Hrvatski Fokus
Kultura

Pripadam trećoj generaciji slikara u obitelji

Štafelajno slikarstvo danas je prisutnije nego ikad

 
 
Suvremena hrvatska likovna umjetnica, akademska slikarica, Ana Marija Botteri Peruzović, rođena je u Splitu 1971. godine, gdje je i završila Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn. Godine 1993. diplomirala je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Đure Sedera. Izlagala je samostalno na brojnim izložbama u domovini i inozemstvu. Bavi se mozaikom i vitrajom. Djela joj se nalaze u mnogim zbirkama i galerijama. Istaknuta je pripadnica hrvatske kulturne scene.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2017/11/206.jpg
• Kako izgleda živjeti i stvarati u umjetničkoj obitelji uz akademske slikare; oca Josipa Botterija i supruga Hrvoja Marka Peruzovića?
– Pripadam trećoj generaciji slikara u obitelji Botteri, nakon očevog strica Josipa Botterija i mog oca Josipa Botterija Dinija. To je za mene uvijek predstavljalo veliku odgovornost i izazov. Za svoje mjesto u tom nizu potreban je dodatan napor i izgradnja likovne osobnosti, jer vas neminovno međusobno uspoređuju. Baštinjenu obiteljsku likovnost  oduvijek vidim isključivo kao poticaj. Time su postavljeni ozbiljni kriteriji profesionalnosti i originalnosti opusa čime je moja uloga daleko zahtjevnija. Uistinu sam imala veliku sreću što sam za oca imam osobu koja je istodobno velik slikar i dobar čovjek. Nikada mi nije nametao svoj pogled na slikarstvo, iako smo u razgovorima pretresli sve što se u povijesti umjetnosti stvorilo. Često tema postane umjetnost , a da mi to i ne primijetimo jer nam je sve njome prožeto u životu. Moj suprug  je također akademski slikar pa se zajedničke teme provlače u svim našim svakodnevnim razgovorima i planovima. Nekoliko puta smo svi troje zajedno i izlagali. Naša kćer Estera Mihaela također je izabrala slikarstvo za svoj poziv.
 
• Ostvarili ste značajan slikarski opus ; od zanosnih heroina, pejzaža i veduta gradova do sakralnih tema. Što je zajedničko u Vašim slikarskim ciklusima, a što ih međusobno razdvaja?
– Nakon Akademije zaokupljali su me portreti koji su polako prerasli u alegorije i heroine. Slikala sam žene koje u sebi simboliziraju snagu i hrabrost, ljepotu i ženstvenost, sve ono zbog čega je nužna  veća uloga žena u ovom otuđenom materijalističkom svijetu. Trebaju nam žene poput Majke Tereze koje vole svu djecu kao svoju i koje u toj ljubavi ništa ne može zaustaviti. Trebaju nam političarke koje se rukovode takvim postulatima. Takvim se ženama divim i nadam, a slikajući ih izrazila sam koliko su potrebne kao uzori i putokazi. Na mojim putovanjima nastalo je mnoštvo pejzaža, posebno planina od snježnih Dolomita  do hercegovačkih vrleti, a slikajući na ulicama metropola nastao je ciklus Europske skitnje. Najbolji način da slikar doživi neki ambijent jest da sjedne i naslika ga. Tada se sve pred nama projekcija u našu dušu  dok prenosimo doživljaj na platno. Nikada to nije samo snimak viđenog kao što to radi kamera, već iznošenje naše nutrine – ukoliko je ona siromašna i platno ostaje „hladno“.
 
Također čitav život slikam i sakralne  teme, a posebno anđele. Smještam ih u naš mediteranski raj, jer mislim da su stalno prisutni s nama. Kroz biblijske scene pokušavam uvijek na drugačiji način dočarati scene koje su mnogi već nebrojeno puta slikali prije mene. U tome je ljepota našeg poziva da svojim skromnim doprinosom pomognemo opisati neopisivo.
Možda je temeljna konstanta mog opusa i zajedničko svim spomenutim  ciklusima neukroćen kolorit. Možda je s vremenom postao prigušeniji , ali nikada nije izgubio prioritet u mom radu. Teško mi je govoriti o prepoznatljivosti mog rada, jer me nikada nije zanimala originalnost kao cilj. Smatram da ona mora sama progovoriti ako je nosimo u sebi i da se ne može nasilno proizvesti po nekom diktatu ili odluci.
http://mojzagreb.info/images/uploads/vijesti/32728/ana_marija_botteri_peruzovic_3.jpg
• Je li ugodno biti slikar umjetnik u Splitu?
– Rođena sam i odrasla u Splitu, studirala u Zagrebu, živjela 15 godina u Bolu na Braču, a posljednje četiri ponovno u Splitu. To je grad po mjeri čovjeka, ne prevelik ,ugodne klime, temperamentnih ljudi, goleme baštine i naravno meni jako važno – grad na moru. Zbog svega toga uistinu je ugodno živjeti u Splitu i mnogi nedostaci postaju manje važni;  to što je marginaliziran u odnosu na metropolu, nedostatnom razinom medicinskih institucija i usluga….
 
• Na čemu trenutno radite?
– Upravo završavam sliku Veronikin rubac za izložbu Križni put, gdje različiti splitski autori rade po jednu postaju, a bit će izložen u galeriji Vinko Draganja. Također organiziram izložbu splitskih umjetnica na temu Zemaljski raj u Staroj gradskoj vijećnici.
 
• Kako gledate na suvremena zbivanja u umjetnosti u Hrvatskoj i svijetu? Koliko je štafelajno slikarstvo danas uopće  relevantno?
– Iako pratim likovnu scenu rijetko mi netko zaokupi pažnju kao što se zbilo s izložbom Ive Dulčića u Umjetničkom  paviljonu. On je netko zbog koga poželite biti slikar, stvarati bez obzira na trendove i diktate, jer autentičnost je ono što trajno zrači. Njegovo djelo spada u vrh svjetske umjetnosti, a Hrvatska je neizmjerno sretna što je značajan dio njegova  opusa vidljiv u sakralnim prostorima i zbirkama. Štafelajno slikarstvo danas je prisutnije nego ikad i mladi slikari ponovno otkrivaju vještine starih majstora. Mislim da prave vrijednosti bez obzira na tehnološki napredak nikada neće nestati. Ništa ne može zamijeniti vrhunsku knjigu, sliku, skladbu… Poštujem sve umjetničke izričaje, ali nisam sklona ekshibicionizmu kroz razne oblike nasilja. Smatram to negacijom umjetnosti, koja bi trebala biti duhovna pokretačka sila i predvodnica. Ja sam ipak teški idealist i za mene je umjetnost i život – cjelina posvećena dobroti i ljepoti. Mogli bismo to nazvati prerafaelitima XXI. stoljeća, ali sigurno nisam usamljena. Ljudska potreba za boljim svijetom – zemaljskim rajem utkana je u našu srž.
 
 
• Ima li umjetnost budućnosti u ovom globaliziranom svijetu?
– Nesumnjivo da. Možda je danas veća potreba za aktivizmom i progovaranjem o bitnim teškim temama, borba za istinu i pravdu. Umjetnici su tu nezamjenjivi, jer naš pogled može gađati bit, a da pritom zaobilazi pravne prepreke koje nameće ovaj bijedan sustav kojeg zovemo demokracija. Za to su potrebni hrabri i odlučni. Nije umjetnost (kao ni život ) salonska čajanka. Više sliči na demonstracije u kojima se treba suprotstaviti sustavu ako želimo mijenjati svijet. Za takvu umjetnost uvijek ima budućnosti.
 
• Planovi?
– Željela bih moći činiti dobro pa i time što slikam. Vjerujem da s nama rukovodi netko mnogo obzirniji i mudriji od nas samih. Zato sam oprezna s planovima i željama. 
 
• Jeste li naslikali sve one teme koje ste željeli ili je nešto preostalo?
– Bilo bi krasno kad bih mogla naslikati sve one osobe kojima se divim i sve što je obilježilo našu bremenitu povijest. Posebno mjesto za mene imaju heroine poput sv. Ivane Orleanske, bl. Katarine Kosače i mnogih drugih hrabrih žena. Dokle god dišem ne ću se prestati diviti ljepoti koja me okružuje. Zato ne mogu nikada reći da sam naslikala sve što sam željela. Osjećam istinsko ganuće pred svakom moćnom planinom, borom svinutim nad morem, skladom cvijeta i uvijek ću imati potrebu svoj doživljaj bilježiti. Slikarstvo je za mene bilježenje ljepote, a to vam nikada ne dosadi.
 

Miroslav Pelikan

Povezane objave

Na ovoj mučenici zemlji

hrvatski-fokus

Portreti kipara Ivana Jakšića

hrvatski-fokus

Magična prepletenost metala i betona

hrvatski-fokus

Duhovni krajolici Matka Trebotića

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više