Nezajažljivost ubire danak

Jedina satisfakcija prevarenom narodu je kako ti "koji ništa nemaju" žive u strahu da se ne razotkriju i privedu pravdi

Živimo u vremenu i prostoru kad je opet nužno posegnuti za Frommom i njegovim djelima, naročito knjigom “Imati ili biti?” Nažalost, danas je za mnoge osjećaj identita: “Ja sam ono što imam.” Pritom, malo tko od tih i takvih razmišlja o tome što će on biti, kad izgubi ono što danas ima, a ostane pri istoj filozofiji. Nakon mnogih istraživanja pojedinaca i grupa Erich Fromm je došao do zaključka: “da su imanje i bivanje dva temeljna modula iskustava pomoću kojih se određuju razlike između individualnih karaktera i raznih tipova društvenih karaktera.”

Modus imanja je danas glavna karakteristikastila života u svijetu, naročito u zemljama tranzicije, gdje su se mnogi netransparentno i nezakonito domogli velikog bogatstva i društveno-političke moći, naglo iz opanka skočili u salonske cipele, postali “elita”, postali gospodari države, u svakom smislu, od kadroviranja u državnom aparatu, do kreiranja svih politika, naročito gospodarske, koja konvenira njihovim megalomanskim potrebama, nastalim na golemoj nezajažljivosti, uzrokovanoj unutarnjom prazninom i potrebom kompenzacije, zbog vlastitog podrijetla, nedovoljnog obrazovanja, želje za natjecanjem, potrebe za isticanjem i sukcesivne težnje imati sve više i više, biti velik, veći, najveći, bez ikakvih limita, u bilo čemu, što su u biti kompleksi, antagonizmi i različiti veliki strahovi, razvijeni u necjelovitoj ličnosti, koja mora imati obrambene mehanizme u svojem nerealnom i nakaradnom svijetu i životu.

Do glavnog cilja: biti velik, odnosno najveći, dolazi se stjecanjem stvari, nekretnina i pokretnina, dobivanjem društvenog i državnog položaja (funkcije), redovitim praćenjem svjetske mode i suvremenoga životnog stila, uspostavljanjem međuovisnosti i mrežne povezanosti takozvanih elita, što stvara iluzurnu sigurnost i lažnu sliku sebe i svoje okoline, da vrijediš upravo onoliko koliko čega i koga imaš. Mnogi nikogovići su se takvim ponašanjem i stilom uspeli na vrh moći u pojedinim područjima, segmentima, u teritorijalnim jedinicama ili u državi, dok su se neki kojima u njihovoj prvobitnoj opciji nije bilo imati, nego biti, su se srozali, kao osobe i državni dužnosnici, naročito oni na visokim položajima. Oni su se zapravo totalno razotkrili. Na površinu je isplivala njihova podsvjesna težnja – imati, pa se nisu skanjivali, niti prezali od druženja s raznim i različitim opskurnim tipovima, lopinama, prevarantima, ljudi skromnog ili nikakvog obrazovanja, bez elementarne kulture i odgoja, “sirovinama”, nasilnicima, ljigavcima, tezgarima, švercerima, Matanima,velikim domoljubima i Rvatinama. Takvi su jednom rukom na srcu, a drugom u tuđem džepu stvorili svoje materijalno bogatstvo i moć. Kako drugačije protumačiti da su neki pojedinci(ke) koje je narod birao na izborima postali vrlo brzo, toliko omraženi u tom istom narodu, da ih se prezire, jer izazivaju gađenje i poriv na povraćanje, uglavnom zbog druženja s kriminalcima, u njihovim vilama, na jahtama, bazenima, u skupim restoranima (“jazbinama”), uživajući u morskim delikatesama, avionom dopremljenih na dan ulova, od poznatih i provjernih dobavljača, uz skupa i rijetka pića, glazbu po ukusu “moćnika”, uglavnom cajke, trubače i tamburaše, uz poruku “nitko nam ništa ne može”, bez sopila i tanca, jer bi to podsjetilo na ne baš otmjeno i poželjno djetinstvo, uz svu moguću podržajnost, naročito u kešu, za osobne potrebe, u smislu “peglanja” vanjskog izgleda, u prekooceanskim klinikama za ljepotu.

U takvim slučajevima je modus bivanja, potisnut, zapravo je potpuno nestao. Prevladao je modus imanja i to ne egzistencijalni, nego karakterološki, što nije prirodno, već rezultat nagona strasti i društvene uvjetovanosti. Egzistencijalno imanje je nužno potrebno za život. Takvo imanje je sukladno bivanju. Karakterološko imanje je u stalnom sukobu s egzistencijalnim imanjem, odnosno bivanjem. Potiskivanjem modusa bivanja nestaje sloboda, nezavisnost i prisutnost kritičkog uma svakog pojedinca. Čemu se mi onda čudimo? Osvijestimo svim našim osjetilima našu svakodnevnu stvarnost. Modus bivanja i modus imanja su obrnuto proporcionalni, što dovodi do sve većih razlika u društvu, po svim osnovama.

Mladi obrazovani ljudi žele biti. Oni žele nezavisnost, slobodu i prisustvo kritičkog uma, koje je potrebno stalno razvijati, kroz unutarnju aktivnost i produktivnu upotrebu ljudske moći, izražavanjem svojih sposobnosti, prepoznavanjem i otkrivanjem skrivenih talenata, obogaćivanjem duše, bogaćenjem nutrine, izražavanjem pozitivnih osjećaja, prevladavanjem izolacije vlastitog ega, interesom za drugačijim, davanjem sebe drugima, željom da se pomogne svima oko sebe i doprinese općem i posebnom boljitku Domovine i Svijeta. Takvi ljudi su savjest i svijest današnjeg društva, što daje nadu i obećaje kako nije sve propalo. Istina, oni su u manjini, ali ponekad je u manjima nukleus “evolucije i revolucije”. To što masovno, sve što vrijedi i svi koji vrijede, zadnjih godina bježe od nas, ne znači kako se jednog dana ne će vratiti i ovdje  početi graditi jedno novo drušvo, utemeljeno na znanju, poštenju, istini, pravdi i pravednosti.

Sve dok se to ne dogodi, nezajažljivost istaknutih pojedinaca, interesnih grupa, političkih stanaka, principijelnih i neprincipijelnih koalicija, će svaki dan ubirati sve veći danak, osiromašivati društvo, bogatiti bogate, siromašiti sirotinju, prazniti sela i gradove, uvoziti nezdravu hranu, vatrogasnim mjerama utjecati na demografiju, obmanama širiti letargiju, svađati nas sa susjedima, imbecilnim porukama (odjećom i obućom) svjedočiti domoljublje, stvarati privid sigurnosti, napretka, boljitka…, dok sve više klizimo u ponor  i jednom nogom smo zakoračili preko Rubikona.

Koliko još vode našim velikim i malim rijekama treba proteći kako bi shvatili tko je nejajažljiv i što to znači. Nikakvo opravdanje nije ičije siromašno djetinjstvo. Mnogi su odrastali i živjeli u siromaštvu, pa su danas časni i pošteni ljudi, koji svakome uvijek i svagda mogu pogledati u oči. Najveća farizejština je propovijedati skromnost i bijedu, a živjeti u svili, kadifi i hrpi love, u stranim bankama. Opravdanje kako se ništa nema: nekretnina, dionica, skupih pokretnina… je goli cinizama kad se zna kako i koliko se tjecalo, na pojedinim državnim i upravljačkim funkcijama, naročito za vrijeme rata i poraća. Prijenosom imovine na bližu i dalju rodbinu, može se samo djelomično obmanuti javnost i pravosuđe. Sve se može pronaći ukoliko se želi. Simptomatično je da se ne želi, što ima svoje utilitarne razloge. Tu i tamo se “ulovi” neka sitna riba i bude kažnjena. Kaj god! Nismo baš tako blesavi i glupi.

Jedina satisfakcija opljačkanom i prevarenom narodu je kako ti “koji ništa nemaju” žive u strahu da se ne razotkriju i privedu pravdi. Mogu mirno spavati, sve dok žive u ovakvom okruženju i državi, koja se brani od ugroza hibridnog rata, pa svim silama nastoji što prije ustrojiti borbenu eskadrilu. Prema enciklopediji nezajažljiv je gramzljiv, neumjeren, lakom, grabljiv, proždrljiv, nezasitan, oblaporan, halapljiv, drčan, vječno svega gladan, nesit, lakom, pohlepan…, Sve to je grijeh, zapravo jedan od sedam glavnih grijeha. U tome ustrajemo, dok se busamo u prsa…

Za vjerovati je i nadati se kako će to zlo jednog dana postati manje s namjerom za trajnim nestankom na ovim našim prostorima, naročito kad oni koji su imali više ne budu imali, makar po sili zakona i na temelju pravde. Ako ništa drugo, po zakonu vjerojatnosti, po prirodnom i društvenom zakonu ravnoteže, doći će do promjena, po principu “kako si se uspinjao, tako ćeš i pasti”, posebice kad je to namjerno bilo na štetu i propast drugih.

Ankica Benček