Petrovdanski sabor od 12. srpnja 1941. organizirali su okupatori
Mitropolit Srpske pravoslavne crkve Joanikije bio je sudionik Petrovdanskog sabora 12. srpnja 1941. godine. Sabor koji je u historiografiji nazvan Petrovdanski sabor održan je na današnji dan prije 78 godina, u Zetskom domu na Cetinju, pod pokroviteljstvom talijanskih fašističkih okupacijskih vlasti. Petrovdanskim saborom predsjedavao je Mihailo Ivanović, glavni govornik bio je Sekula Drljević, a glavni gost skupa bio je mitropolit Srpske crkve Joanikije Lipovac.
Petrovdanski sabor organizirali su okupatori, Krsto Zrnov Popović nije bio sudionik: Izvrstan poznavalac Drugog svjetskog rata kod nas, nedavno preminuli Radoje Pajović, za kojeg svi znamo da je do kraja bio veliki poštovalac crnogorskih komunista, u knjizi „Kontrarevolucija u Crnoj Gori – četnički i federalistički pokret 1941.-1945.“ (Obod, Cetinje, 1977.), napisao je: „Sabor je zakazan za 12. srpnja (Petrovdan, po čemu je i dobio ime). ), “u atmosferi nesigurnosti i nezadovoljstva”, kako je primijetio Mazzolini… Deklaracija nije bila izraz narodne volje, već je pripremljena u Rimu. Nisu je prihvatili ni mnogi separatisti, koji su inače surađivali s okupatorom.” (str. 71, 73 i 74)
U ovoj Deklaraciji, koja je napisana u Rimu, navedeno je, a pročitano je i na Petrovdanskom saboru – da se “Crna Gora proglašava suverenom i nezavisnom državom u obliku ustavne monarhije”. (ista Pajovićeva knjiga, str. 73)
Novak Adžić piše: „Od 65 pozvanih na Petrovdansku skupštinu 12. srpnja 1941. nisu stigli dr. Novica Radović, Krsto Popović, Petar Plamenac i još 17 izabranika. Krsto Popović je ostao u Cucama, u koje se vratio 7. srpnja. 11. 1941. sa pripremne sjednice Petrovdanske skupštine.I Petar Plamenac je 11. srpnja napustio Cetinje i otišao ne rekavši kuda, pa ga nisu mogli naći.Dr Novica Radović je pozvan na razgovor kod grofa Mazzolinija prije sjednice Petrovdansku skupštinu. dugo držao u razgovoru. Mazzolini je na njega vršio pritisak da sudjeluje u radu Sabora, ali je Radović to odbio.” (ADŽIĆ: Petrovdanski sabor 12. 7. 1941., Portal Analitika, 12. 7. 2016.)
Stoga u radu Petrovdanskog sabora nije sudjelovao Krsto Zrnov Popović, vojskovođa Božićnog ustanka u siječnju 1919. godine.
Deklaracija koja je pročitana na Petrovdanskom saboru nije ostavila nikakve posljedice.
Radoje Pajović piše: “Trinaestojulski ustanak, međutim, onemogućit će talijanskom okupatoru to i svako drugo rješenje u vezi s fašističkim kombinacijama oko uspostave posebne crnogorske države.” (ista Pajovićeva knjiga, str. 69)Pravila kanonizacije: Znamo da je mitropolit Amfilohije u posljednjih nekoliko decenija proizveo desetine svetaca od kojih vjerovatno ni jedan nije zaslužio da bude proglašen svetim, jer su uslovi za svetiteljstvo jasni:Uvjet broj jedan, najvažniji uvjet – zahvaljujući kandidatu za sveca dogodila su se posvjedočena čuda (čudesna spasenja, ozdravljenja).Uvjet broj dva je – kandidat za sveca morao je imati savršeno moralan i besprijekoran život.Uvjet broj tri je – nakon smrti kandidata za sveca njegove relikvije trebaju biti neometane.Uvjet broj četiri je – kandidat za sveca treba imati svetački kult u narodu.Vjerojatno nijedan od novoproglašenih svetitelja mitropolita Amfilohija ne ispunjava niti jedan uslov, osim što su neki od njih (kao i hiljade drugih običnih ljudi) imali moralan i neporočan život.U Srpskoj pravoslavnoj crkvi danas se ta pravila o kanonizaciji potpuno ignoriraju, au Mitropoliji crnogorsko-primorskoj jedini uvjet da netko postane svetac je da to želi mitropolit Amfilohije. Bez ikakve sumnje, ovom produkcijom „svetaca“ kao na traci, Mitropolija crnogorsko-primorska se ruga pravoslavlju i kršćanstvu, jer bez ikakvih dokaza za svece proglašava razne upokojene svece.Svećenik Dragan Stanišić, koji je svaki dan pored mitropolita, divno je objasnio ovo o čemu pišem, na predavanju koje je održao u Ostrogu, 22. juna 2013. godine, oko mjesec dana prije nego što je Amfilohije Radović proglasio svetim Petra II. Petrovića Njegoša. Papa Stanišić je rekao: „Zašto je vladika predložio da Njegoš bude svetac? Pa, ona ga voli, divi mu se, čita njegove pjesme. Volio je svog prethodnika biskupa…”Proglasio Njegoša svecem jer voli njegove pjesme?! Joanikije Lipovac: Joanikija Lipovca proglasio je svetim u svibnju 1999. Sinod Srpske pravoslavne crkve (Kačavenda, Pahomij Gačić, Filaret Mićević, Atanasije Jeftić…) u Beogradu, a ta je vijest tada imala malo publiciteta jer je NATO bio u tijeku.bombardiranje SR Jugoslavije. Lipovac je tako proglašen svetim, a riječ je o osobi koju je izuzetno teško povezati sa svetošću. Crnogorski narod prema njemu nema kult poštovanja, već kult prezira, jer je bio vjerni saradnik fašista – i talijanskih i njemačkih.Lipovac je rođen 1890. godine u Stolivu, učio je bogosloviju u Zadru, a potom je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu. U prosincu 1940. Sinod Srpske pravoslavne crkve u Beogradu imenovao ga je za mitropolita crnogorsko-primorskog.Na kraju rata komunisti su ga pronašli, odveli u Srbiju, gdje su ga vjerojatno mučili i na kraju ubili. Njegov grob se ne zna. Bila je to jedna od bezbroj komunističkih nerazumnih odluka, trebalo mu je suditi za suradnju s okupatorom.Joanikije Lipovac je 17. travnja 1941. u dobrom raspoloženju na Cetinju dočekao talijanske fašiste koji su snimili film o njihovom dolasku na Cetinje, taj film koji traje 01:24 možete pogledati na linku (“Cettigne, la capitale” occupata dalle nostre truppe. L’alza bandiera. I principali edifici”), postavila ga je talijanska državna kinematografska kuća.Lipovac je 16. svibnja 1941. ispred Cetinjskog manastira dočekao talijanskog kralja Vittoria Emanuela III, taj događaj je također snimljen i može se pronaći na web stranici YouTube – link (“Cettigne – La visita del Re Imperatore”).U Uskrsnoj poslanici iz travnja 1942. Lipovac osuđuje 13. srpnja ustanak, povjesničar Zvezdan Folić citira Lipovca: „I malo im je moralna pustoš, nego su 13. srpnja 1941. digli takav ustanak koji je izazvao takve rane našem narodu koje ni desetljeća neće zacijeliti…” (Zvezdan Folić, Vjerske zajednice u Crnoj Gori 1918-1953, Podgorica, 2001, str. 74)Lipovac stoga osuđuje općenarodni crnogorski ustanak 13. srpnja 1941., jedini pravi oružani narodni ustanak u porobljenoj nacifašističkoj Europi.Joanikije Lipovac je kroz Drugi svjetski rat produbljivao podjele, promicao zlo koje je zadesilo Crnu Goru. Opširnije iz Folićeve knjige: „Na parastosu Dragi i Blažu Kapičiću u travnju 1942. mitropolit Joanikije održao je govor protiv komunizma. Još je radikalniji bio u listopadu 1942. kada je na misi zadušnici grahovskom sucu Novici Kovačeviću poručio okupljenim ljudima: ‘Nema boljeg mjesta nego da se ovdje čvrsto odlučimo i Bogu zakunemo da ćemo se boriti. protiv komunista.” (ista knjiga, strana 76)Branko N. Filipović u knjizi „Mrtvi ne govore“ o mitropolitu Lipovcu piše: „U vrijeme najvećeg okupaciono-četničkog terora u Crnoj Gori, 18. listopada 1942. godine, mitropolit crnogorski Joanikije (Lipovac) održao je zdravicu. Pirciju Biroliju na banketu u Ostrogu, fašističkom namjesniku okupirane Crne Gore, čije dijelove prenosimo: ‘I dogodilo se čudo neviđeno i nečuveno pod okupacijom. Gospodari i robovi, Talijani i crnogorski nacionalisti, postali su kolaboracionisti protiv strašnog zla, i za kratko vrijeme zajednički oslobodili Crnu Goru…Danas se sav naš narod sa područja namjesništva Crne Gore raduje što je Vaša Preuzvišenost sa Vašom uvaženom gospođom i Vašim uglednim suradnicima, kao sin pobožnog talijanskog naroda, došla u Sveti Ostrog da se pokloni moštima Sv. Vasilija Ostroškog Čudotvorca.Vaša pobožna i junačka duša osjetila je da je ispravno da ovdje u ovoj našoj najvećoj svetinji, zajednički izmolimo Gospodina Boga za vječni pokoj i rajsko veselje u borbama protiv partizana talijanskih i naših boraca koji su zajedno ginuli, i da moli da među nama i dalje vlada međusobno poštovanje i sloga…’Slavio vojnike Reicha: mitropolit Joanikije 1-XII-1943. U posebnoj poslanici čestita vojnicima Njemačkog Reicha novu 1944. godinu riječima: ‘Vojnicima velikog Njemačkog Reicha: Posebna mi je čast što mogu čestitati najslavnijoj vojsci svijeta svih vremena na Novu godinu u ime moje vlade i mog naroda. Srećna Nova 1944′” (Branko N. Filipović, Mrtvi ne govore, Montenegrina portal)
(Nastavak slijedi)
