Što je i tko nam je Ivo Andrić?

Usporedba sa Krležom je moguća samo kao kontrast

Ovdje mi nije namjera raščlanjivati djelo Andrićevo; prvenstveno me zanima lik toga gospodina i njegovo značenje za Hrvatsku i Hrvate danas. Vrlo neobično jest pripadanje Andrića revolucionarnoj organizaciji bosanskih Srba "Mlada Bosna", te Mlade Bosne, Italije, Turske, Crne ruke i sl. u osnovi su bile terorističke organizacije koje možemo usporediti sa ISIL-om i Al Kaidom. Npr. jedan od sudionika Sarajevskoga atentata Nedeljko Čubrinović bio je nesređen i nesretan momčić koji je bacivši bombu na prijestolonasljednikov automobil ranio 10 civila, uz Principa tu su Mustafa Golubić koji se istakao kao crnorukaš, srpski vojnik u Prvome svjetskom ratu, zatim Staljinov agent; priprema umorstva Trockoga, otmica "bijelog" generala iz Pariza u Moskvu, dizanje u zrak njemačkoga skladišta u Smederevu u lipnju 1941. kada je stradalo 2000 nevinih civila.

Gaćinović je mozak pokreta i ntelektualac visokih dometa, a tu je i Vaso Čabrilović, koji doduše nije mrzio Hrvate, ali je uz suglasnost Andrićevu stvorio plan o raseljenju Albanaca sa Kosova. Čubrilović smatra da su se sve manjinske grupe u Jugoslaviji (Nijemci, Mađari, Albanci, Italijani, Rumunji) same odrekle svojih građanskih prava istupajući "otvoreno neprijateljski prema državi u kojoj žive", zbog čega ih treba "ukloniti iz naše države, jer su to i zaslužili". Po formiranju prve privremene vlade DFJ, zauzeo je mesto ministra poljoprivrede (1945). Postao član KP Jugoslavije krajem 1945. godine. Po oslobođenju Beograda, Vaso Čubrilović je postao dekan Filozofskog fakulteta. Također je bio i član Komisije za obnovu Univerziteta i komesar za Filozofski fakultet.

Po formiranju Vlade FNRJ, Vaso Čubrilović je bio ministar poljoprivrede (1945.-1946.) i ministar šumarstva (1946.-1950.) Osnivač je Balkanološkog instituta u Beogradu 1970. i bio je redovni predavač na katedri Istorije Jugoslavije. Dobitnik je Oktobarske nagrade i Sedmojulske nagrade.

Kakvi su to mladi ljudi bili uz Principa? Nihilisti, revolucionari, anarhisti, mladi ljudi bez cilja, nacionalisti ostrašćeni velikosrpskim  mitom – sve pomalo. Danas bi to bili narkomani ili omladinske bande ili teroristi, kako tko. Kako se radnike, studente, srednjoškolce tako ostrastilo? Na čemu su odgajani? Na Vidovdanu i guslama, Nietzscheu i Karlu Marxu, jugoslavenstvu? Čudno je da se cijela Europa tako brzo zahvatila samouništavajućim ratnim požarom, cilj mi nije demonizirati Srbe, jer ništa bolje ludilo nije bilo u glavama Rusa, Nijemaca, Talijana, Engleza – samo me zanima zašto je plahi, povučeni, introvertirani i osjetljivi Andrić uletio u tu grupaciju, i zauvijek odbacio hrvatski i katolički identitet!

Prije odgovora na to pitanje recimo sad da je Andrić postao mason, da su masoni bili jako uvučeni kako u revolucionarne pokrete, tako i u političku i ekonomsku elitu, posebice među preporoditelje (Hrvate) Ilirce i Srbe! Nakon što je Prvi svjetski rat proveo u zatvoru staloženi Andrić "sazrijeva", hladi se i postaje činovnik od karijere. Jesu li obiteljske prilike dovele Andrića u loše društvo? Oca je izgubio u dobi od dvije godine (postoje ozbiljne teorije da je usvojen), a ljudi koji rastu bez oca znaju postati vrlo ambiciozni, ali i biti bez uzora i identiteta, pa čak i preko oca mrziti svoj nacionalni i vjerski identitet. Tu vrstu pobune dobro je opisao Freud, Hitler je bio izvjesni Petar Pan, ali daleko od toga nije ni Staljin, Nikodim Milaš, Tito, i osobito Ibsen, otac feminizma.

Možemo li vjerovati da je Andrić kao humanist s vjerom u bratstvo među svim ljudima prišao masonima? Njegov odnos prema Albancima to ne pokazuje, kao ni poniznost prema nacistima (kojih se ipak klonio kao pametan čovjek). Vidimo li neki internacionalizam u njegovim djelima? Jednu tihu simpatiju prema Židovima koji pate ili su potlačeni, antipatiju prema silnicima i budalama, odobravanje pametnim umjerenim i dobroćudnim likovima, dakle iskazuje se kao umjeren i normalan čovjek. Ipak se stječe dojam da pomalo uživa u opisima nepravdi i tlačenja, npr. bosanskih fratara.

Muslimanski likovi su raznoliki, ali ipak prevladava odbojnost prema Istoku. U liku studenta Stikovića koji iz puke obijesti zavodi učiteljicu Zorku, prijateljevu djevojku (onda su nastavnice morale biti čedne, lako se gubio posao u školi) dosta se ogleda Andrić, "sujetan" (njemu draga riječ), velikih ambicija, sebičan – kao inteligentan i introspektivan čovjek književnik je svjestan istine o sebi i to ga čini zatvorenim i "kiselo hladnim". Sličnu stvar je proračunati i hladni Ivo izveo sa suprugom jednog svog masonskog subrata i kolege književnika. Poslije se pravdao da se eto desilo spontano.

Slike Bosne i bosanskih malih mjesta mračne i filigranski dorađene najbolje su u kratkim pripovijestima sa likovima čudacima koji iskaču iz banalne i mlitave sredine, nezaboravni Ćamil efendija koji pati uslijed dvojstva svjetova kojima pripada (miješani brak), neprihvaćen od drugih i uznemiren, fra Petar koji prijateljski sućutan prema Ćamilu živi kao strano tijelo u tom balkanskom ludilu kojim ravna nakazni prepredenjak Karađoz (opet binarnost koja muči orijentalnu Andrićevu dušu), pa se poetski  divi Sokolovićevoj građevini (usporediti sa nadahnutim tekstom Bojana Bajića, psihički zdravog čovjeka), ipak neprilični dijelovi poput nabijanja na kolac ne pridonose ljepoti, mudrosti i univerzalnosti djela, niti se svojom okrutnom naturalnošću uklapaju u pripovjedanje koje ima namjeru biti mudro, precizno, filozofsko i psihološki egzaktno. Dah Bosne u sudaru sa srednjoeuropskim duhom kroz Lotiku, Židovku vlasnicu hotela višegradskoga, ambasadora austrijskog Paulitza i njegovu iracionalno strasnu ženu Poljakinju (opet dualnost) te francuskoga konzula Devila (!!!) u Travniku, druženje šutljivoga i ponosnoga istočnjaka Bahtijarevića sa zapadnjakom Tomom Galusom itd.

Andrić je dobro poznavao čovjeka i njegove slabosti, vlast još bolje. Imao je jaku historičarsku crtu, u hrvatskoj književnosti tu se može usporediti Aralica, Mirko Kovač ("Vrata od utrobe" npr.). Austrijski Hebrej Stefan Zweig daleko je pozitivnija osoba sa nenadmašivim smislom za opis povijesnih događaja i psihologiju likova, Orhan Pamuk u lošijim djelim poput "Bijele tvrđave" naliči na Andrića. Usporedba sa Krležom je moguća samo kao kontrast (suprotnosti i komplementarne podloge rado koriste kemičari, biolozi, slikari, književnici), jednakost je tu samo u egomaniji. Kod Krleže postoji socijalni osjećaj, nacionalni osjećaj, on dominira i brunda poput kakvog evangelističkoga propovjednika, voli se izražavati u širokim potezima, likovi su često egzaltirani (utjecaj velikog Strindberga) – ali Krleža ima svoj stav i u "Zastavama" i u "Banketu u Blitvi" i u "Krokodilini, ili razgovoru o istini".

Krleža veliča rudimentarnost stećaka i bogumilstvo kao nešto iskonski naše, veliča Bošnjake i voli Albance, grozi se Dinaraca (pogotovo kada su Hrvati); dočim njegov antipod Andrić veliča Njegoša i Vuka, divi se balkanskim silnicima (ne samo kao omladinski zanos, npr. u Ujevića, Šimića i mnogih naših intelektualaca, posebno vidi krug Srbokatolika i Jugoslavena) koji su kao beamteri (poslušni činovnici psići na lancu) idealizirali balkanske kurjake. Andrić se divi onome što kao anksiozan skeptik nije i nikada ne može biti, npr. Simonu de Bolivaru, što bi Krleži sigurno bilo silno smiješno.

Da, Tito je Andriju Štampara, Andrića i neke druge građane svijeta ustoličio jačajući kakvoću svoga režima i međunarodne veze (Dubrovačke ljetne igre npr.); jasno Ivo je Hrvat koji je postao Srbin a piše isključivo o Bosni i još je europski džentlmen, kao što je i sirota Jovanka neoprezno uletjela u politički poželjan brak sa Maršalekom. O odsutnom i skeptičnom mentalitetu koji bježi od života svjedoči i Andrićev stav da ne stvara obitelj. U njegovim djelima nema likova djece, a žene su slabo obrađene i nazočne. Srbima je drago što imaju nobelovca koji piše najsrpskijim srpskim jezikom, ali Ivina tjeskoba i bosanske varoši im nisu pri duši. Strano tijelo. Nacionalisti srpski vole Crnjanskoga, šaljivci Domanovića, slobodoumnici Kiša, modernisti moderno – a Andrić je kao i Meštrović i Tito postao poput olupine Barona Gautsha ili kostura dinosaura podsjetnik na prošla vremena i lektira za nas povjesničare.

Teo Trostmann