko ne voli, moja Monika, niti izdajice, niti muljatore, niti laskavce. Ni u svome a niti u tuđem dvorištu.

 ”Takvi kao Plenković plaćaju se suhim zlatom“, laskao je jedan takav.

     Jer i ovdje, kod nas, korisne budale, kao lutke na koncu, igraju onako kako im gazda naredi i kako ih gazda povlači konce.

Dakle,  po primljenom naputku i zadanom zadatku, trebale  su one tako, i ovdje kod nas. najprije srušiti sve one nacionalno osviještene i istinske domoljube, a onda dovesti one anacionalne, koji se prodaju za Judine škude.

 „Dajte nam čvrstu točku i pokrenut ćemo Hrvatsku!“, vape Hrvati.

Ali, čim se takvi pojave, odmah ih proglase klerofašistima, fašistima, ustašama, …. Pa onda svi takvi, ubrzo postanu meta svih  tzv. nezavisnih  medija, koji ih, onda, orkestrirano počnu napadati i sotonizirati.

"Dajte mi čvrstu točku i pokrenut ću svijet",govorio je mudri Arhimed.

Ali, nažalost, upravo te i takve čvrste uporišne točke,  mi Hrvati, još od smrti našega pokojnog predsjednika Tuđmana, više nemamo.

–Pa, pogledaj samo našega milog Milorada, manjinca iliti etnobiznismena, zvanog još i Pupi! Sve mu je onako kako mu narede gazde iz mile mu otadžbine.

A on vrijedan, kakav i jest, sve radi  i uradi… Te uspjehe gradi. I sve ispod žita.

Pa onda naređuje, pa ucjenjuje, pa traži …

 

Jer, on je, nažalost,ovdje u Hrvatskoj, onaj uteg na vagi koji je prevagnuo. Ali, nije jedini! Jer je, nakon svega, pridodan i  još jedan takav, umjesto onoga kojega  su otpuhnuli.  Pa su, onda, s tim novim utegom, odlučili ući i u zajedničku veliku koaliciju.

   Tako nam je, kako kažu (takva je bila jedna kombinacija), trebao opet  doći i Čedomir Višnjić. Bit će Čedo, tako su govorili, pomoćnik naše nove ministrice. Onako iz sjene. A onda bi i oni, i mi svi zajedno, od Vardara pa do Triglava, sretni i veseli, zacupkati Žikino kolo. I Čedovali…  No, na veliku žalost našega Pupija, najvećeg majstora među majstorima muljanja, kombiniranja i političkog žongliranja, a na našu radost, u javnost procurili podatci o Čedinoj “saradnji” s agresorom, tijekom Domovinskog rata, pa se od toga moralo odustati.

Ali,opet je, kao i uvijek dosad, Pupi sve to sredio i nekako, nakon svega, smanjio nastalu štetu.

“Nije lako biti Srbin u Hrvatskoj u takvim okolnostima, ali činimo sve da se te okolnosti promijene“, kaže Pupi.

…Problemi su se gomilali, nisu se rješavali a u Hrvatskoj se mislilo da će kao članica Europske unije moći što god želi”, kazao je Pupi, ovih dana, i u Banja Luci.

 „Nije lako biti Srbin u Hrvatskoj“, kaže on, koji je kao manjinac, s minimalnim brojem glasova, postao i član hrvatske Vlade.

Zaista, nije lako biti Srbin u Hrvatskoj. 

 

–Pa, kakav je to čovjek, moja Lucija? Stvarno ga žalim. Jer, živjeti u državi koju mrziš i među ljudima koje ne voliš, prava je pokora. Ne bi mu bila u koži, vjeruj ti meni!

–A, stvarno su ugroženi!!! Ne bih nešto takvo poželjela ni svome  smrtnom neprijatelju. Toliko su ugroženi, moja Monika, da se Pupi i Stanimirović, kako nedavno čitam, uz materijalnu pomoć svojih nalogodavaca, spremaju otvoriti nekakav kulturni centar, u centru Vukovara.

 Ma, kakav kulturni centar,moja Monika !? To će ti biti velikosrpski centar iliti velikosrpska utvrda. Ista onakva, kakve su im i Novosti. Ispraznili su Baranju, što etničkim čišćenjem što iseljavanjem, pa će onda uspostaviti i vlast.

 I sve će biti kako su zamislili kreatori Velike Srbije u Memorandumu II. Na veliku radost naših antifa i naših dičnih, Pupijevih pupičića.

   „Ne znam na koju bih se stranu okrenuo.

Današnje društvo je „raskorijenilo” ljude, a ukorijenjenost je po svoj prilici najvažnija, a ujedno najobescjenjenija potreba čovjekove duše“.

–Iskreno, sve mi je ovo na tragu puzajuće realizacije „regiona“ i bezuvjetne potpore Srbiji za ulazak u EU. Jer je to, kako stalno govore, naše vrle i umne političke perjanice, navodno, u našem interesu.  A što je to, navodno, u našem interesu, nitko od njih ne objašnjava. Jer, navodno je njima sve jasno.

Pa, ljudi moji dragi, tako gazde kažu!!!

Doduše, u zadnje vrijeme,valjda pred one zadnje izbore ili zbog dugoga jezika i „brzopletih izjava“ srpskih lidera, malo su se, ovi naši na vlasti  utišali.

 

A za to vrijeme, dok naši umni političari, šalju prijateljske signale, našoj prijateljskoj zemljici Srbiji,  predsjednik Vučić kaže:

„ Želim da kao predsednik Srbije uvek budem uz naš narod koji živi u našem okruženju, da uvek budem uz Republiku Srpsku, ali i Srbe u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji i Rumuniji. Da pomognem očuvanje hramova i manastira srpske crkve u svim tim zemljama, jer samo tamo gde je Srpska pravoslavna crkva snažna, na prostoru bivše Jugoslavije, naš narod uspeo je i mogao da sačuva svoja ognjišta“.

 –Pa, što je ovo, moja Lucija? Vučić se već ustoličio. Već je, kako on misli, na čelu Srba (i ne samo Srba, nego cijelog tzv. njihovog regiona), jer bi „da uvek budem  uz Republiku Srpsku, ali i Srbe u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji i Rumuniji.

…Samo tamo gde je Srpska pravoslavna crkva snažna, na prostoru bivše Jugoslavije, naš narod uspeo je i mogao da sačuva svoja ognjišta“, kaže Vučić.

–Jer, misli vučić,gdje je i jedan srpski pop, tu je i Srbija. A svi Srbi moraju biti u jednoj državi!  

–Pa, to je lako riješiti! Zar ne, Lucija!?  Neka se svi Srbi iz bijeloga svijeta, lijepo vrate u svoju otadžbinu.  I svi će Srbi biti u jednoj državi. I svi sretni i zadovoljni!

Ali, ne!!! Oni bi htjeli  Srbiju od Milvokija do Tokija…

–Moja Monika, što se čudiš,!? Srbi su nebeski, odabrani narod. A svi njihovi susjedi „iako su svi u etničkom pogledu Srbi, njih često nazivaju po imenu teritorije na kojoj žive… Tako su Srbi i Crnogorci. Pa su Srbi i Bošnjaci, i Banaćani, i Slavonci. Srbi su, zamislite,molim vas, i Dalmatinci tj. Dubrovčani. Jer su Srbi trgovali s Dubrovačkom  republikom. Pa su tako, po njima, i glavnina Slavena na jugoistoku Europe, koji su pravoslavne, katoličke i muslimanske vjeroispovijesti, srbijanskog podrijetla.

–Eto, to ti uče, moja Monika, srpski gimnazijalci već desetak godina!

–A što rade ovi naši?

–To je "propaganda koja nema uporište", kažu naši.

–Naravno da nema uporište. Pa, to znaju i ptice na grani! A znamo i svi mi, moja Lucija.
–Znamo, znamo… Ali što poduzimamo? Što poduzimaju naše umne glave, protiv te i takve propagande? Uče li i naša djeca pravu ili uče neku friziranu istinu o našoj prošlosti?  Poučava li se i proučava li se u hrvatskim školama prava povijest i povijesna istina? Pišu li naše udžbenike povjesničari neopterećeni politikom i politikanstvom?  Jesu li izvori kojima se povjesničari služe objektivni?

Ili ćemo, i ubuduće, slati naše udžbenike na uvid u Srbiju. Da nam se ne bi potkrala kakva grješka i promakla kakva, ne daj Bože, nenamjerna istina. .

 

A znaš li ti, moja Monika, da još uvijek, ovdje kod nas, srpska djeca ne uče pravu istinu o Domovinskom ratu?  To je u svojoj izjavi potvrdio i Stanimirović koji se zdušno brine o obrazovanju mladih Srba, ovdje u Hrvatskoj.

A zbog čega rade to što rade, nije teško pogoditi.

 „Naša deca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo svoje udžbenike i izučavamo noviju povest na naš način, drugačije nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje Domovinskog rata, jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat“, kaže Stanimirović.

 

–A naši, po svom starom običaju, ništa ne rade!

–Tako je, moja Lucija! Naši rade da ništa ne urade. Prave se i slijepi i gluhi. Gledala sam, neki dan, prijenos sa zasjedanja Sabora. I, vjeruj ti meni, moja Lucija, pao mi je mrak na oči.

Izašla za govornicu nekakva predstavnica SDSS. Ja ju gledam i slušam, a ne vjerujem sama sebi ni svojim ušima. Jesam li ja normalna ili je ovdje netko lud? Ili se netko pravi lud.

Pa, gdje sam to ja!? Jesam li ja, ljudi moji dragi, u Hrvatskoj? Jesam li u  Hrvatskoj Hrvata?

Jesam li u Hrvatskoj u kojoj je službeni jezik hrvatski i u kojoj je hrvatski jezik i ustavna kategorija?

Trljam oči, čitam natpise, gledam po sabornici… Ali, sve su mi tu poznate face!

Znači, ovo nije bio prijenos s nekog srpskog zasjedanja!!!

Pa, što je onda ovo, pobogu ljudi!? Čije je ovo maslo?

Zamisli ti, moja Lucija, te hrabrosti! Ona će meni, ona će nama, usred našega Hrvatskog Državnog Sabora, u samom srcu Hrvatske, u našoj slobodnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj, ta nama potpuno nepoznata saborska zastupnica, ni manje ni više, nego govoriti čistim srpskim jezikom!?

 I nitko ni riječ ne prozbori. Zanijemili. Šute ko ovce.

Kako ih samo nije sramota!????????

 

Pa, zar oni ne znaju, a trebali bi znati, da je 23. 10. 1847. Ivan Kukuljević Sakcinski na posljednjem staleškome zasjedanju Hrvatskoga sabora upozorio narodne zastupnike na potrebu uvođenja službenog jezika u javne službe; da je Sabor razmotrio taj prijedlog i na kraju proglasio hrvatski jezik službenim u javnoj uporabi; da je tada Ivan Kukuljević Sakcinski prvi   progovorio na hrvatskom jeziku; da je na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski Sabor 1847. donio zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika?

    Zar oni ne znaju da je i dandanas, hrvatski jezik službeni jezik R Hrvatske? 

    Zar oni ne znaju da je hrvatski jezik obvezatan u uporabi i u svim službenim institucijama, pa i u Hrvatskom Državnom Saboru?

–Posebice, moja Monika, u Saboru. Posebice u Saboru.

–I što učini, reci ti meni, potpredsjednik Sabora ?

–Ništa, moja Lucija. Ništa!!!

–Ma, kako ništa!?

–Ništa, kažem ti! Šuti ko zaliven.

      I opet je, kao i uvijek dosad, Pupi sve to sredio, bacajući probne balone i utirući tako puteve… za Memorandum II i novi Memorandum III.

 A  „ova Srbija je 'mrtvo more'. I bez svakog vidljivog plana i napora da se preporađa. Biće potrebno nekoliko decenija da se ovaj lenji primitivni iskvaren narod pretopi u radni, prosvecen i gradjanski odgovoran narod. Osecam se kao Srbin i pisac poraženim. Svet mojih romana ne postoji; nije ni postojao, ja sam ga izmislio u nadi da cu Srbima pobuditi osecanje dostojanstva i samopoštovanja. Nisam uspeo“, kaže  o Srbiji i Srbima,   njihov ideolog i  pisac Dobrica Ćosić.

No, oni i dalje tjeraju… svoje pa svoje. I nastavljaju i dalje  guslati jedno te isto: Srbija od Vardara pa do Triglava, odnosno do linije Karlobag, Ogulin,Karlovac, Virovitica… A može i još dalje…

I na zapad, i na istok,

i na jug, i na sjever.

 „Srbija od Milvokija do Tokija“.

 

Pa su, navodno, spremni i prijeći preko svega, te prijateljski i dobrosusjedski, oprostiti nama sve naše grijehe.

Zamislite, molim vas! Oni oprostiti nama sve naše grijehe!? Svašta na ovome svijetu!!!

Pa će,tako, umjesto ikakvog osobnog preispitivanja, sebe postavili na sam vrh moralne vertikale. Uvijek spremni  za nove igrokaze… Svjesno se, opet, uljuljkujući u slatke snove „pravednika“ i sanjajući i dalje san…o  Velikoj,vel- k-o-oooj Srbiji.

Unatoč svim imperijalističkim ratovima koje su vodili i izgubili.

Unatoč genocidu koji su napravili.

Unatoč svim zločinima koje su počinili.

       Ali, ”jao vama, koji zlo zovete dobrim, a dobro zlim. Koji tminu zovete svjetlo, a svjetlo tminom, koji gorko zovete slatkim, a slatko gorkim!”

Jao, jao vama!!!

…Želim da kao predsednik Srbije uvek budem uz naš narod koji živi u našem okruženju, da uvek budem uz Republiku Srpsku, ali i Srbe u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji i Rumuniji. Da pomognem očuvanje hramova i manastira srpske crkve u svim tim zemljama, jer samo tamo gde je Srpska pravoslavna crkva snažna, na prostoru bivše Jugoslavije, naš narod uspeo je i mogao da sačuva svoja ognjišta“, rekao je Vučić.

   Valjda je sada i najvećim političkim  slijepcima i svim hrvatskim naivčinama sve potpuno jasno. Jer  je tako počelo i krajem 80-ih godina.

    Pa, zar još, itko normalan, može pomisliti da je sve ovo slučajno. Da je slučajna i izjava Aleksandra Vučića, prije nekoliko dana, o “potrebi revidiranja teksta Zakona o hrvatskim braniteljima, jer „te odredbe nas Srbe jako bole”……

 

–E, vidiš, tu su u pravu!!! I govore istinu. Jer, Srbe je oduvijek, boljela istina. Jer je njima laž u krvi. I nema toga o čemu ne lažu. Od povijesti, od njihovih imperijalističkih apetita i prisvajanja tuđeg teritorija, od navodnih njihovih velikana, od navodnih velikih srpskih vođa do današnjih dana  i svih njihovih izgubljenih bitaka koje grčevito žele pretvoriti u pobjede. I umanjiti svoje poraze. Pa ih tako učiniti manje bolnima.

–A, zašto nas   toliko mrze, moja Lucija?

–E, moja Monika! Oni su ti, još uvijek, u nekakvom davno prošlom vremenu. U vremenu lažnih  mitova.

Zato i nisu u miru sami sa sobom.

Zato i jesu, u stalnom nesporazumu sa svima, u svom okruženju.

Pa, pogledaj ovo!!! Vučić se već ustoličio… Je li to normalno, reci mi, molim te!?

–Jel'da? Susjedi bi nas opet prisvajali. Ražanj im je spreman, a zec još u šumi. Ali njima, svejedno, ide voda na usta.

 –Pa, što je ovo, moja Lucija? Jesu li oni normalni?

 –E, moja Monika! Naivni su svi oni koji kod zaslijepljenih mržnjom, a napumpanih lažnom veličinom i mitovima, traže zdrav razum.

–Pa, čuješ li ti što on govori?

–Čujem, čujem. Već čovjek umislio kako je na čelu svih Srba (i ne samo Srba, nego cijelog tzv. njihovog regiona), pa bi, kako on kaže,“da uvek budem uz Republiku Srpsku, ali i Srbe u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji i Rumuniji“.

Jer „gde je i jedan Srbin, tu je i Srbija“.

A Srbija, to je on!

“Mi znamo što su radili i gdje su bili Aleksandar Vučić i Ivica Dačić 90-ih godina. Vidimo što Vulin radi i što govori. Oni dolaze u Hrvatsku, govore što žele, rade što žele. Tome treba stati na kraj. Ako žele biti dio uljuđene Europe moraju se početi uljuđeno ponašati i poštivati svoje susjedstvo”, zaključuje Ruža Tomašić.

–Ma, mi znamo i jasno  je svima, osim našim vrlim političarima. Iako mi se čini da su oni  u tijeku svega. Ali rade to što rade po nečijim naputcima.

A evo i sada, nakon izjave srbijanskog ministra obrane, Aleksandra Vulina, izrečene na području Republike Hrvatske, u Šibeniku, da se ranih devedesetih na području Hrvatske nije vodio obrambeni Domovinski rat, u kojemu smo se obranili i oslobodili od velikosrpskog agresora, već da se po njegovom, ali i po službenom stajalištu Republike Srbije, tu kod nas  vodio “građanski rat“, između Srba i Hrvata, reagira se mlako ili skoro nikako.

–Dajte, dajte, vi gore, lupnite već jednom šakom od stol i poručite im glasno i jasno:

DOSTA!!! DOSTA VIŠE!!!

Još je Vulin, pored svega rečenog, svoj govor začinio i s nadom kako će Pupovac “umeti da zaštiti Srbe u Hrvatskoj”.

   Nešto s njima, stvarno,nije u redu! Oni su, zaista, onakvi kako je za njih rekao njihov psihijatar Rašković!

–A, kakvi smo mi, moja Monika? Izgubljeni u svemiru! Otupjeli. Oglušili. Zanijemili. Kao da smo izgubili kompas. Kao da ne znamo raditi ono što bismo svi trebali raditi. A trebalo bismo im pokazati gdje im je pravo mjesto. A ne paziti uvijek i što ćemo reći, kako ćemo reći i što ćemo uraditi. Da ne uvrijedimo jadne i ugrožene Srbe.

Pa, evo i sada! Bože, Bože dragi, gdje nam je nestala ona naša snaga, onaj naš ponos, ona naša vjera… u nas same?

Pa, mi smo, ljudi moji dragi,  pobjednici!

POBJEDNICI!!!

Pobijedili smo četvrtu najveću vojnu silu u Europi!!!

Ali, oni i dalje verglaju svoje.

A mi i dalje šutimo i trpimo svoje.

Dok Vučić sebe već vidi kao velikog vođu koji će vratiti vodeću ulogu Srbiji, kako oni kažu „na ovim prostorima“, i koji će oko sebe okupiti sve Srbe i biti njihov veliki i jedini vođa. Ma gdje bili i ma gdje živjeli. Jer, „Srbi u Hrvatskoj samo prebivaju.  Srbima u Hrvatskoj, Hrvatska nije domovina. Oni nisu nikakvi politički Hrvati, nego su Srbi. Govore srpski, misle srpski, sanjaju srpski, deluju srpski, cilj im je srpski. Kao i svakom normalnom Srbinu  čiji je glavni grad Beograd“.

 A otadžbina im je Velika Srbija, u kojoj će on biti jedini, veliki i neprikosnoveni vođa. I lider „celog“ Balkana. Jer, država, to sam ja“, klikće tako… s visova i s „nebeskih visina“, veliki im vođa.

 

Pa, zar ima razlike od one retorike Slobodana Miloševića  i ove današnje Vučića i Vulina? Jer, Vučić će, kaže, biti na čelu nove regije koja će biti veća i šira nego ona koju je Tito napravio! A sve će to realizirati preko kontrole Srba u Hrvatskoj, BiH, Makedoniji, Crnoj Gori i Kosovu pa će preko njih, kao petom kolonom, ostvariti  sve velikosrpske ciljeve: Realizaciju Memoranduma 2

i Memoranduma 3.

    I dok Srbija sustavno optužuje Hrvatsku za “jačanje ustaštva” u čemu joj zdušno pomaže svojim rovarenjem te brojnim neutemeljenim optužbama i Milorad  Pupovac, samoproglašeni lider svih Srba i predsjednik SDSS-a, a stvarni etnobiznismen i veliki velikosrbin, te neke udruge koje se, tako bar one tvrde, bave ljudskim pravima, hrvatska Vlada ne čini gotovo ništa, kako bi razotkrila Srbiju. Niti njezinu fašističku niti nacističku prošlost, niti njezinu ulogu u genocidu nad Židovima, niti njezine zločine i otimačinu tijekom našeg obrambenog  i oslobodilačkog  Domovinskog rata.

–Pa, jesu li nam, moja Lucija, svi naši mrtvi, dali svoje živote uzalud?

–Bit će, uzalud, moja Monika, ako sve ostane ovako kako i jest.

–Pa, gdje su naši domoljubi? Što se ne trgnu? Što ne podviknu i ne kažu:

DOSTA, DOSTA NAM JE VIŠE!!!

–A gdje su oni s vrha vlasti? E, moja Monika, dušo moja draga,  „pa to se već sve zna“, kažu oni.

–Jest, jest! To se sve nekada znalo. Ali, zahvaljujući srpskim podvalama, stalnim ponavljanjem  laži i izvrtanjem istine, došli smo tu gdje i jesmo. 

A došli smo dotle, da nam Pupovac najavljuje kako će tražiti zaštitu od Srbije, zbog navodnog ugrožavanja interesa Srba. 

 A njihov episkop, patrijarh Irinej, u propovijedi na crkvenoj svečanosti uz ostalo kaže: „I u našem narodu mržnja nije  prestala, osvete se pripremaju i nagovještavaju“.  

  …Došli tako na kavu, Slovenac, Hrvat i Srbin. Pronašli stol i pošli sjesti. Ali, nisu primijetili da su na stolicama zabijeni nekakvi šiljasti čavli .

 Slovenac sjedajući jaukne, uzme ih i spremi govoreći kako će mu, možda, nekada i trebati.

 Srbin ko Srbin opsuje, baci ih… A stolicu razbije.

A Hrvat? A Hrvat ko Hrvat sjedne natrag govoreći:

VALJDA TAKO MORA BITI.

Hrvat kaže tako.

 A Srbin ko Srbin, opsuje i počne uništavati sve čega se dotakne. I tako, od Dušana cara do našijeh dana…

„Opet bi Srbi htjeli Srbiju do Tokija, ana kraju će im biti mala kao Nokia!“, počelo se i kod nas pjevati…

 

Vera Primorac