Opasna igra Reçepa Tayyipa Erdoğana

Turski predsjednik napadom na Kurde u Siriji izaziva SAD i Bashara al-Assada

S prekograničnim napadom na enklavu Afrin na sjeverozapadu Sirije duga ogorčena svađa Tayyipa Erdogana s Kurdima doživjela je novi dramatični obrat. Izazivajući Rusiju, SAD i režim Bashara al-Assada, tvrdoglavi turski predsjednik igra na odlučujuću pobjedu nad snagama sirijskih Kurda. Ali ta opasna igra mogla bi brzo krenuti nizbrdo. Početna provala turskih postrojbi i njihovih saveznika Slobodne sirijske vojske (FSA) u nedjelju, kojoj su prethodili dani zračnih i topničkih napada, doimala se oprezno i ograničenih razmjera. Milicija sirijskih Kurda YPG, za koju kažu da u Afrinu broji 10 tisuća boraca, ne povlači se ni stope. Ukopali su se i brane Rožavu – svoju legendarnu kurdsku domovinu.

Turska vojska na tursko-sirijskoj granici

Kada je 2011. izbio sirijski rat, Erdogan je prihvatio zapadni cilj svrgavanja Assada. Kada se u Siriji i Iraku pojavila Islamska država, članica NATO-a Turska prednost je naoko davala njezinom porazu. Ali 2015., kad je prestalo primirje s militantima turske Kurdistanske radničke stranke (PKK), kurdska „teroristička opasnost“ koja je dolazila iz Sirije i Iraka postala je velika Erdoganova opsesija. Erdogan je neuspjeli pokušaj puča 2016. iskoristio kao opravdanje za oštre mjere protiv prokurdskih političkih stranaka, čiji su izabrani vođe i dalje u zatvoru. De facto je sklopio sporazum s Assadovim saveznicima Rusijom i Iranom prihvativši njihov sirijski program. Zauzvrat su oni pristali na prvi Erdoganov veliki upad u Siriju 2016.

Za Erdogana i njemu slične nacionaliste ideja autonomnog i neovisnog kurdskog područja koje se proteže od sjevernog Iraka do turske provincije Hatay na zapadu, a možda obuhvaća i dijelove jugoistočne Turske, egzistencijalna je noćna mora. Kako spriječiti da do toga dođe, potisnulo je u pozadinu druga razmišljanja. Predsjednik sada opet iskušava sreću. Erdoganov veliki problem, osim kurdskog otpora, jest to što ga ne podržava nijedan veliki igrač. Prošli tjedan morao je u Moskvu poslati dužnosnike da bi dobio pristanak Rusije. Ali rusko ministarstvo vanjskih poslova u nedjelju je ipak izrazilo veliku zabrinutost. Rusija je povukla svoje kopnene snage da bi spriječila slučajne sukobe. Ali ona još uvijek kontrolira zračni prostor nad Afrinom i mogla bi se uključiti u svako doba. Assad je bijesan na Erdogana, a vjerojatno su bijesni i i oni koji vuku konce u Iranu.  Damask je zaprijetio da će vojno uzvratiti – osobito ako Erdogan bude ostvarivao prijetnju da će napredovati prema Manbiju, drugom kurdskom uporištu.

Svi oni – Iran, Assad i Rusija – radije bi da Kurdi kontroliraju dijelove sjeverne Sirije nego da to čini IS, neka slična salafistička skupina ili proturežimski pobunjenici poput FSA koje podržava SAD. Oni u međuvremenu promiču svoje vlastite planove poslijeratnog dogovora, a Erdoganovo svojeglavo ponašanje moglo bi ih ugroziti. Erdogan je u sukobu i s Trumpovom administracijom, i to ne prvi put. Već dugo vlada napetost zbog turske podvojenosti prema IS-u, NATO-ove uporabe turskih vojnih baza, viza za turske građane i Erdoganovih tvrdnji da je puč 2016. smislio klerik u egzilu u SAD-u. To što Amerika odbija  prestati podržavati YPG, koje smatra jednako učinkovitim protiv IS-a kao i protiv sljedeće velike opasnosti ponovno oživljene Al Kaide, odnose je dovelo do granice pucanja.  Američki ministar vanjskih poslova Rex Tillerson prošli je tjedan još pogoršao stvari kada je obećao da će sačuvati ili povećati američku vojnu prisutnost na područjima Sirije koje drže Kurdi.

Čini se da je američki plan obuke kopnenih snaga od 30 tisuća ljudi koje obuhvaćaju takmaca FSA Sirijske demokratske snage pod vodstvom Kurda Edoganu bio kap koja je prelila čašu. Tillerson je kasnije tvrdio da su namjere Washingtona pogrešno shvaćene, a Pentagon i State Department u nedjelju su se izrazili pomirljivo. Ali Erdogan ne popušta. S pravom ili ne, on sjever Sirije smatra najvećim sigurnosnim izazovom Turske. A čini se da opet pred domaćom javnosti igra na kartu „kurdskog terora“. Turski vođa sada je međunarodno gotovo posve izoliran – ali čini se da ga nije briga.

Simon Tisdall, The Guardian