Uloga Srbije u Sarajevskom atentatu (1)

Problem uloge Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu i izbijanju Prvoga svjetskog rata

 

 

Autor se u članku bavi ulogom Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu i izbijanju Prvog svjetskog rata istražujući beogradsku obavještajnu mrežu u Bosni i Hercegovini u koju su bili upleteni konci beogradske vlade, vladine organizacije "Narodna odbrana", organizacije kao "Crna ruka" ali i organizacije "Mlada Bosna", na koje su odlučno utjecali kontroverzni i nedovršeni reformski planovi austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda.

U zaključku, autor ističe da se "razina odgovornosti" Kraljevine Srbije ponaprije ogleda u sustavnom političkom zataškavanju svog udjela odgovornosti za Sarajevski atentat i europskoj političkoj krizi koja je uslijedila.

 

Uvod

 

"Ipak, činjenica je, kao što ćemo vidjeti u nastavku da su austrijske optužbe protiv Srbije 1914., potvrđene dokazima sa suđenja, u stvari prije umjerena nego pretjerana procjena odgovornosti Srbije." (Sidney Bradshaw Fay, 1928.)[1]

"Vlada Srbije pokazala je malo volje za pregovore s Bečom. U stvari, neki elementi beogradskog režima radili su na tome da, ugroze vladavinu Habsburgovaca u Bosni, čak i nasilnim sredstvima." (Samuel R. Williamson,1988.)[2]

 

"Što se više bliži 100. godišnjica od izbijanja Prvog svetskog rata, to su sve češći novi naslovi istorijskih radova kojima izdavači žele da je obeleže. Za razliku od ranijih godišnjica, ovu karakteriše pokušaj da se reinerpretira uloga Balkana, posebno Srbije u ključnim razlozima izbijanja rata. Deo produkcije karakteriše pokušaj namernog sklanjanja u stranu već utvrđenih činjenica o uticaju međuratne politike nemačkih vlada na skidanje odgovornosti za rat pod svaku cenu"… Kasnije u vreme raspada Jugoslavije devedesetih godina, razmišljajući o uzrocima srbofobije u američkim i zapadnim krugovima nalazio sam njihove korene u istorijskom austro-nemačko-srpskom sukobu koji je prethodio Prvom svetskom ratu." (Mile Bjelajac 2013.)[3]

 

"Beograd je bio potpuno svjestan opasnosti situacije i pokazao je jasnu volju za suradnjom. Istovremeno, oni na vlasti u Srbiji su bili skloni otezanju jer nisu htjeli raskrinkati Apisa, šefa tajne službe niti priznati da je, doslovo pred očima vlade, postojala tajna mreža koja je promicala jasan cilj uništenja Austro-Ugarske." (Mannfried Rauchensteiner 2014.)[4] Ovi kronološki poredan odlomci iz historiografske literature koji premošćuju gotovo čitavo stoljeće, svjedoče da je problem uloge Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu i izbijanju Prvog svjetskog rata još uvijek predmet žustrih rasprava, odnosno da su daleko od razriješenog.

 

Zato je u istraživanju ovog problema potrebno promijeniti kut gledanja, na način kako su to učinili Jay Winter i Antonie Prost koji smatraju da zadnjih dvadesetak godina Prvi svjetski rat sve više počeo izgledati kao "europski građanski rat", te da"sve države, svi narodi, u različitoj mjeri dijele odgovornost za katastrofu koju nisu bili u stanju predvidjeti i spriječiti…Ono što je smatrano zločinom, postalo je kolektivna pogreška, čije elemente treba raspetljati da bi se shvatilo kako je do pogreške došlo".[5]

Još je precizniji Cristopher Clark koji smatra da je naša obveza razumjeti vanjske i unutrašnje sile koje su djelovale na srbijanske političare, časnike i obavještajne aktiviste umiješane u Sarajevski atentat.[6] Na tom tragu Sean McMeekin smatra da je u kontekstu događaja koji su doveli do izbijanja Prvog svjetskog rata "važno…na umu imati razinu odgovornosti" sudionika u tim događajima.[7] U tom smislu cilj ovog članka je istražiti i ocijeniti stupanj odgovornosti službenih vlasti Kraljevine Srbije i ulogu revolucionarno-terorističke organizacije "Ujedinjenje ili smrt", poznatije pod imenom "Crna ruka" (u nastavku "Crna ruka"), u Sarajevskom atentatu i izbijanju Prvog svjetskog rata. Pri tome je važno, u mjeri u kojoj to dopušta dosegnuta razina povijesnih spoznaja i podaci iz raspoloživih tiskanih izvora, istražiti situaciju iza kulisa beogradske politike i beogradske obavještajne mreže koja se preko Drine protezala u Bosnu i Hercegovinu.

 

Zato je potrebno odgovoriti na sljedeća istraživačka pitanja:

Kako su unutrašnje-političke okolnosti u Kraljevini Srbiji utjecale na držanje službenih beogradskih vlasti prema sarajevskom atentatu?

U kojoj mjeri postojanje beogradske obavještajne mreže u Bosni i Hercegovini službene vlasti Kraljevine Srbije čini odgovornima za Sarajevski atentat i kasnije zaplete koji su doveli do izbijanja Prvog svjetskog rata?

Što motivi sarajevskih atentatora, njihovih beogradskih pomagača, ali i Nikole Pašića i njegove vlade, govore o umiješanosti službene politike Kraljevine Srbije u Sarajevski atentat?

Što držanje beogradske vlade u razdoblju od Sarajevskog atentata 28. lipnja 1914. do isteka austrougarskog ultimatuma 25. srpnja 1914. govori o ulozi Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu i stvaranju krize koja je izazvala Prvi svjetski rat?

 

Odgovori na ova pitanja trebali bi, kako je to izrazio Christopher Clark, "iscrtati liniju najveće moguće vjerojatnosti"[8] kad je u pitanju razina odgovornosti Kraljevine Srbije.

U tom smislu članak je strukturiran na sljedeći način. Nakon kronološkog pregleda evolucije dosadašnjih spoznaja i kontroverzi koji je sačinjen po modelu koji je Annika Mombauer iskoristila za pisanje svoga pregleda spoznaja o kontroverzama oko uzroka izbijanja Prvog svjetskog rata[9] slijedi sedam poglavlja koja su fokusirana na političku i obavještajnu ulogu službenog Beograda u razvoju događaja koji su doveli do Sarajevskog atentata i diplomatskih zapleta koji su u konačnici rezultirali izbijanjem Prvog svjetskog rata. Nakon svega, u Zaključku, je iznesena ocjena odgovornosti Kraljevine Srbije.

U kronološkom smislu, članak će obuhvatiti razdoblje od nasilnog beogradskog prevrata u lipnju (po julijanskom kalendaru u svibnju) 1903. do neuspjelog pokušaja beogradske vlade da 25. srpnja 1914. diplomatski sredstvima zaobiđe austrougarski ultimatum uručen dva dana ranije.

 

Bilješke:

 

 

(Nastavak slijedi)

 

Dr. sc. Tihomir Rajčić, povjesničar i novinar iz Splita. Uz povijest dr. Rajčić se bavi vanjskom i unutarnjom politikom te problematikom reforme školstva. Ovaj tekst je objavljen u prestižnom hrvatskom časopisu Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru