U Srbiji ništa novo, tek novo Načertanije

Srbima Republika srpska, a Bakiru Federacija BiH!

Pod lonac, zna se koji, loži se „od Gevgelije do Jasenica“ – opet. Žeravica pod njim nije nikad ni ugašena, netko ju, neki vragovi, održavaju tko zna koliko godina, desetljeća. Sad je netko malo u nju puhnuo, vatrica kreće, a ložači se skupljaju oko nje i svaki podloži pod lonac, tko suharak, tko cjepanicu. Oko njega mnoštvo kuhara i ložača. Kakva se kaša u njemu kuha, teško je utvrditi, nu izgleda kako svatko tko se nađe i naiđe dodaje svojih sastojaka. Muslimani bravetine, kršćani svinjetine, vegani bunike, narkomani ludih gljiva… Netko soli, netko papri, netko dodaje meda, nađe se i žuči, možda ponajviše. Nit' će kaša biti jestiva, nit' probavljiva, al' izgleda nikoga nije briga. Važno je da se kuha.

HAЧЄРТAНИЈЄ

Pored domaćih i tradicionalnih starih stranih kuhara; Amerikanci, Rusi, EU, Britanci, Nijemci, Francuzi, Talijani, Turci, Iranci, Saudijci, Nato, Soros, civilne kominterne…, pojavio se i jedan novi, kineski kuhar. Čeka se još samo indijski, a ako netko misli kako je on još slab i nevičan, vara se. Gužva u kuhinji velika, temperatura i na „ovim prostorima“ pomalo raste, ona navodna i tzv. virtualna već je povisoka, pa nekima već kapljice znoja  padaju izravno u lonac. Dobro je ako će one ostati jedini tjelesni začin u loncu, samo da ne bude još i krvi, opet.

Promjene u svijetu

Tako ta trenutna situacija izgleda „kulinarski“, a geopolitički i politički, vojno i gospodarski, tehnološki, stvari su iako vrlo slične, ipak različite u odnosu na vrijeme od prije tridesetak godina, naročito globalno. Amerika oslabjela, ma koliko to čudno izgledalo tamo traje medijsko-politički građanski rat, Euniju napustila Velika Britanija, Francuska se lagano „pokorava“, Njemačka se „sama“ uzdrmala, pa joj se dogodila „desnica“. Europu i nače potresla inducirana seoba naroda zadnjih godina, a podjednako i rat u Ukrajini kojega je iskoristila Rusija pa uzela Krim, kako, nego „referendumom“. Planirano je bilo drugačije, ali ukrajinski podupiratelji , naročito europski, nisu ozbiljno stali na njenu stranu, prije nevoljko, pa je njen „slučaj“ poslužio za – rusko jačanje.

„Arapska proljeća“ su se pretvorila u zimu, Sirija je Rusima poslužila da stupe na svjetsku scenu. Ako je netko mislio kako će oni ostaviti svoju jedinu „toplu“ vojnu bazu u inozemstvu, jako je loše planirao. Sirija je Rusima poslužila da se definitivno vrate na svjetsku scenu, pri čemu ne treba zanemariti činjenicu kako su najbrojniji „internacionalni isilovci“ bili muslimani iz Rusije. Znakovito je i to kako je Rusija pomogla Turskoj da u ovom ratu promijeni stranu, što je svakako dramatična geopolitička promjena. I inače me, povijesno gledano, rat u Siriji i Iraku najviše podsjeća na građanski rat u Španjolskoj tridesetih godina prošlog stoljeća. Tamo se bila, u Iraku i Siriji, i teritorijalizirala islamska revolucionarna država, ISIL – kakav „ekstremizam“, vjerski „fundamentalizam“ i slični propagandni štosevi. Krvava je, a koja nije bila, od prohujale Francuske pa nadalje sve su bile daleko ubojitije, a ekstremističke, da bih riječ. Rat protiv nje još nije gotov, pogotovo stoga što ona, uostalom kao sve revolucije ili „kontrarevolucije“ djeluje i eksteritorijalno, izvan „svoga“ teritorija (tzv. terorizam).

Pored još niza promjena spomenut ću i svojevrsnu ideološku pobunu istočnih članica Eunije, a bivših satelitskih – ili doslovce okupiranih, baltičke zemlje – Sovjetskoga Saveza. One imaju ispravan osjećaj kako ih se ovoga puta sa Zapada (Njemačka i dr.) stiska ideološki, tipično komunistički, kao za SSSR-a, samo sada na temi „ljudskih prava“ – nije dakle šija nego je vrat, odnosno drugačije pakiranje onoga istoga. Stvari su i kompleksnije, ali ne mogu širiti. Najnovija je i kriza oko potencijalne nezavisnosti Katalonije sa čime bi moglo početi konačno mrvljenje Eunije. Ako se pak pokažu točnima optužbe Rusa kako pomažu Kataloncima u osamostaljenju, tek tada će se pokazati zanimljivom usporedba sa Španjolskim građanskim ratom iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Kina je, dakako tu, tko zna koja po moćima, a ja nikako ne bih izostavio ni Indiju, nikako „ratne igre“ sa Sjevernom Korejom, obnavlja se i sukob s Iranom. Ima toga još, ali i ovo je previše – za uvod.  

Srbijanci trljaju ruke promjena

Na te promjene najviše računaju Srbijanci; čini im se, dolaze bolja vremena, kao da im sve idu u prilog, pa se opet bude, „ustaju“. Sve je počelo vrlo defenzivno: nakon što je izabran za Predsjednika Srbije, Aleksandar Vučić je pokrenuo „unutrašnji dijalog“ o Kosovu, što i kako s njim, kako dalje. Priznanje Republike Kosovo, kojoj Srbijanci ne priznaju ni ime („Kosovo i Metohija“, skraćeno „KIM“) uvjet je ulaska Srbije u EU. Dijalog bi zapravo trebao pronaći formulu, „seksualno“ rečeno, kako da Srbija „uđe“, a glede priznanja među građanima ostane nevina, odnosno da ga ne prizna. Traži se dakle, to „ljukavstvo“. I odmah je pronađeno jedno, naoko zamjensko: Deklaracija  o zaštiti srpskog identiteta na svim prostorima bivše Jugoslavije.

Najprije se ciljalo na srpsku republiku u BiH i „kulturu“, a zatim se to malo proširilo – do granica Velike Srbije. Deklaracija je, u prvom redu, računala na RS, tamo bi se trebao nadknaditi, da ne bi bilo zabune, teritorijalni gubitak Kosova. Unutarnji dijalog Vučiću je neophodan jer „KiM“ figurira u ustavu Srbije, usvojenom još na referendumu, pa je za njegovo bilo kakvo priznanje, ma i u formi „nepriznanja“, kao što je to i sada, potrebna promjena ustava i to referendumom. Srbijanska oporba je u startu odlučila bojkotirati taj dijalog, tvrdeći kao je on samo put k priznanju Kosova. Ipak, rasprava se polako zahuktava. Prvi su se uključili pravni fakulteti s nejasnim rezultatima, a zatim srbijanski povjesničari i neki drugi znanstvenici „društvenjaci“. Oni su prema dostupnim informacijama bili jedinstveni u stajalištu oko nepriznavanja.

Izgleda kako je trenutno najzastupljenije stajalište među srbijanskom znanstvenom i analitičarskom elitom kako treba igrati na vrijeme, ne žuriti. U promijenjenim okolnostima Kosovo bi se eto moglo vratiti „majčici“ Srbiji, pasti joj u „košaru“ kao „zrela kruška“. Nije prošlo svojedobno ono napadačko, naime ukidanje kosovske autonomije, apartheid iza toga, potpisana je u međuvremenu kapitulacija (Kumanovski dogovor, „mir“ 1999.) itd., pa sada treba „igrati bunker“. Dva su aktualna događaja izvan Srbije posebno su mnogima, od Vučića do raznih analitičara, posebno geopolitičara, a geopolitika je u Srbiji možda trenutno popularnija i od nogometa, kao dar s neba.

Prvo nastup španjolske države (koja inače nije priznala Kosovo) prema borcima za katalonsku nezavisnost, podrška Španjolskoj cjelovitosti EU-a, te navodno povlačenje priznanja Kosova od strane Surinama (bivša Nizozemska Gvajana, kolonija, jedna od tri susjedne Gvajane) što se računa kao izvlačenje prve opeke i računa na „domino učinak“. U prvom slučaju argumentacija je: ako Katalonija ne može, po ustavu, a ne može ne da joj ni Srbija izvan Španjolske, ne može ni Kosovo, po čak nekoliko srbijanskih ustava. U „zadržavanju“ Kosova u Srbiji, a zapravo se radi o „povratku“, Srbija računa na neupitnu  podršku Rusije. Kako, ako se uzme u obzir Krim, pa i samoproglašena  „Mala Rusija“ (Donjeck) i tko zna kakvi tamošnji budući događaji u kojima bi Rusiji mogao slučaj Kosova međunarodno-politički koristiti, bez obzira na srpske interese. A tek što ako se pokažu istinitim optužbe Rusa da su uključeni, „hibridno“ u podršku katalonskoj nezavisnosti. Uostalom ne bi joj to bilo prvi puta u proteklih osamdesetak godina. Strateški gledano, sa stajališta ruskih interesa, to bi se moglo pokazati točnim, ako ništa moglo bi im poslužiti za „trgovinu“  u vezi Ukrajine. (Inače ovih dana Ukrajina je bila povukla veleposlanika iz Beograda sa zanimljivom optužbom, ulogom srpskih dragovoljaca na ruskoj strani u Donjecku.) Prokleta politika, nikad ne znaš što te, državu, čeka iza ugla.

Osim ove aktualne  teme priznanja (“secesije“, srbijanski) Kosova malo žešći tamošnji nacionalisti idu do početka devedesetih, pa ne priznaju niti jednu „secesiju“, odnosno države koje su izašle iz Jugoslavije, što se, dakako odnosi i na Hrvatsku. Najbolje o tome govori, još nenapisana, ali obrisi su jasni, Deklaracija o zaštiti srpskog identiteta na svim prostorima bivše SFRJ, il' tako nekako. Priča o „kulturi“, naravno, nikoga ne može zavarati, ta tko bi Srbima otimao njihovu „kulturu“. U njoj će biti najvažnija njena „teritorijalizacija“, a to znači kako Crna Gora može biti jedino srpska država, kako se moraju brinuti o Srbima u Makedoniji, vratiti Kosovo, posebnu pozornost posvetiti Srbima, kako nas posprdno krste, u „avnojevskoj Hrvatskoj“, a o Srbima u BiH da i ne govorimo. „Teritorijalizacija“ s njima je u prvom planu a ako Kosovo ipak, „ode“, onda što prije. 

Ovih dana je nastala i „afera“ oko istupa Bakira Izetbegovića, kao „prijeti“ ratom Srbima iz BiH, ako odluče otići, miješa se Srbiji u Sandžak, pa su oni, kak' ti skočili na stražnje noge. Mene ovo nimalo ne fascinira, djeluje mi daleko više, kad sam pozorno poslušao njegove odgovore  o Hrvatima i Hrvatskoj u tom intervjuu, kao nabacivanje lopte Dodiku i Vučiću. Ona poznata priča odnosa Miloševića i Kučana, jer svjestan kako sa i Srbima ništa ne može, ostala bi mu – federacija, a s Hrvatima, računa, lako bi se obračunao. Ide li on to prema „zemljici Bosni“, naročito nakon te silne ljubavi Vučića i Erdoğana. Onako, šire gledano, dva saveznika bi podijelila BiH Erdoğan i Putin. Ako ništa, treba stvar okrenuti i ovako. Inače za „teritorijalizaciju svih Srba“ treba čekati povoljne međunarodne okolnosti, a one će, duboko su tamo uvjereni, sigurno doći. Što dakle imamo, kakvu „Deklaraciju“, pa onu jednu te istu, nastavak Načertanija“, Srbe „sve po svuda“ (V. Karadžić.), „Ujedinjenje ili smrt“, „Homogenu Srbiju  (S. Moljević), Memorandum SANU Prvi i Drugi, uloga SPC-a. Jedino što mi je oduvijek zagonetno jest činjenica kako srbijanska elita ne uviđa kamo sva ta „načertanija“ vode, kakvi su njihovi rezultati…

Mato Dretvić Filakov