Gerilom do strategije odgoja koji to nije

Naše Ministarstvo puno je profesionalnih neznalica

 

 

Kurikulnom se reformom u nas bave ljudi kojima je odgoj samo potštapalica obrazovanju. Spominje se, na nervnoj bazi. Nitko od onih koji bi bili dužni odgajati pojma nemaju da odgoj nije nastavni predmet bilo kojeg atributa (zdravstveni, građanski itd) nego je nastojanje svih nastavnih predmeta u postizanju reda, rada, discipline i odgovornosti. Društva napreduju zahvaljujući nekoj vrsti drila. Sve što se u nas nudi kao napredak je oblik kolonizacije školovanog puka u kojem se odgoj samo spominje, a nigdje ga nema.

Zabranili su i hrvatsku riječ – risanje

 

U nas su riječi „kultura“ i „odgoj“ nedefinirani pojmovi. Kultivirati znači njegovati, uzgajati i odgajati. Kultiviraju se biljke, uzgaja se blago i odgajaju se ljudi. U tom smislu postoje civilizacije nastale (odrastale) na različitim kulturama odijevanja, prehrane, vjeroispovijesti, komuniciranja, poljodjelstva, ponašanja itd. To ih čini različitim, a posljedično u susretu nepodnošljivim sve dok se međusobno ne upoznaju. Ono što valja razumjeti različitim civilizacijama u prvom susretu se doživljava kao vrst sudara „našeg“ s „njihovim“ ili „njihovog“ s „našim“! Primjeri su brojni, od jezika i pisma, pa sve do odijevanja i vjerskih obreda.

 

Amerika, Japan i Australija su države koje su uspjele samo zato što u njih znanost nije bila zanimanje nego domet, a odgoj discipline, rada i odgovornosti praksa koja se ne ući nego se provodi sankcijama. U nas se pak riječ „kultura“ poima kao skup materijalnih i nematerijalnih, duhovnih dobara unatoč činjenici da se bitno razlikuje kultiviranje čitanja i pisanja od kulture, recimo, filmske ili kazališne umjetnosti. Jednako tako je i riječ „odgoj“ shvaćena kao postupak koji se ući nastavnim predmetom umjesto da se primjenjuje u svakom nastavnom predmetu kao sustav prihvatljivoga i neprihvatljivog: ponašanja, ophođenja, discipline i odgovornosti

 

U svemu što bi valjalo razumjeti, ponašanjem prosuđuje se pohvalama i pokudama. Pohvalama se ide od tapšanja po ramenu pa sve do javnih priznanja, a u pokudama od opomena (nekad bi se reklo: od šamara kojeg je moderna pedagogija proglasila nasiljem) prijezira i javnih osuda pa sve do izricanja najtežih kazni  za kriminogene postupke. Odgoj nije, niti može biti poseban nastavni predmet jer je sam po sebi uvjet bez kojeg se ne može postići očekivani socijalni cilj bilo kojeg nastavnog predmeta ili rada koji traži disciplinu postupka i odgovornost izvedbe

 

Počecima XIX. stoljeća u našem školstvu postojali su predmeti risanje, pjevanje i gombanje. Tako se na primjer gombanje razvijalo do nastave gimnastike (između dva svjetska rata) da bi u socijalizmu predmet dobio naziv: „tjelesni odgoj“. Predmet risanje ili crtanje nazvan je „likovni odgoj“. Istom je logikom predmet „pjevanje“ postao „muzički odgoj“. Odgoj je postojao samo u nazivu spomenutih predmeta, a u svemu drugom je izostao. Tko god bi tvrdio da se preskakanjem, recimo, gimnastičke sprave, risanjem i pjevanjem odgaja mislim da bi bio neuvjerljiv. No, odgajali bi se učenici ako je predmetni nastavnik „tjelesnog“ tražio od učenika da prilikom preskakanja sprave stoje u redu, asistiraju kolegi pri preskoku i, naravno, ako je nastavnik učenike u neprimjerenoj i prljavoj opremi udaljavao sa sata i svima dao do znanja da su neuredni i za nastavu neprihvatljivi. Dakle, za predmete koje su predavali učitelji vještina nije se tražila visoka stručna sprema nego sposobnost prenošenja znanja i sposobnosti. Učitelji gimnastičkih vještina tražili su na početku sata da učenici pruže ruke kako bi kontrolirali nokte na prstima. Nešto kasnije, kad se za nastavu tražila prvo viša, a nešto kasnije i visoka stručna sprema predmet se nazvao „zdravstveni i tjelesni odgoj“ unatoč činjenici da su učenici poslije nastave, u ne baš higijenskim uvjetima, onako oznojeni  odjurili na nastavu ostalih predmeta.

 

Nastavnici tjelesnog i zdravstvenog odgoja prestali su kontrolirati higijenu i počeli su kontrolirati stupanj ravnih stopala, deformacije kralježnice, mjerili su puls, visinu i težinu, a spirometrija (sila izdisaja zraka iz pluća) koja ništa osobito ne dokazuje ostavljala je lažni dojam o unaprjeđivanju nastave na tobože visoko stručnoj izvedbi. Naravno, ni dan današnji još nitko nije ustanovio učinke programom nastave s dva sata tjedno baš kao što se ne zna tko je ovladao programom nastave: učenik ili nastavnik?

 

Generacije nastavnog osoblja koje su odgajale na drilu i samim tim imale autoritet među učenicima su davno umirovljene, a generacije koje su obrazovane bez odgoja i koje u praksi rade uz pomoć intelektualnih dodataka kao što su pedagozi, sociolozi i psiholozi dovela nas je do crte interdisciplinarnog zaglupljivanja. To je prepoznato tako da su za učenički neposluh kažnjavani nastavnici jer su ih iz svoje interdisciplinarne perspektive proglasili nestručnim, intelektualni dodaci koji su preuzeli kompetencije za prosudbu pojedinačnih slučajeva. A nastavnom bi osoblju ostavili da se sudara nedisciplinom, nasiljem i drugim oblicima što su nadilazili kompetencije discipliniranja.

 

Dakle, razdoblje nakon Drugog svjetskog rata pedagošku je misao svelo na borbu protiv svih građanskih normi s ciljem sužavanja kompetencija za kažnjavanje neprimjerenog. Počelo je toleriranjem pušenja na javnim mjestima, a u školama se čak osiguravao prostor za pušaće koji je bio, kako se to kaže, javna tajna. Propagirana je misao: Ako je Petar Petrović udario za vrijeme nastave Marka Markovića to znači da nastavnik nije uspio zainteresirati učenike za predmet koji predaje. Odgojiteljice su u vrtićima poklanjale pažnju recitacijama na kojima su „pametna djeca“ papagajski sricala ode socijalizmu i pri tom zanemarile zahtjeve držanja higijene, discipline i odgovornosti. Opaska je generalna i uz ispriku vrijednom i radnom  djelovanju  odgojiteljica, baš kao i nastavnog osoblja koje nije bilo žrtva službene pedagogije. Tumačilo se da je nužno, kako bi djeca  rasla slobodno i bez frustracija, pružiti im više zadovoljstva uz manje obveza. I stvarno! Naša mladost nije frustrirana; ona ulazi u prometala s ruksacima na leđima, vrijeđa i tuče nastavnike, sklona su nasilju.

 

Danas se već, u što se lako može svako uvjeriti, roditelji ni na javnim mjestima previše ne brinu o svojoj djeci; ona trčkaraju oko njih bez njihove pažnje, pa tako često suvereno nasrću na starije i šalju mrke poglede ako im se stariji ne uklanjaju. Roditelji i okolina na to se glupavo smiješe jer, budi Bog s nama, zar ne vidite da su mali i kao takvi slatki. Mali jesu, ali slatki nisu. Bezobrazni su drski i bezobzirni jer im se od malih nogu daju prednosti koje u životu postaju osobna karakterna manifestacija koju neodgojeni nisu u stanju kontrolirati. Za nekog je to nasilje, za nekog okrutnost ili odsustvo moralnih načela i tako u nedogled neponovljive ljudske naravi koju može usmjeriti isključivo strah od odgovornosti za neprimjerenost u školi, na ulici, na poslu, u prometu i, naravno, u politici. Naime, svako malo i simpatično prasence, ako duže poživi postane svinja.

 

Odgoj je univerzalni zahtjev ili socijalni imperativ, a obrazovanje je individualna sposobnost za umjetnost, za znanost, za sport i za brojne druge djelatnosti. Obrazovani i neobrazovani dužni su biti odgojeni iliti uljuđeni. Valjalo bi znati da nisu svi za sve i da nije sve za svakoga. O toj činjenici svjedoči spoznaja molekularne genetike koju su „stručnjaci“ zanemarili, a ona dokazuje da se ljudi rađaju s unaprijed programiranim sposobnostima koje u civiliziranom društvu može usuglasiti jedino moral koji, baš kao i ljudske slobode, demokracija i ponašanje, nisu i ne mogu biti nastavni predmeti nego disciplina kojom se živi uz pretpostavku prema kojoj ne postoji tako loš čovjek kako može biti loše uređeno društvo za čovjeka. U dobro uređenom društvu dobri služe primjerom, loši se kažnjavaju, a štetni se izoliraju.

 

Danas smo svjedoci nekakvoga zdravstvenog odgoja koje nudi Ministarstvo u kojem središnje mjesto u raspravama zauzimaju tako zvani moduli čiji su autori ili pozivanje na njih interdisciplinarni, nazovimo ih, stručnjaci. Njihov rad asocira na anegdotu prema kojoj su slijepe osobe dobile zadaću da svaki dodirne dio životinje i opiše dotaknuti dio. Svi su savršeno opisali dotaknute dijelove, ali nisu mogli zaključiti o kojoj se životinji radi. Dakle, ponuđeni projekt s odgojem nema apsolutno nikakve veze; on je samo u naslovu dok su u sadržaju prisutni opće poznati apeli ili natuknice u smislu pušenje je štetno, a i droga je opasna, kao i o toleranciji spolnih različitosti. No, i nadalje će to značiti da učenici iz predmeta mogu dobiti  odličnu ocjenu, a u praksi izvršiti abortus ili dobiti spolnu bolest. Sve su to postale floskule kao i često korištena krilatica „društvo znanja“. Kakvo je to društvo znanja u kojem se političarima bez ikakvog znanja i kompetencije povjeravaju ministarstva u kojima raspoređuju sredstva koja nisu zaradili i nude programe što ih smišljaju činovnici nastali kao kadrovsko odlagalište prethodnih vlada.

 

Ponuđeni kurikul tipična je socijalistička praksa koja je počela tečajevima brzog osposobljavanja u klubovima Narodne tehnike za traktoriste  ili neka vrst jurišnih odreda u utrci za zdravljem koju stariji pamte kao „svi na kros“, pa onda „svi na more“ da bi na kraju otišli svi u… Nema te agencije koja bi mogla nadomjestiti odgoj kao proces koji se usvaja odrastanjem, što je zanemareno u edukaciji nastavnog kadra koji je završio škole bez odgojnog kurikula.

 

Tužno je slušati naše veleumove koji se pozivaju ili se žele ugledati na tako zvani napredni i uljuđeni svijet namjerom preslikavanja njihove prakse, a da se pri tom ne služe postupcima koji su doveli do uspješne prakse. Ta, nazovimo je uspješna, praksa stvorena je na sankcijama za koje ne postoje olakšavajuće okolnosti i sociološka i psihološka tumačenja o neubrojivosti izgrednika ili ubojice. Odgoj je u punom smislu te riječi dril koji od svih članova društva neupitno traži prilagođavanje onome što se poima civiliziranim ponašanjem u kojem je odgovornost temeljno pitanje. Ex ministar Željko Jovanović vjerojatno je osmislio psihologa Borisa Jokića kako bi nastavio tamo gdje je nije stao nego je naprosto zaustavljen.

 

Naše Ministarstvo puno je profesionalnih neznalica kojima je  diploma bila i ostala krajnji domet osobnog spoznajnog kapitala. Stoga je nepotrebno nabrajati projekte u kojima su ministri bili nositelji koje čega sa čime se naše školstvo nije proslavilo. O spomenutoj činjenici svjedoče i puno više znaju nastavnici kao žrtve eksperimentalnog prostora našeg školstva u kojem su interdisciplinarni stručnjaci uspjeli osigurati  sinekure „osposobljavanja“ nastavnog osoblja onesposobljavajući ga za učinkovitost.

 

Željko Mataja