Hrvatski Fokus
Hrvatska

Kad nenormalno postane normalno

Dok i Kazahstan uvodi latinicu, Pupovac bi nama utrapio srpsku ćirilicu

 
 
„Problem postaje kada nenormalne situacije, zbog nekažnjavanja postupaka i ne snošenja posljedica, postaju 'normalne' i prihvatljive, sveprisutne, te se ne otklanjaju“, piše mr. art. Eva Kirchmayer Bilić.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/12/kazakh_latin.gif
Kazahstan napušta rusku ćirilicu
 
Tako je i u Hrvatskoj, sve što je normalno… nije normalno.  A sve nenormalno, postalo normalno. I laž je, tako, postala normalna. Najviše lažu, čini mi se, političari. Svugdje u svijetu. Pa i kod nas. Oni lažu vjerodostojno. Normalno. Te je tako laž, postala norma vjerodostojnosti, a istina postala   laž. I, baš zbog toga, propagatori laži, počeli su se normalno i umnožavati. Pa je i kod nas, sve više takvih nenormalno… „normalnih“. 
„Svjesno nam uništavaju duh, unutarnju snagu, ponos, zajedništvo – sve one vrijednosti i vrline koje su devedesetih bile temeljno obilježje ponajprije hrvatskih branitelja i cijeloga hrvatskog naroda i donijele nam neovisnost, slobodu, državu. Prikazivanjem Hrvatske kao odbojne i nepoželjne države za život, reklamiraju i potiču odlazak ljudi iz Hrvatske. Negativne pojave postoje, dakako, njih vidimo svako u svojoj okolini; njih treba prepoznati, a potom i otkloniti, te nastojati ne ponavljati ih“.
A toliko je okolo nas laži i neistina, te se normalan čovjek, ne može normalno ni snaći. Niti pratiti sve to.  
Pa, što onda čitati?
Pa o čemu, onda, pisati?
O čemu najprije pisati?
O čemu uopće pisati?
S televizijskog  ekrana bombardiraju nas lažima i iskrivljavaju istinu, a u tiskovinama ( osim onih rijetkih) ne možeš se uhvatiti ni za jednu jedinu riječ ISTINE.
A nama treba moćna riječ! Moćna i istinita. Riječ koja će nam ugrijati i okrijepiti dušu. Uliti snagu. Vratiti vjeru i ponos…
     I, eto, tako sam ja tražila na nekoliko mjesta, upravo zbog tih riječi koje krijepe, Hrvatsko slovo-istinsko hrvatsko glasilo.
Tražila sam tako hrvatsku istinsku riječ.
 
–Znaš, Monika, Hrvatsko slovo ti je hrvatski tiskani književni i kulturni tjednik. A meni je trebalo, upravo, takvo nešto. Trebala mi je ta naša hrvatska moćna riječ.
 I tako sam ja tražila, tražila i tražila…Od kioska do kioska.
Ali, Hrvatskom slovu ni traga.
–Ma, što si navalila s tim Hrvatskim slovom, moja Lucija?
–Moram ga pronaći! Moram ga pronaći zbog te naše hrvatske riječi.  A to je za mene, nešto veliko, nešto posebno.
A onda, „eureka“! Evo ga !!!   Konačno. Uzimam ga žurno i tražim jedan, kako su mi rekli, jako interesantan tekst, na kojega su me moji prijatelji i upozorili. Ali…ali… Ovo je novi broj. Zakasnila sam za jedan cijeli dan.
A, jučer sam sve, svaki kutak prebrala, ne bi li ga pronašla. I sve redom obišla. Uzalud. Ništa!
–Ma, nema veze!!! – mislim si u sebi. –Kupit ću ovaj najnoviji broj, a za onaj prethodni ću se već nekako snaći. Kao što sam to, uvijek, dosad i radila.
I dok tako, prebirući po mislima, plaćam Hrvatsko slovo, pogled mi se zaustavi na jednoj tiskovini s velikim crvenim natpisom naziva glasila. 
I, zamislite, napisanim ćirilicom i latinicom.
–Pa, to su srpske NOVOSTI!!! Zar i to!??? Zar je to normalno?
Pa, to su novine za njihove manjine! Zar se tako smiju prodavati?  Jer, koliko ja znam, kao takve, po našem zakonu trebale bi se slati poštom samo određenim osobama. Najčešće samo članovima.  Kao što se to radi svugdje u svijetu,
 „Oba, oba su pala“  i „Lijepo gori, Lijepa naša“.
Vrištali su prije, a   vrište slični naslovi i dandanas.
 
DOK I KAZAHSTAN UVODI LATINICU, PUPOVAC bi NAMA SADA UTRAPIO ćirilicu.
„Nemamo predrasuda, imamo velik interes da Vlada uspije i želimo pomoći , ali bez inkluzije, bez uključenosti, bez ozbiljnog poziva na suradnju, to nije moguće”, zaključuje Pupovac.
Pa je s inkluzijom, suradnjom i uključenosti, uključio po kratkom postupku i ćirilicu.
   Bravo, bravo, druže Pupi! Sve mic po mic, i  eto nama ćirilice i na kioscima.  Gledam dalje…Tu je i tiskani životopis Nikole Tesle. Neka, neka. Tako i treba. Tesla je naš velikan!!!
Ali, i tu je dvojezična naslovnica. Iako je, po pronađenom dnevniku Nikole Tesle, on sam pisao o svom hrvatskom podrijetlu, i izričito tražio  da njegova ostavština ne završi u Beogradu.
"Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji preci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prepreci došli preko Novog Vinodola. Preci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (Turska Hrvatska) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud i moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak", piše Nikola Tesla.
A što se čudite? Pa, ljudi moji dragi, treba ispotiha  provesti u djelo Memorandum II, kao i tzv. deklaraciju o zajedničkom jeziku! Pa će, onda, i sve naše- biti i njihovo. Jer, Srbi svi i svugdje.
Tako su i Gundulić, i Vojnović, i Držić, i Bošković, a i Nikola Tesla, postali Srbi i srpski velikani. Jer su i Hrvati, i Crnogorci, i Bošnjaci srpskog podrijetla.  A gdje je i jedan Srbin, tu je i Srbija, kažu neki koji, još uvijek, sanjaju Veliku Srbiju.
Pa je, zato, da se ispipa teren, bačen i probni balon u Saboru…
 „Govori, bre, srpski da te celi svet razume!“
I zaorio se u našem Državnom Hrvatskom Saboru, „lepi“ srpski jezik, usred naše samostalne, demokratske i neovisne  Republike Hrvatske
 I eto, tako, naš mili Milorad uspješno radi i odrađuje Memorandum II i priprema teren za novi Memorandum III.
"Mi (Srbi, op.) lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbina. U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž “.
ABeograd, kao i uvijek dosad, uvjerljivo laže i širi laži o nama, i po „belome svetu“. 
 
Tako će, bar  se oni nadaju, poučeni dosadašnjim iskustvom, svaka njihova, nekoliko puta izgovorena laž, uskoro postati  istina , ali i „istina“ koju će progutati nezainteresirani  Zapad. 
U tome su suglasni, ali i u svemu ostalom,  i sadašnji četnici, tj. samoproglašeni antifašisti u Srbiji i tzv. antifašisti u Hrvatskoj. No, nije ni čudo! Jer, ta njihova ljubav i sloga traje još od onoga rata, točnije od kraja 1944. kada ih je „naš voljeni Tito“ primio u svoj bratski zagrljaj.
Kažu oni, tako,  složno i u jedan glas (u čemu su posve suglasni), da se u Hrvatskoj vodio građanski rat. Pri čemu im je jedini i najvažniji argument da su u ratu sudjelovali  “građani Hrvatske srpske nacionalnosti”.  Na to treba nadovezati i stare, poznate laži četnika i ostalih antifašista kako je Hrvatska “poterala 300.000 svojih građana srpske nacionalnosti u Oluji”.
–A je li to baš tako?
–Ma o čemu to ti pričaš? Kakvi državljani, kakvi potjerani građani? O čemu to oni uporno, i iz dana u dan, lupetaju?
–Pa oni su tada bili državljani Juge. A da su htjeli biti  i živjeti u Hrvatskoj, onda bi u njoj i ostali i branili ju. Kao što bi to činio svatko normalan. A rat je, upravo, i izbio,  jer braća Srbi nisu htjeli živjeti u Hrvatskoj niti biti građani Hrvatske! 
–Ali, tako ne misli „naš“, i tamo njihov, Aca iz Loznice. Nego, opet, ponavlja i podvaljuje tezu o građanskom ratu.
Redaju se tako, ovdje kod nas, iz dana u dan na TV ekranima, takvi i slični njihovi sljedbenici i istomišljenici. Sve poznata lica. I svi redom  izobličeni od mržnje i bijesa. Pa, sipaju otrov i sikću…Bez prestanka.
–Kako to mogu podnijeti? Kako to mogu izdržati? Kako mogu živjeti u zemlji koju toliko mrze? Kako mogu izdržati to svakodnevno  mučenje?
Pa to je ravno mazohističkom iživljavanju nad samim sobom!
  A uz sve to, kakvo je tek mučenje i govoriti mrskim im hrvatskim jezikom. I jesti mrski im hrvatski kruh…
 Strašno ! Strašno!!!
Kakva strašna tortura?
‒ A vidje li ti, kako orkestrirano vrište i optužuju Hrvatsku? Zbog navodne ugroženosti Srba. Zato traže i još dodatnih (da se jadni ne osjećaju ugroženi), pored već ucjenama izvučenih 30 milijuna, zamislite molim vas, i još dodatnih 20 milijuna kuna.
–Ma, pogledaj ih samo, moja Monika! Svi se izobličili. I drhte… od bijesa i muke. Ne znaju oni jadni  što mržnja može učiniti čovjeku.  Ne znaju kako mržnja može utjecati na ljudsku psihu. Na zdravlje. Niti znaju kako može izmijeniti ljudsku fizionomiju.
–Imaš, imaš pravo! Pa, čovjek ih više ne može ni prepoznati!
–Jel'da, ta će ih silna nagomilana patološka mržnja i ta silna negativna energija, s vremenom, potpuno i fizički i psihički unakaziti i izmijeniti.
–Bože moj dragi,  hoće li nam se ikada,moja Lucija, ti i takvi skinuti s grbače? Hoćemo li ikada od takvih moći slobodno disati?
  Iskreno, kada ih ugledam na TV ekranu, muka mi je. Odmah prebacujem na neki drugi kanal ili gasim TV. Dosta mi je i njihovih laži i obmana. Dosta rovarenja. Dosta podrivanja.
–Pa nemoj tako! Kažu neki kako nam prije i  nije bilo tako loše.
–Jest, jest!  Sve nam je teklo… med i mlijeko. Zar se ne sjećate, ljudi moji dragi!? Istina je to živa!!! Pa, pogledajte samo što nam je  sve, naša borba dala i ostavila! Sve do dana današnjega…
Pitajte samo drugove s  Filozofskog. Pa drugove i drugarice studentice i studente. Pa antifa drugove i drugarice.  Doduše, najbolje će vam o svemu reći , svi oni pridruženi  koji su im pružali podršku…U njihovoj časnoj borbi, za njihova ljudska i antifa prava.
„Proleteri svih zemalja,ujedinite se!“ – kliču malci, antifa poletarci. Pa urliču i viču protiv vjere, protiv Crkve, protiv katolika. A na pročelje Filozofskog, stavljaju   znakovlje bivše nam države i bivšeg im SSSR.
Nema što? Napredna neka omladina! A još su „napredniji“ njihovi antifa profesori.
 
–A što radi naša ministrica prosvjete?
–Što radi, što radi…pitaš? Rodnu ideologiju gradi.
    A za mišljenje ne pita naše stručnjake.  Otišla je malo dalje. Kao svaka napredna ministrica.  Kod provjerenih znalaca. Po naputke o rodu i porodu… Otišla u bijeli svijet. Do naše prijateljske Kraljevine.
–Pa što ima tamo tražiti, moja Lucija?
–Ima, ima. Da ljudi provjere je li onako kako su oni osobno i dali naputke. I za svaki slučaj, da se slučajno ne bi potkrala, kakva, ne daj Bože , istinita i moćna hrvatska riječ.
DOM, DOMOVINA, DOMOLJUBLJE, ISTINOLJUBLJE, ČOVJEKOLJUBLJE, PRAVDOLJUBLJE ILI VJERA…
„Ma, kakvi su vas to sada spopali relikti prošlosti?! Kakav dom, kakva domovina, kakvo domoljublje? Kakva vjera? Tko još za to mari? Pa to je taj mrak kojega ćemo mi pretvoriti u svijetlost! Kojega ćemo protjerati iz vaše memorije i memorije vaše djece“, vrište drugovi antife.
–Moja Lucija, moja Lucija! Što je sada ovo? Dosad je na cenzuru primat imao Beograd, a sad će nam svoje iskustvo i mišljenje ugraditi u naše obrazovanje, oni vrli, umni, veleumni i nadasve, moralni Englezi.
–Pa sve su to oni, draga moja, dobro provjerili u svojoj praksi. Pa im djela tj. nedjela i  sve jedan  po jedan „rodni“ skandal , izlaze na svijetlo dana.
Ali, mudra je ta naša ministrica Divjak! I pravi je domoljub. Nema što!!! Vidi se da je njen izbor za ovu funkciju u aranžmanu jedne od najdomoljubnijih stranaka u Lijepoj Našoj . Pa je sve to „prijateljsko“ iskustvo, etičko i moralno, željela  i kod nas primijeniti u praksi. I sve njihovo, točku po točku, posijati i utkati u našu katoličku praksu i tradiciju.
 
Pa, tako i treba! Dosta je bilo povijesnoga mraka!!! Kome treba nazadni  Marko Marulić,  Ivan Gundulić, Ruđer Bošković, Marin Držić, Vlaho Bukovac, August Šenoa, Ivan Meštrović, Antun Gustav Matoš, Ivana Brlić Mažuranić, Julije Klović, Juraj Dalmatinac, Slavoljub Penkala, Faust Vrančić, Ivan Vučetić, Marko Polo, fra Matija Divković, Tin Ujević, Antun Branko Šimić, Nikola Šubić Zrinski, ban Josip Jelačić, Ante Starčević, Alojzije Stepinac…?
„Ne postoje narodi ni države koji ne čuvaju i ne slave uspomenu, barem na neke ljude iz svoje prošlosti, koji su ih za života zadužili svojim djelima ili njihovo ime proslavili u svijetu. 
…Neke su njihovi sugrađani još za života slavili i opjevali, a nekima je zaslužena slava pripala godinama pa i stoljećima nakon što su zaboravljeni napustili ovaj svijet.  Sve njih nazivamo velikanima. Njima u čast imenujemo trgove i ulice, izrađujemo umjetnička djela, gradimo institucije i skladamo opere. Oni su naši uzori i modeli poželjnog djelovanja. A ovisno o veličini njihova djela i sposobnosti države da ih   predstavi svijetu, mogu postati i globalni uzori“.
–Istina, moja Lucija! Ovakvi su nama bili uzori!  Na zasadima ovih umnih muževa, mi smo se odgajali i stasali.   
–A svi su ovi velikani,  zamisli moja Monika, došli iz „mraka vjere i katoličanstva“. Njima toliko mrskoga.
Ali, dragi naši drugovi i drugarice, nemojte zaboraviti! Hrvati nisu  jedini. Ima nas takvih, diljem svijeta, na milijune i milijune. 
Pa ćete, zato, vi normalni katolici, kako se nazvaste,  za razliku od nas nenormalnih,  u svojoj „normalnoj“ zaslijepljenosti, jer vam odgovara vaš mrak, nas nenormalne opet potaknuti da potražimo i nađemo svu onu našu staru i praiskonsku
LUČ  VJERE
 Koja će nas zauvijek voditi i zauvijek nam osvjetljavati naš put.
Jer, postoji
Samo jedan put. Onaj pravi.
Ne onaj kojim
Koračamo.
Nego onaj koji
Tražimo…
 

Vera Primorac

Povezani članci

Bez patriotizma hrvatski narod ne će opstati

HF

Nezavisna Država Hrvatska je izraz stoljetne narodne želje

HF

Grad Poderanih Gaća

HF

SDP i HNS triput više trošili

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...