Kada su samo hrabri ugasili strahove
Pod prisegom smo krenuli braniti Domovinu.
Bilo je to vrijeme kada su samo hrabri ugasili strahove.
koračali livadama bojnim,
vrijeme prisilnog branja tajnovitih pupoljaka.
Smrt je prerano zalegla po bojišnicama,
s kojih smo s tugom ispraćali naše mrtve prijatelje,
gledali su tako milo svoju domovinu,
koju nisu slobodnu odnijeli u svojim očima.
Ja sam njem zastao tamo između žutog lišća,
kroz kojeg je treperila velika tuga.
stabla su se razmahivala crninom,
sa preplašenim pticama koje su zaboravile pjevati.
Nas su ostavili na životu,
da našim prijateljima sagradimo
kamene utvrde tuge,
neka bude toplo njihovim snovima.
Svakodnevno ispraćamo naše suborce,
koji nas mladi prerano napuštaju, dijagnoza:
Srce prepuklo od tuge, jer nisu više mogli gledati
sramotu ponižene i popljuvane Domovine.
Gromoglasna šutnja se je nadvila na Hrvatske branitelje,
koje silnici kuju u zaborav.
Tuđinski vjetrovi su se raspuhali.
prokletstvo se je uvuklo u hrvatska pera.
Zemljo moja Hrvatska,
gledam te tako poniženu i tužnu,
što polako umireš
s dušama svojih ratnika.
