Učiteljske plaće su strateški problem

Znanje će postati roba

 

 

Hrvatska je na dnu, ne samo Europe nego i u svijeta, kad su u pitanju plaće njenih učitelja. Ovaj zabrinjavajući zaključak može se izvući iz rezultatata najnovijeg istraživanja kojeg je proveo posebni istraživački tim globalno utjecajnog tjednika „The Economist“. Naime, prema podacima o platežnoj moći zarada srednjoškolskih profesora u 35 zemalja svijeta dade se zaključiti da su hrvatski učitelji po plaćama vrlo blizu kolegama iz Vijetnama, Irana i Filipina, koji za svoj rad dobivaju godišnje plaće čija je platežna moć otprilike 10 tisuća dolara.

S obzirom istražitelji „The Economista“ učitelje smatraju osnovom na kojoj počiva moderan i učinkovit obrazovni sustav koji bi buduće naraštaje trebao primijeniti za budućnost, Hrvati imaju ozbiljan razlog za brigu.

 

Zato je pronalaženje novaca za solidne učiteljske plaće koje bi, s obzirom na članstvo u EU, u Hrvatskoj trebale imati platežnu vrijednost barem 30 tisuća dolara, kako je to npr. u Poljskoj koja je najniže rangirana europska zemlja na „The Economistovoj“ ljestvici, zadatak svake ozbiljne hrvatske vlade koja drži do sebe i koja strateški promišlja budućnost svoje zemlje. Da je tome tako potvrđuje maleni Singapur, koji je sedamdeset puta manji od Hrvatske ali koji ima više stanovnika, gdje su gospodarski rast i uređenno društvo rezultat porasta ugleda prosvjetarske profesije..

 

Naime, prema riječima tamošnjeg obrazovnog eksperta Davida Hunga singapurska kultura je zadnjih dvedesetak godina napredovala toliko da se učiteljsko zanimanja sve više cijeni unutar obitelji koje svojoj djeci priželjkuju uspjeh u životu, ali i šire zajednice, jer je vizionarsko povećavanje učiteljskih plaća, na koje se singapurska vlada odlučila prije otprilike dva desetljeća, dovelo do porasta kvalitete učiteljskog rada koji je u učima javnosti postao puno važniji nego je to bio prije. Obrazovni sustav koji počiva na ovako solidnim temeljima, smatra Hung, proizvodi nadarene inovatore poznate u svijetu.

 

Slična stajališta dijele aktuelni reformatori hrvatskog školstva s tim da kurikularna reforma, poznata pod skraćenicom CKR, koju je reanimirala ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak, nudi tek načelnu izjavu o porebi profesionalizacije učiteljske struke i poboljšanja njenog društvenog položaja, bez konkretnih zamisli kako to napraviti. Zato ministrica Divjak, ministar financija Zdravko Marić i, naravno, premijer Plenković moraju već sada slijediti singapurski primjer, ako želimo da Hrvatska za dva desetljeća postane prosperitetna zemlja visoke civilizacije i kvalitetno obrazovanih građana.

 

Ovakav strateški potez poželjan je tim više što zemlje poput Kanade čiji učitelji u prosjeku dobivaju godišnju plaću čija je platežna moć otprilike 40 tisuća dolara i Švicarske gdje dobivaju plaću čija je platežna moć otprilike 50 tisuća dolara godišnje, razmišljaju o daljnjem povećanju učiteljskih plaća, kako bi se pripremile za nagle primjene koje će nam donijeti bliska budućnost.

 

No, priča o učiteljskim plaćama ima svoju drugu stranu jer pored strateške hrabrosti za podizanje materijalnog i društvenog ugleda učitelja, treba pojačati i njihovo akademsko obrazovanje odnosno podići akademski prag za ulazak u učiteljsku profesiju.  Samo ovakvi učitelji, smatra istraživački tim „The Economista“, mogu imati znanje, sposobnost, kreativnost i fleksibilnost potrebne za obrazovne izazove budućnosti.

 

Strateško podizanje plaća i obrazovne strukture hrvatskih učitelja važni su zbog činjenice da bi škola budućnosti, koja je u nekim zemljama svijeta, kao što su to npr. Kanda i Finska, počela već sada, trebale učenicima prenositi sasvim drugačija znanja. Ako je vjerovati istraživačkom timu „The Economista“ buduće škole bi djecu trebale poučavati analitičnosti i kreativnosti, poduzetništvu, građanskim vještinama što uključuje i vještine potrebne da bi se postalo uspješnim liderom, te digitalne i tehničke vještine. Ovaj sažeti globalni kurikulum, koji će većini Hrvata izgledati vrlo apstraktno jer ne sadrži konkretne školske predmete, za svrhu ima pripremiti buduće naraštaje za svijet u kojem će automatizacija i kompjutorizacija izbrisati mnoge poslove koji se danas podrazumjevaju.

 

Također očekuje se da će napredna analitička znanja postati tražena tržišna roba zbog čega će škole i obrazovne institucije biti prisiljene odustati od inzistiranja na golim činjenicama te početi učenike obučavati kako kreativno upotrebljavati činjenično znanje koje će, zahvaljujući globalnoj informatizaciji biti lako dostupno. „Svijet (čitaj tržište rada) više ne mari za ono što studenti znaju nego za ono što mogu raditi sa stečenim znanjem“ smatra Tony Wagner, obrazovni ekspert sa Sveučilišta Harvard, ističući kako će „znanje postati roba“ za postizanje da višeg stupnja vještina potrebnih za život u novim vremenima.

 

Uz kvalitetno obrazovanje budući naraštaji će, po svemu sudeći, morati prihvatiti fleksibilnost i dinamičnost tržišta rada pri čemu će brza prilagodba i primjena stečenih znanja biti na posebnoj cijeni. Ovo ozračje koje bi, prema mišljenju potpisnika ovih redova, moglo izgledati kao trijumf preobučenog liberalnog kapitalizma, trebalo bi donijeti oživljavanje klasičnoj učenosti. Riječ je o tisućljetnom korpusu društveno-humanističkog znanja zapadne civilizacije, baštine koju smo zadnjih desetljeća ponešto zaboravili, ali koja će biti važan i koristan vodič budućih naraštaja.

 

Sve ovo znači da obrazovanje budućnosti neće biti strogo profesionalno, nego će ideal biti cjeloživotno humanističko obrazovanje u kojem se na povijest i druge društveno-humanističke znanosti neće smatrati dosadnim pripovjedanjem, nego važnim apstraktnim vještinama koja će ljudima pomoći da se snađu u svijetu koji će se ubrzano mijenjati. Važnosti obnove društveno-humanističkog obrazovanja, koju u aktualnim raspravama oko reforme obrazovanja u Hrvatskoj posebno naglašava Znanstveno vijeće HAZU najbolje je u najnovije vrijeme opisao A. C. Grayling filozof i obrazovni ekspert sa Sveučilišta u Oxfordu. Prema njegovu mišljenju „automatizacija i digitalne tehnologije mogu rezultirati smanjenjem potrebe da ljudi rade“ zbog čega škole trebaju pripremiti ljude ne samo za profesionalnu karijeru nego za produktivni i ispunjeni ljudski život.

 

Čemu nam služi informatika?

 

Bez obzira na važnost i njihov mogući obrazovni potencijal, poučavanje koje će biti prepušteno digitalnim uređajima teško će uspjeti. Umjesto toga glavna uloga tehnologije u školi je nadopuniti i, donekle, poboljšati rad učitelja jer bombardiranje učenika skupim digitalnim uređajima neće zauzdati destruktivnu snagu nadolazeće informatičke revolucije, ističe istraživački tim „The Economista“. Ove riječi bacaju sasvim drugačije svjetlo na informatičku groznicu koja zadnjih nekoliko mjeseci intenzivno trese domaću javnost koja kao da vjeruje da su digitalizacija škola i uvođenje informatike kao obveznog predmeta najvažniji koraci prema modernizaciji hrvatskog obrazovnog sustava.

 

Demantirajući takvo naivno uvjerenje istraživački tim „The Economista“, na osnovu brojnih uspješnih i neuspješnih globalnih iskustava zaključuje da je informatika važna zbog digitalnih vještina potrebnih za budućnost pri čemu je od životne važnosti mrežna sigurnost, koju se već sada promiče u hrvatskim školama i osnove programiranja što osobito uspješno promiče naš poduzetni i utjecajni, matematičar Nenad Bakić. Iako je potpisnik ovih redova, nakon skoro dva desetljeća iskustva u odgojno-obrazovnom radu, vrlo sklon uporabi informatičke tehnologije u nastavi mnoga iskustva koja prenosi istraživački tim „The Economista“ u Hrvatskoj izgledaju kao znanstvena fantastika.

 

Jedna od tih zamisli je projektna nastava organiziranana u američkoj srednjoj školi Palo Alto u Kaliforniji gdje učenici, koristeći računala izvode grupnu projektnu nastavu po vlastitom izboru koju profesori, koristeći računalne algoritme, prate, dopunjavaju i vredniju. Iako ovaj primjer, kao i zapažanje „The Economistovog“ istraživačkog tima da računalna tehnologija može učitelje osoloboditi birokratskog pritiska, zvuči vrlo privlačno, to je još uvijek daleko od hrvatske stvarnosti. Posebno zato što mnogi stručnjaci vjeruju da će se informatizacija škola, a posebno uvođenje informatike kao obveznog predmeta naći pred pravnim problemima, jer još uvijek nije provdena reforma cjelokupnog školskog sustava.

 

Sve ovo znači da je informatička tehnologija pomoćno sredstvo kojim se može zaista može modernizirati školstvo, ali koje ne može zamijentiti učitelja koji je u čitavoj obrazovnoj računici temeljna varijabla i čiji je društveni ugled i položaj te plaća koja bi bila barem u rangu europskog prosjeka, temelj svake ozbiljne reforme školstva.

 

Tihomir Rajčić