Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulice Gavrila Principa, Puniše Račića, Vukašina Šoškočanina…

Ovdje sad neka navodna drama o promjenu imena nekoga trga u Zagrebu, pa i dvije tri ulice teče, kotrlja se ulicama. Ne ćemo o tim promjenama povijesno općenito već konkretno, s izvora, iz Rješenja  Izvršnog savjeta općine Vukovar o promjeni naziva ulica na području općine, Vukovar 16. VII. 1992. („Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995., Dokumenti, Knjiga 6, Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj, srpanj-prosinac 1992.“, Nakladnik: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata – Zagreb, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Baranje i Srijema, Zagreb-Slavonski Brod, ožujak 2009.). Pa kaže dokument 13., stranice 40.-44: „Na osnovi člana 7. Zakona o privremenoj teritorijalnoj organizaciji Srpske oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem i privremenoj upravi („Službeni glasnik“ Srpske oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, broj 1/91), Izvršni savet Opštine Vukovar na sednici održanoj 16. VII. 1992. godine, donosi

REŠENJE

o promeni imena ulica i trgova i utvrđivanju imena novih ulica u naseljenim mestima na području Opštine Vukovar“…

Prema njemu, da vas ne mučim s detaljima, mijenjala su se imena ulica i trgova u ovim naseljima: Vukovaru, po mjesnim zajednicama (MZ „Petrova Gora“, „Šumadija“(!), „Lužac“, „Vukovar Stari“, „Fruška Gora“, „Vukovar Novi“ te u MZ Borovo Naselje, a u njemu MZ „Sveti Sava“, MZ „Nikola Demonja“ i „Kriva Bara“. Zatim tada  u MZ Ilok, MZ Bapska. MZ Čakovci, MZ Svinjarevci MZ Petrovci, MZ Lovas, MZ Sotin, MZ Berak, MZ Tovarnik, MZ Lipovača, MZ Tompojevci, MZ Mikluševci, MZ Ludvinci, MZ Opatovac i MZ Šarengrad. Utvrdila su se i „sledeća imena novih ulica u Iloku: Gavrila Principa, Kneza Miloša, Mihajla Pupina i Jovana Cvijića“ (isto Rješenje). Birokratska „rješenja“ odlično su štivo, napetija od romana, pa makar ih donosile i takve zločinačke tvorevine kao što je bila „SO Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema“, štoviše tada su i zanimljivije, sadržajnije…

Ovo „rješenje“ odnosi se skoro isključivo na prije progona većinska  hrvatska naselja, od Vukovara do Iloka, Petrovaca i Mikluševaca (većinski Rusini), te Borova i Lipovače (većinski Srbi). Dakle u samo dva od sedamnaest naselja u kojima su se mijenjala imena ulica prije osvajanja Srbi su bili većinski narod. U Lipovači su samo „Bunarsku“ preimenovali u „Vojvode Živojina Mišića“. Zanimljivo, „rješenje“ je napisano strojopisom – na latinici.

Stjepana Radića Puniša Račić likvidirao 1992. po drugi puta

O najbizarnijoj, pače zločinačkoj promjeni, čitatelji su vjerojatno već upoznati, a riječ je o preimenovanju ulice žrtve masakra u beogradskoj skupštini u ime ubojice: „Stjepana Radića“ u „Puniše Račića“. U „rešenju“ piše „S. Radića“ u „Puniše Račića“. U Bapskoj su „likvidirana“ „Braća Radić“, zamijenio ih je – Vukašin Šoškočanin!, a u Iloku je „skinuo“ biskupa Strossmayera. Nu nisu ovo  jedine „zanimljivosti“, još je zanimljivija načelna koncepcija  ovih „krstitelja“, a ona je jednostavna: zatiranje, u javnosti, i na ulicama i trgovima bilo kakvog traga, spomena na prethodne apsolutno većinske stanovnike ovih naselja – Hrvate. Izbrisani su tako, platili glavom, Andrija Kačić, A. M. Reljković, I. Gundulić, Ljudevit Gaj, Petar Preradović, Josip Juraj Strossmayer, Franjo Rački, August Šenoa,  Stanko Vraz, Josip Kozarac, A. G. Matoš (u rodnom Tovarniku i drugdje), Silvije Strahimir Kranjčević, Miroslav Krleža, Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić, Julije Benešić, Ivan Meštrović, Antun Augustinčić, France Prešern.

Pobrisan je Matija Gubec u više mjesta, te kralj Tomislav, Eugen Kvaternik. Sljedeći su napadnuti hrvatski topomini, prethodna imena ulica po hrvatskim gradovima i regijama. Redom, od Vukovara do Šarengrada nestale su: Karlovačka, Istarska, Zrinjska, Dubrovačka, Kumrovečka, Splitska, Zagrebačka (više puta), Hercegovačka, Vinkovačka, Šokačko brdo(!) u Iloku (postalo „Sremsko brdo“) Osječka. Mijenjali su ih ili srpski junaci s one strane Dunava i Drine, ili srpski toponimi.

Ima još svašta, ali meni je zanimljivo brisanje JNA, one koja im je sve ovo osvojila. U Vukovaru je „JNA“ zamijenjena s „Vukovarskih oslobodilaca“(!), „JRM“ u „Lučka“, u Borovo Naselju „JNA“ u „Fruškogorsku“, u Iloku je „JNA“ postala „1000 srpskih kaplara“, u Petrovcima „Svetosavska“. Moram priznati kako mi je ovo možda najčudnije jer bez te JNA (koju je usput stvorio Tito) ovi kokošari ne bi osvojili ništa, ona im dala sve, a oni prema njoj tako nezahvalno, proglasili se nekakvim „oslobodiocima“. Logično, sad kad im je udarila temelje Velike Srbije, ponadali su se kako ju mogu i izbrisati. Ovdje ću još konstatirati kako je, skoro, svako hrvatsko naselje dobilo po neku inačicu „svetosavske“, ili Sv. Save, ili njegov trg, pa se ovo može razumjeti i kao brisanje katoličanstva s ulica i iz naselja, većinski katoličkih i „presađivanje“, u biti, ovoga srbijanskog poganskog sveca tamo gdje ne pripada.

Nestali i ljevičari i jugounitaristi

Tito i svi njegovi partizani, ma odakle bili, iako se u najvećem broju radi o hrvatskim ljevičarima (primjerice Otokar Keršovani, August Cesarec, Đuro Đaković, Ognjen Prica, Kata Pejnović, Josip Kraš, Marko Orešković, Franjo Kluz, Božidar Maslarić, Vladimir Bakarić i dr.) i da ih sve ne nabajam, prošli su katastrofalno. Stradao je i II. kongres KPJ, postao „Karađorđeva“. Sknuti su i „sekretari SKOJ-a“ i Ivo Lola Ribar. Otišli su i Marx i Lenjin. U Iloku je Titina ulica , valjda, bila dugačka, pa su od nje nastale tri: „Cara Lazara“, „Trg Svetog Save“ i „Kralja Petra I.“, dok ga je u Tompojevcima smijenio samo „Car Lazar“, u Vukovaru „18. novembar 1991.“, bit će to onaj dan kad su srpski ljudožderi uz hrvatsko meso tražili još i salate. Bit će ovo zanimljivo, nadam se, aktualnim antifama. Udariše i na sveto „Bratstvo-jedinstvo“ koje je (Borovo Naselje), postalo „Srpske sloge“.

Jednostavno, sve što je imalo podsjećalo na Hrvate, Hrvatsku, toponimi, umjetnici, povijesne ličnosti, nevažno što se isključivo radilo o ljevičarima, pa čak i onima koji su ujedno bili i tvrdo projugoslavenski, čak i unitaristički orijentirani – sve i svi su jednostavno zbrisani. Odgovor na pitanje s kime ili čime su zamijenjeni jednostavna je da jednostavniji, prostiji ne može biti – s Velikom Srbijom, povijesnom, svetosavskom, kosovsko-mitskom, sa srbijanskim vojvodama i vojnicima, nešto atentatora (Gavrilo Princip, Puniša Račić) guslara, te velikosrpskih ideologa, srbijanskim toponimima i nešto zločinaca poput Šoškočanina. Brisali se čak i lokalne toponime (primjer Šokačko brdo), pa i svoj seoski „bunar“ za račun vojvode. Nakon etničkog čišćenja, protjerivanja, deportacija, zatvaranja logora po Srbiji, Ovčare, Veleprometa…, na red je došlo i ovakvo, „ulično“ brisanje memorije. Tamošnji manjinski Srbi tog srpnja 1992. ostavili su na ulicama tek tri moguće poveznice s  protjeranim većinskim Hrvatima: Josipa Pančića, etničkog Hrvata, prvog predsjednika SANU-a, koji je morao prijeći na pravoslavlje kako bi u Srbiji bio profesor (toliko o „pokrštavanju“), Nikolu Teslu i Ivu Andrića, etničkog Hrvata, za kojega nije poznato da se ikada izjasnio kao Srbin, već je bio „integralni“ Jugoslaven. Za ostala rješenja iz „Rešenja“, njihovu većinu, može se ustvrditi, kako nisu pripadala kulturi tamošnjih Srba već najvećim dijelom Srbiji i to ne bilo kakvoj već „velikoj“. Koja u mnogim glavama ni s ove, a naročito ne s one strane Dunava i Drine još nije umrla.

Mato Dretvić Filakov