Američki sudci su u postupku protiv generala s jugoistoka („Fall/Slučaj 7“) pred Međunarodnim vojnim tribunalom u Nürnbergu – jednom od najpoznatijih postupaka koji su pobjednici vodili protiv pobijeđenih, a ujedno jednom iz grozda postupaka koji se i po primjeni prava i po poštivanju pravičnosti vrlo često dovodi u pitanje u stručnim krugovima – zaključili „da postupci hrvatske vlade“ bijahu „postupci okupacijske sile“: „Nazora smo da je Hrvatska za vrijeme cijelog ovdje relevantnog razdoblja bila okupirana zemlja i da je za sve izvedene postupke sa strane hrvatske vlade odgovorna okupacijska sila.“ Ovo navodim prema str. 122. knjige Geschichte Jugoslawiens (Povijest Jugoslavije) nedavno preminuloga njemačkog povjesničara Holma Sandhausena, beogradskog učenika koji je i pred smrt dao javnog oduška svom dubokom žalu za Jugoslavijom što su ga dijelili mnogi europski ljevičari njegova naraštaja.
Za razliku od navedene ocjene Međunarodnoga vojnog tribunala, povjesnik Christian Gerlach u svojim znanstvenim istraživanjima dolazi do zaključka da postoje naznake, pa i dokazi, da su vlade pojedinih zaposjednutih zemalja u nekim segmentima djelovale neovisno o Njemačkoj. „Za vrijeme Drugoga svjetskog rata dospjelo je preko 200 milijuna ljudi i 17 zemalja pod njemačko zaposjednuće“, ne računajući zemlje u kojima su bile stacionirane jake njemačke postrojbe, ali bez uspostave režima zaposjedanja, kao Finska, Rumunjska, Bugarska i talijanska Libija. Njemačko zaposjednuće zemalja povezivalo se s političkim, strateškim i gospodarskim razlozima, ali je kontrola nad njima služila vojnoj svrsi i bila preduvjet za njihovo izrabljivanje (279.). Posvemašnji je nadzor bio nemoguć. Sam ustroj država je bio različit. Naime, svaka je zaposjednuta zemlja unutar svojih granica imala drukčije izgrađenu upravu i instance moći. Austrija je u cijelosti anektirana. Neke zemalje su posjedovale nacionalne vlade (Francuska, Danska, Grčka, Norveška od 1942. te osobito slabi režimi u Srbiji, Albaniji i u Češkom protektoratu). Pojedinima su vladale „fašističke stranke u užem smislu riječi“ (Italija, Hrvatska, Slovačka, Norveška), drugima autoritarni, desno orijentirani režimi (Mađarska do listopada 1944., Rumunjska, Bugarska), treće su imale parlamente koji su donekle funkcionirali, pače socijaldemokrate u vladajućoj koaliciji (Danska, Finska) (u izv. „wieder andere [Länder] hatten einigermassen funktionierende Parlamente oder sogar Sozialdemokraten in ihren Regierungskoalitionen /Dänemark und Finnland/).“
Zbog ovih razlika od zemlje do zemlje i unutar samih društava, ističe autor, ne može se govoriti o kolektivnome europskom držanju ili odgovornosti.“ Unatoč svim razlikama, postajala su određena politička obilježja koja su zaposjednute zemlje dijelile s Njemačkom, U taj kompleks spada „žestoki nacionalizam, biološko ili organsko shvaćanje naroda ili vlastite etničke skupine te korporativno shvaćanje društva“ (303.-304.), pri čemu nije sasvim jasno, pravi li Gerlach razliku između fašističke inačice korporativizma i onoga korporativizma koji je bio zaglavni kamen socijalnog nauka Katoličke crkve u prvoj polovici 20. stoljeća. (U izvorniku, naime, piše: „Dazu gehörten glühender Nationalismus, ein biologisches oder organisches Verständnis des Volkes oder der eigenen ethnischen Gruppe (was oft zu Einparteienstaaten, eingeschränktem politischen Diskurs und nichtöffentlichen Entscheidungsprozessen führte) und ein korporatives Gesellschaftsbild (das auch der Vatikan unterstützte.“)
Dana 25. studenoga 1941. Hitler je u Berlinu demonstrirao najveću političku moć, kad su se visoki predstavnici 13 članica protukominternskog pokreta sastali kako bi demonstrirali zajedničku borbu protiv Komunističke inernacionale i uzajamnu političku potporu: Njemačka, Italija, Japan, Mađarska, Mandžukuo, Španjolska, Bugarska, Nankinška Kina, Hrvatska, Danska, Finska, Rumunjska i Slovačka. Od 13 zemalja samo ih je sedam stupilo u rat sa Sovjetskim Savezom. Ova konferencija, tvrdi Gerlach, pokazuje da su nacionalni interesi jače određivali politički kurs negoli interesi Njemačke ili drugih članica. To ponašanje „protuslovi ideji da su vlade Bugarske ili Danske bile samo njemački sateliti“ („Diese Episode zeigt, dass nationale Interessen stärker den politischen Kurs dieser Länder bestimmten als die Interessen Deutschlands oder anderer Partnerstaaten. Das widerspricht der Idee, die Regierungen von Ländern wie Bulgarien oder dem besetzten Dänemark seien blosse deutsche Marionetten gewesen“). Novije studije o frustraciji i relativnom neuspjehu službenih njemačkih savjetnika u Slovačkoj idu u istom smjeru. Ipak su saveznici bili važni Njemačkoj, jer su 1941. poslali oko milijun vojnika na istočnu frontu (s oko tri milijuna njemačkih), a 1942. dva milijuna. Konferencija u studenom 1941. pokazuje također da su, unatoč manipulacijama javnim mnijenjem, određeni stavovi vlastitog pučanstva bili važni za dotične režime (302.-303.).
To vrijedi i za politiku i akcije protiv Židova, što potvrđuje i sljedeći primjer. Prema Gerlachu, kad je bugarski ministar vanjskih poslova Ivan Popov u studenom 1941. predložio Ribbentropu i Hitleru opću politiku raseljavanja Židova, Hitler je ideju verbalno podupirao. Mađarska i Rumunjska su već u proljeće 1941. izjavile da je njihov cilj prognati Židove. Norveški njemački saveznik Vidkun Quisling je zagovarao međunarodno, u najmanju ruku općeeuropsko rješenje židovskog problema. Njemačko Ministarstvo vanjskih poslova je na Popovljev prijedlog odgovorilo da Italija, Mađarska i Španjolska odbijaju poželjni europski dogovor o postupku prema Židovima; u najboljem slučaju mogla bi Njemačka računati s Hrvatskom, Rumunjskom, Slovačkom i Bugarskom, ali ni s ovim državama ne će se biti jednostavno dogovoriti (365.).
(Nastavak slijedi)
Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.)
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više