Hrvatski Fokus
Feljtoni

Teorija djelotvorne i odgovorne vlasti (4)

Model racionalnog pojedinca u političkoj zajednici

 
 
Teorija ustavnog prava polazi od koncepta pojedinca ili „ljudske naravi“ kakvu zastupa suvremena politologija, po kojoj društvo čine pojedinci koji slijede i nastoje zadovoljiti svoje interese, onako kako ih sami razumiju i definiraju. Svaki pojedinac nastoji to postići uz najmanje moguće izlaganje riziku, odnosno utrošak energije. U društvu se stvara sloj profesionalaca koji sredstava za život ostvaruju nadzorom nad drugima. Samo institucionalno uređenje utemeljeno na takvim spoznajama može biti djelatno prihvaćeno i primjenjivano ne zato što bi ljudi poznavali i željeli slijediti demokratske teorije i ideje, nego zato što je svaki pojedinac najbolji sudac svog vlastitog interesa. Kako se to odnosi na svakog člana zajednice, njihove je odnose nužno tako urediti da svoje interese zadovoljavaju u mogućoj mjeri, poštujući prava i interese drugih. Zbog toga je potrebna državna vlast i pravni sustav kao oblik racionalizacije i civiliziranja te vlasti. 
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/01/1.bp_.blogspot.com_-FRqlk7u78dU_T9yq2K7FtcI_AAAAAAAAA8E_5OTv05VRp-w_s1600_CopyrightDanielBaxterJamesMadisonart.jpg
James Madison
 
Ograničavanje i nadzor nad nositeljima vlasti ključno je, a i najteže pitanje političke i ustavne teorije. Kad je nekome povjerena vlast u političkoj zajednici, tada svaki nadzor postaje veoma složenim problemom: previše ograničenja može vlast učiniti nedjelotvornom i onemogućiti joj obavljanje zadaća zbog kojih je uspostavljena. Odsutnost ograničenja pak, omogućuje nositeljima vlasti njezino korištenje u svojem interesu i zlouporabe nasuprot interesa drugih građana i političke zajednice u cijelosti. Kad nositelji vlasti imaju najbolje namjere i strogo izbjegavaju zlouporabe, bez nadzora uvijek su moguće pogrešne, pa i katastrofalne odluke. Latinska izreka Qui custodies ipsos custodes, tko će čuvati same čuvare, lijepo izražava tu dvojbu.
 
Teorija diobe vlasti
 
Unatoč preprekama, i složenosti zadaće, nove društvene prilike donijele su polovicom 18. stoljeća mogućnost razvijanja do tada potiranih ideja o ograničavanju vlasti.Za razvitak ustavnosti posebno su važni oni mislioci koji su, smatrajući da vjera u moralnost vladara nije dostatna, o čemu svjedoči cjelokupno povijesno iskustvo, razmatrali institucionalne mehanizme kojima bi se »papirnate prepreke« što ih vladarima nameću ustavi mogle učiniti djelotvornim. Naravno, ovi su pisci polazili od mnogo optimističnije ocjene prirodnog stanja društva, odnosno ljudske prirode nego Hobbes, naglašavajući sposobnost ljudi za razborito odlučivanje i postizanje kompromisa između suprotstavljenih interesa. Među takvim piscima, ističu se John Locke (1632.-1704.) s djelom „Dva ogleda o vlasti“ iCharles de Secondat, baron Montesquieu (1689.-1755.) s djelom „O duhu zakona“. Njihovim su se idejama inspirirali utemeljitelji američkog Ustava.
 
Sredstvo ograničavanja onih koji imaju vlast može, prema tom shvaćanju, biti jedino dioba vlasti između više njezinih grana, zakonodavstva, izvršne vlasti i sudstva. Ako su sve tri vlasti objedinjene u jednoj osobi ili tijelu, rezultat može biti samo tiranija. Odvajanje triju vlasti mora rezultirati time što će svaka od njih, u svome vlastitom interesu, paziti i nastojati spriječiti zadiranja druge vlasti u njezino područje i djelokrug. Jedino vlast može nadzirati i zaustavljati drugu vlast.
 
Međutim niti samo odvajanje triju grana vlasti nije dovoljno. Nositelji vlasti su ljudi, pojedinci, te svaki od njih mora biti podvrgnut nadzoru drugih pojedinaca, opskrbljenih dovoljnim ovlastima da ga na to prisile. Zbog toga je, kao poseban američki doprinos, teorija diobe vlasti razrađena u koncept provjera i ravnoteža (checks and balances) koji valja uspostaviti kod svakog dodjeljivanja ovlasti.
 
Evo kako je bit te koncepcije objasnio James Madison (1751.-1836.), jedan od najistaknutijih tvoraca američkog Ustava u zbirci eseja „Federalist“, u kojoj su objašnjena temeljna načela i ciljevi donošenja Ustava SAD: »Kada se uspostavlja sustav vladavine, u kojem ljudi imaju upravljati drugim ljudima, temeljni problem leži u tome što se vladi mora omogućiti da kontrolira one kojima upravlja, a potom je obvezati da kontrolira samu sebe. Bez sumnje, ovisnost vlade o narodu predstavlja najvažniji oblik kontrole vlasti – ali čovječanstvo iz iskustva znade kako moraju postojati i dodatne mjere opreza. Putem suprotstavljanja različitih interesa mogu se pronaći greške usprkos najboljim namjerama, i to u svim oblicima međuljudskih odnosa, privatnih kao i javnih… Zbog toga je cilj određene funkcije trajno razdijeliti i tako urediti kako bi svaka mogla nadzirati i kočiti drugu – time bi privatni interes svakog pojedinca mogao postati zaštitnikom javnih prava«.
 
Između različitih nositelja dijele se ovlasti, a njihove funkcije vremenski ograničavaju, tako da je posizanje za apsolutnom vlasti bitno otežano. Ovaj, prema Madisonu »mudri izum« jednako je djelotvoran i primjenjiv na svim razinama ustrojstva vlasti. Valja kazati kako su ga primjenjivali već antički Rimljani, dijeleći izvršnu vlast između dva na jednu godinu izabrana konzula, kao i druge civilizacije koje su se bavile pitanjima nadzora nad vlašću.
 
Dioba vlasti nužno je potrebna s motrišta uspostave ustavne vladavine. Suprotstavljena teorija, takozvanog demokratskog jedinstva vlasti pokazala se, usprkos prividu izravnog utjecaja građana na odluke vlasti, to jest svojih pretpostavljenih demokratskih prednosti neuspješnom i neostvarivom, a najčešće je svjesno korištena da bi se prikrili zbiljski odnosi dominacije u političkom sustavu. Toga su bili svjesni francuski revolucionari krajem 18. stoljeća, pa francuska Deklaracija prava iz 1789. godine u članku 16. kaže da društvo gdje nije provedena dioba vlasti i zajamčena prava čovjeka ustvari i nema ustava. Na trajnu važnost teorije o diobi vlasti posebno je, usprkos prevladavajućem optimizmu, pa čak i idejama o kraju povijesti (čime se proslavio F. Fukuyama) nakon sloma komunističkih režima početkom 90-ih godina 20. stoljeća upozoravao Ralph Dahrendorf u svojim 'Razmatranjima o revoluciji u Europi'. Vincent Ostrom u svojoj knjizi 'Značenje i osjetljivost demokracija' konstatirao je kako još nisu izumljeni bolji principi organizacije političke vlasti od sustava provjera i ravnoteža predstavljenog u 'Federalistu'.
 
Razlikovanje ustava prema stupnju ostvarenja
 
Zbog toga je važno voditi računa o kriterijima po kojima možemo ocijeniti stupanj ozbiljenja određenog ustava u svakodnevnom životu političke zajednice. Američki autor Carl Loewenstein uveo je prije više od pola stoljeća zanimljivu podjelu ustava glede njihova ozbiljenja i odnosa prema ustavnoj vladavini. Tako on razlikuje: (1) normativni ustav; (2) nominalni ustav i (3) semantički ustav. Prijevodi ovih termina ne održavaju najbolje njihovo pravo značenje, ali ih zadržavamo jer ih nakon četiri desetljeća udžbeničkog korištenja smatramo uobičajenim.
 
(Nastavak slijedi)
 

https://www.google.hr/?gws_rd=ssl#q=Funkcije+ustava+u+demokratskom+dru%C5%A1tvu

Povezani članci

Nepostojeća konstitutivnost Srba u Hrvatskoj (2)

HF

Rimski ugovori 1941. (2)

HF

Ljudi iz sjene (1)

hrvatski-fokus

Danas je Vlada iznad Sabora (3)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...