Hrvatski Fokus
Feljtoni

Vlaho Novaković o Supilu i Vuličeviću (2)

Naivnost Frana Supila

 

Dr. Vlaho Novaković donosi 1954. zanimljivo pismo Frana Supila srpskom ministru Joci Jovanoviću 22. srpnja 1917. u London u kojem se Supilo rado odaziva na Srbijančev poziv da razloži kako bi po njegovu mišljenju trebalo urediti buduću državu Srba, Hrvata i Slovenaca. Ovo je poveznica koja otkriva djelatnost i korespondenciju srbijanskoga veleposlanika u Britaniji Jovana Jovanovića Pižona. http://www.arhivyu.gov.rs/index.php?download_command=attachment&file_command=download&file_id=869397&file_type=oFile&modul=Core%3A%3AFileManagement%3A%3AcFileModul

Riječ Pižon na francuskome znači golub; to je neka srbijanska pošalica na uštogljeno i kicoško odijevanje gospodina veleposlanika. Prema Supilu zajednički poslovi su vanjski poslovi, vojska, novac, najviša nastava(valjda fakulteti?), bitni dijelovi prometa i ekonomije te Ustav. Naravno da gospoda Pižon i Supilo nisu o ničemu odlučivali, niti je čak srbijanskoga kralja ili šefa Vlade Nikolu Pašića netko nešto pitao; Jugoslavija je bila konstrukt sila pobjednica, ali i masonerije. Već iz ovoga što shvaća Supilo kao zajedničke poslove vidi se nepraktičnost, ali i naivnost i pad koncentracije čovjeka na umoru (dva mjeseca od slanja ovoga pisma on umire). Autonomni poslovi za njega su školstvo, sudstvo, poljodjelstvo, unutarnja uprava, financije i financiranje autonomnih poslova. Sve to “što bi imalo biti u svezi sa zajedničkim financiranjem sa shemama i sistemima koji ih već u praksi na izbor imade”.

Čovjek Supilo je teško bolestan, ali ići ovako neprecizno i neodređeno sa militarističkom i korumpiranom Srbijom koja se nalazi na strani sila pobjednica koje će joj rado gledati kroz prste, (posebice ako im ustupi lavovski udio u rudnicima za ratne dugove, T.T.) ravno je djetinjastosti, pa i ludilu. Još tako nešto pisati Jovanoviću koji je organizirao četničke jedinice koje su hajdukovale i terorizirale Makedoniju uoči I svjetskoga rata je čin očajnika.

Jovan Jovanović Pižon (Beograd 1869. – Ohrid, 1939.) bio je pravnik, studij obavio u Parizu. Kao povjerljiva osoba bio je službeni pisar u Carigradu (vrlo osjetljiva diplomacija!), pisar u ministarstvu financija, diplomat u Ateni, Sofiji, Kairu, Cetinju. U Cetinju boravi 1907. – 1909., baš u vrijeme jezive bombaške afere kada rade Srbijanci  o glavi kralja crnogorskoga Nikole. Na upravi konzulata u Skoplju od 1909. – 1911. godine, znači uoči Prvoga balkanskoga rata. Bio je poslanik u Beču 1912. – 1914. Bio je poslanik Srbije u Londonu i Washingtonu (1919. – 1920.).

Umirovljen na svoj zahtjev 1920. godine; poslanik Zemljoradničke stranke. Apstinira od izbora kada kralj Aleksandar 6. 1. 1929. uvodi diktaturu. Na listi je dr. Vladka Mačeka 1935., te je i njegov poslanik 1938. godine.

Vratimo se sanjarenjima umirućega Supila. Zajedničke poslove rješavao bi zajednički državni (narodni) parlament, a autonomne sabori iliti skupštine.

Tako bi postojala i centralna vlada i autonomne vlade. Pa jedna Francuska ili Španjolska je ustrajavala na centralizmu, nekmoli Srbija koja je svoj mentalitet skovala u Otomanskom carstvu i u kojoj je elita na vlasti (čaršija) bolesno pohlepna i ima u rukama vojsku i nacionalno žestok narod koji čini oko 40 % ukupnoga stanovništva. Supilo mašta da bi se Srbija zadovoljila samo Banatom (dio Vojvodine prema Rumunjskoj, T.T.).

Postojali bi i Hrvatski sabor, Slovenski sabor, Bosanski sabor i Crnogorski sabor. Supilo je mislio da će se Crna Gora još i proširiti! Tajno glasovanje, proporcionalno zastupstvo, zaštita manjina – ma znaš li ti bre Frano Supilo šta je to Balkan?!

Sanja Supilo o modernoj državi, protivnik je niveliranja. Ostavimo vremenu, veli, i budućim generacijama koje će se, nadamo se, rađati u zdravijim ambijentima i biti zrelije nego što su današnje. E, moj Supilo, koronageneracije i eurokrem!

Ipak Supilo nije glup niti je bez iskustva. Kaže da bi drugačiji sustav izazvao neslogu i omogućio revanš “Drang nach Ostena(prodora na Istok), tj. Austro-Nijemcima. Piše da idealisti, pjesnici, pa i demagozi mogu deklamirati što hoće ali da državnik mora gledati činjenicama u oči. Politika nije ni luda pjesma ni mudra znanost već vješta umjetnost.

Govori da je sada pravi trenutak da se uvjeri velike sile u pravednost “naše stvari”, a ako i propadne bit će direktiva budućnosti naših naroda.

“Kakva odgovornost ako tjeskogrudnost učini da ta direktiva kao svoj plod dade – razdor!

Govorim, kaže Supilo, kao slobodan čovjek, kao Hrvat slobodne misli, kao Jugoslaven, ali – last but not least – kao Dubrovčanin (hvali se svojim iskustvom, informiranošću, pa i aludira na mudrost dugovječne Republike, T.T.). Umišlja sebi da govori u ime milijuna neprosvijećena puka koji dobro poznaje i poznaje njihove instinkte i osjećaje. Ne misle svi intelektualci tako (valjda jugoslavski), ali daje do znanja da će oni koji će krojiti za zelenim stolom(diplomati) granice novih država biti im skloni.

Usklikom Vaš sam odani štovatelj Frano Supilo završava pismo.

ULOGA NIKOLE PAŠIĆA

Hrvatski mason Oskar Tartaglia u svojoj je knjizi „Veleizdajnik“ iz 1928. optužio Pašića i njegovu vladu (posebno ministre Jovanovića i Protića), da su 1917. godine učinili ono, što je Austro-Ugarska tražila u svojem ultimatumu 1914. godine. Naime, u pregovorima za mir sa Austrijom 1916./17. i te kako je bio dobro došao kao zalog Apis, Mehmedbašić i drugi, kao organizatori i učesnici Sarajevskog atentata. Oni su i onako predstavljali paralelnu vlast u Srbiji, što je smetalo i Pašića, i regenta Aleksandra, i samo su čekali pravu priliku, da se riješe Apisa i ‘Crne ruke’.
Pošto u srbijanskoj vladi 1914. godine, u vrijeme uručenja ultimatuma, nije bilo masona, Pašić je, preko ministra finansija Lazara Paču-a kontaktirao ranijeg premijera i masona, te negdašnjeg utemeljitelja Radikalne stranke, Svetomira Nikolajevića. Tražio je nekakav oslonac u međunarodnoj masoneriji. Nikolajević je savjetovao Pašića, da se spor sa austrougarskom monarhijom riješi u Haagu, sa čime se ovaj složio. Rusija u to vrijeme nije podupirala otvoreno Srbiju. No, pošto je krajem jula Rusija čvrsto poduprla Srbiju, Pašićev se pacifizam bio preko noći pretvorio u ratobornost.
ULOGA JOVANA JOVANOVIĆA-PIŽONA
Uloga srbijanskog ministra u Beču bila je godine 1914. od izuzetnog značaja. Jovan Jovanović-Pižon bio je sposoban diplomat (kasnije je bio ambasador u Londonu i Washingtonu), međutim i on je zastupao, uostalom kao i većina evropskih diplomata 1914. jasno stajalište «za rat». Kako piše autor knjige „Sarajevo: The Story of a Political Murder“ J. Remak, Jovanović je bio Apisov čovjek – u slučaju obaranja Pašićeve vlade, on je bio njegov izbor za mjesto ministra vanjskih poslova. (S druge strane, čini se da je Milan Ciganović bio Pašićeva ‘krtica’ u ‘Crnoj ruci’.) Njemu je Pašić stavio u zadatak, da na jedan zaobilazan način, upozori austrijsku vladu o mogućoj opasnosti za prijestolonasljednikovu ličnu sigurnost, u slučaju njegova prisustva najavljenim manevrima u Bosni.
Jovanović je u svojem nastupu prema austrijskom ministru morao biti oprezan, tako da ne navede Austrijance na trag tajnoj Apisovoj organizaciji, te isto tako, da njegovo upozorenje nema isuviše prijeteći karakter, koji bi Franza Ferdinanda odvratio od planiranog puta u Bosnu. Taj razgovor sa ministrom Bilinskom (on je bio ministar finansija; ministar vanjskih poslova Berchtold odbijao je svaki razgovor) odigrao se 5 juna 1914. godine.
Jovanović je oprezno rekao, da je načuo da će se u blizini rijeke Drine na Vidovdan održati vojni manevri, kojima će zapovijedati nadvojvoda Franz Ferdinand. Ako je to točno, nastavio je srbijanski ambasador, biti će dosta nezadovoljstva među Srbima, koji će manevre shvatiti kao provokaciju. Moglo bi se desiti da neki mladi vojnik stavi pravi metak umjesto manevarskog u pušku, te ga ispali [to se zapravo već bilo jednom i desilo, na manevrima u Češkoj 1911.]. Stoga, on bi zamolio, u ime svoje vlade, da Franz Ferdinand ne prisustvuje tim manevrima.
Bilinski mu je, u jednom nehajnom tonu, odvratio da ne vjeruje da bi manevri mogli imati takav ishod; prema njegovim informacijama, u Bosni je bilo sasvim mirno u zadnje vrijeme. «Nadajmo se da se ništa neće desiti», dodao je austrijski ministar. I na tome se završilo. Bilinski očito nije bio ni najmanje impresioniran Jovanovićevim ‘upozorenjem’. On je zapravo dobio jedno neodređeno obavještenje, koje se njegovog resora nimalo ne dotiče.
Jovanović nije ponovno pokušavao po ovom pitanju poduzimati išta, bilo sa Bilinskim, ili nekim drugim u Beču. Da li je obavještenje dobijeno od srbijanskog ambasadora u neobaveznom tonu bilo dalje preneseno, ministru Berchtoldu, ne zna se, pošto o tome nema pisanih tragova.
[Po meni Apisovi ljudi bili su svi ključni diplomati – u Petrogradu (Spalajković), Londonu (Bošković), Parizu (Vesnić) te u Beču (Jovanović). Funkciju ministra vanjskih poslova obavljao je oficijelno Pašić, međutim, zbog boljih masonskih veza, prepustio je tu ulogu ministru financija Lazaru Pačuu.]

(Svršetak)

Teo Trostmann

Povezani članci

Ekshumacije partizanskih žrtava (8)

HF

Ante Ciliga – div iz Šegotića (3)

HF

LAŽ NA LAŽ – Veleizdajnici Hrvatske i hrvatskog naroda (3)

HF

Tajne i kompleksi Miroslava Krleže (3)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...