KURDI – Ništa osim vjetra

Razjedinjenost opasnija od turske vojske

 

 

Turska će u sirijskom Afrinu preuzeti vlast, bar neizravno. No moglo bi joj biti teško pronaći odgovarajuće namjesnike u tom kurdskom području. Kada su Kurdi u Siriji ostvarili svoj najveći uspjeh na bojištu, nije ispaljen nijedan hitac. U ljeto 2012. režim sirijskog diktatora Bashara al Assada koji je u to vrijeme bio pritisnut sa svih strana, jednostavno se povukao s većinskog kurdskog područja na sjeveru Siriji. Povlačenje je proteklo toliko glatko da se u toj državi pogođenoj građanskim ratom odmah počelo sumnjati da je između režima i Kurda postojao dogovor. Ta je sumnja bila pojačana činjenicom da povlačenje režimskih postrojbi nikada nije bilo potpuno. U Qamishliju na sjeveroistoku zemlje, najvećem sirijskom gradu s većinskim kurdskim stanovništvom, Damask je pod svojom kontrolom zadržao ključne objekte: zračnu luku, nekoliko službenih zgrada, dvije središnje gradske četvrti i vojni kamp. Kurdi te položaje sirijske vlade, koji se nalaze usred njihova teritorija, nikada nisu napali.

To uistinu djeluju čudno ali se uklapa u širu sliku ratnih zbivanja ako se uzme u obzir koliko su područja u Siriji pod kurdskom kontrolom bila izolirana. Turska se od početka protivila uspostavi „koridora terora“ na svom južnom boku te je odmah zatvorila granicu. Ona je još neko vrijeme bila propusna za krijumčare, posebno noću, no situacija se promijenila lani kada je izgrađen visoki betonski zid. Turska je time de facto nametnula blokadu kurdskim područjima u Siriji. Novi kurdski vlastodršci na sjeveru Sirije nisu bili u dobrim odnosima ni s drugim susjedom, autonomnom kurdskom regijom na sjeveru Iraka. U sjevernom Iraku tada je na vlasti bio još konzervativni plemenski vođa Massud Barzani koji je morao održavati dobre veze s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom kako bi mogao vladati svojom kvazi-državom. U kurdskim područjima u Siriji vlast je, međutim, preuzela Stranka demokratskog jedinstva (PYD) koja je sa svojim naoružanim Jedinicama narodne zaštite (YPG) ideološki i kadrovski bila usko povezana s kurdskom terorističkom organizacijom PKK koja djeluje u Turskoj. Kako bi izbjegao prijepor s Erdoganom, Barzani bi često izdao naredbu da se zatvore granice s kurdskom područjima u Siriji.

 

Osim s neprijateljskom Turskom na sjeveru i teškim Barzanijem na istoku, Kurdi su se kasnije suočili još s multietničkom terorističkom postrojbom Islamske države. Pa odakle su Kurdi u Siriji nabavljali lijekove, gorivo i streljivo za oružje koje je režimska vojska ostavila prilikom svog povlačenja? Odgovor glasi: od starog režima u Damasku. Kurdski vlastodršci na sjeveru Siriji to nikada nisu vjerodostojno demantirali. Salih Muslim, šef PYD-a, rado govori o tome da su se Assadove postrojbe povukle iz „sirijskog Kurdistana“ jer su na to bile primorane. No zapravo mnogo je naznaka da su se dvije strane dogovorile oko podjele vlasti.

 

Nedvojbeno je da je od 2012. na sjeveru Sirije nastajalo nešto čega u Siriji nikada prije nije bilo, a to je kurdska samouprava. PYD i njegove naoružane jedinice 2012. zauzele su tri kantona: područje Cizire s glavnim gradom Qamishlijem na istoku, Kobane u središtu i Afrin na zapadu. Kasnije su se tri kantona, od kojih su samo Cizire i Kobane imali izravnu kopnenu vezu, ujedinila u „federaciju“ koja obuhvaća 17 posto državnog teritorija Sirije. Mnogi Kurdi to području zovu „Rojava“ što u političkom smislu znači „Zapadni Kurdistan“ i upućuje na to da područja u kojima Kurdi čine većinu ima i u Iraku, Turskoj i Iranu.

 

Turska od prvog dana u „Rojavi“ vidi prijetnju svojim sigurnosnim interesima. Formalno Ankara to obrazlaže time da je u Rojavi na vlasti sestrinska organizacija terorističkog PKK-a. Iz izjava Erdogana i drugih turskih vodećih političara iz proteklih godina postalo je jasno da Ankara u načelu odbacuje mogućnost uspostave kurdske samouprave u Siriji, neovisno o tome u čijim bi ona bila rukama. „Kurdskoj autonomiji u Iraku ne smije se dodati novi primjer koji bi Kurde u jugoistočnoj Anatoliji mogao potaknuti na pogrešne ideje.“ Napadom turske vojske na Afrin, najzapadniji od triju kurdskih kantona, koji je započeo 20. siječnja, Erdogan želi stvoriti činjenice. A to bi mu trebalo omogućiti veću težinu na pregovorima o sirijskom poslijeratnom poretku. Erdogan stoga planira jednu od posljednjih regija u Siriji koja je dosada bila pošteđena rata, gurnuti u krvoproliće.

 

No čak i ako Turska zahvaljući svojoj materijalnoj, tehnološkoj i brojčanoj nadmoći, uspije zauzeti Adrin, glavni grad istoimenog kantona s oko 100 000 stanovnika, dugoročni izgledi za uspjeh turske operacije „Maslinova grančica“ u najboljem su slučaju neizvjesni. Naime, Turcima bi moglo biti teško postaviti snažne namjesnike i pronaći poslušne kurdske vođe kao što je na sjeveru Iraka dugo bio Massud Barzani. Jer za razliku od Kobanea, a posebno Cizirea, dvaju istočnih kantona, gdje postoji ozbiljna interna kurdska oporba PYD-u i koja ima svoje oružane jedinice, potpora lokalnog stanovništva vlastodršcima u Afrinu gotovo je neupitna. 98 posto stanovnika su Kurdi, a preostalih dva posto čine nemuslimanski jezidi. Većina malih manjina, primjerice aleviti, koji žive u jednom gradiću smještenom sjeveroistočno od Afrina, također se drže Kurda. Hevi Ibrahim Mustafa, alevitkinja, je čak premijerka, dakle šefica lokalne samouprave u Afrini. A to znači da turskoj vladi, koja u vlastitoj zemlji marginalizira alevite, ta manjina ne dolazi u obzir kao partner za suradnju.

 

K tomu, Ankara je još daleko od zauzimanja Afrina. Turska, čija vojska istina nije najmodernija, ali je ipak druga vojna sila Natoa, vojno je nadmoćna Kurdima – na papiru. Ali na papiru se ne bori – dosada je turska vojska prema izvješćima iz Afrina uvijek slala arapske pomoćne postrojbe u izvidnicu. A njihova motivacija da osvoje područje koje je gotovo isključivo nastanjeno Kurdima, je ograničena, što se vidjelo već lani, tijekom turske operacije „Štit Eufrata“. A čak i kada bi zauzela Afrin, glavni grad kantona, što bi bilo moguće ali samo uz žestoke ulične bitke koje bi rezultirale golemim gubicima, Turska time dugoročno gledano ne bi mnogo dobila jer su u Afrinu u proteklih šest godina nastali temelji samouprave kojih se Kurdi, neovisno o njihovoj političkoj opredijeljenosti, nisu spremni odreći.

 

Trenutno u Afrinu (isto kao u Kobaneu i Cizireu) odrasta prvi naraštaj sirijskih Kurda koji pohađaju nastavu na svom materinjem jeziku (Kurmanci). To je u Siriji prije bilo zabranjeno, no zbog djelomičnog raspada države i desetljetna arabizacija Kurda putem nastave postala je prošlost. Doduše, kurdskom školstvu još nedostaje učitelja, udžbenika i zgrada, ali pedagoška akademija u Afrinu bar će u narednim godinama riješiti problem manjka kadra.

 

Čak je došlo do korjenitih promjena u pogledu spolne politike. Kurdkinje iz Afrina sada se smiju (i trebaju) oružjem boriti protiv svih protivnika kurdske autonomije. Jedinice narodne zaštite raspolažu ženskim bataljunima koji su do ljeta 2014., kada je uveden obvezan vojni rok za muškarce, činile gotovo trećinu kurdskih postrojbi. Čak i iza crte bojišnice odnosi između muškaraca i žena čudni su za bliskoistočne pojmove: PYD potiče otvaranje obrta u kojima žene mogu neovisno o muškarcima proizvoditi robu i zarađivati novac. Za regionalno gospodarstvo ženski obrti imaju istina veliku ulogu, no poruka koju oni šalju još je veća: U Afrini nikada prije žene nisu samostalno odlučivale o gospodarskim pitanjima. Dakle, mnogo toga što prije 2012. nije bilo zamislivo, sada je realnost. 

 

Doduše, nijedan umjereni kurdski političar u Siriji ne poziva na neovisnost Rojave, jer minijaturna država, čiji teritoriji čak nisu povezani i koju okružuju Arapi i Turci ne bi mogla preživjeti bez izlaza na more. Toga su kurdski vođe itekako svjesni. Ali isto tako, nijedan kurdski političar ne bi si mogao priuštiti da odustane od samostalnosti koja je postignuta proteklih godina.

 

Većina Kurda u Afrinu slažu se oko toga da žele ostati u sirijskom državnom savezu, ali da samo demokratska, sekularna i decentralizirana Sirija može biti njihova domovina. Salih Muslim traži za Kurde „demokratsku samoupravu“ o čijim bi se detaljima moglo pregovarati ovisno o tome bi li federalna Sirija bila organizirana po njemačkom, američkom ili drugom modelu. Gotovo svi Kurdi suglasni su i oko toga da u budućoj sirijskoj državi žele biti u Ustavu priznati kao konstitutivni narod. K tomu, mnogi traže, uvođenje kvota za zapošljavanje Kurda u državnoj službi. I naravno, traže da Kurmanci, koji je u Siriji dominantna inačica kurdskog jezika, bude službeni jezik u Afrinu i svim područjima gdje Kurdi čine većinu ili značajnu manjinu. Također traže da im u njihovim ključnim područja bude omogućeno da osim školske politike reguliraju i neka druga kulturna pitanja, primjerice da kurdski blagdan Nevroz proglase neradnim danom. Isto tako, traže da se u kurdskim školama podučava učenike o povijesti Kurda i da se zamijeni nekoć dominantni sirijsko-arapski narativ. Isto tako, zahtijevaju da se umjesto arabizirani nazivi mjesta koriste izvorni kurdski nazivi.

 

Nadalje, posebno važna tema jest i priznavanje sirijskog državljanstva onim Kurdima koji su već u trećoj generaciji apatridi. Naime, početkom šezdesetih godina više od 100 000 sirijskih Kurda ostali su bez državljanstva, što je bila jedna od mjera potlačivanja. Takvo bezakonje je naslijeđeno te se dodatno povećao zbog povećanja kurdske populacije tako da trenutnu u Siriji živi oko 300 000 Kurda bez državljanstva. U travnju 2011. na početku previranja u Siriji, Assad je, kako bi spriječio da se Kurdi okrenu protiv njega, dijelu obespravljenih vratio državljanstvo.

 

Međutim, Damask time nije mogao vratiti povjerenje Kurda koje je godinama bilo podrivano. Stoga je danas jedan od njihovih minimalnih zahtjeva da se Kurdina u Siriji dade državljanstvo bez postavljanja ikakvih uvjeta. Međutim, u pitanju bi li se arapska plemena, koja su sedamdesetih godina bila nastanjena u njihovim područjima, trebala tamo ponovno doseliti, mišljenja Kurda se razilaze. Mnogi kurdski vođe upozoravaju da su arapski klanovi u kurdskim sredinama, koji su se uvijek isticali kao najgorljiviji pristaše džihadizma, prijeteća opasnost. Drugi, pak, uključujući PYD, smatraju da bi se zahtjevom za prisilno preseljenje stara nepravda zamijenila novom i da to ne bi dovelo do ničeg dobrog.

 

Mnogi Kurdi također traže da se kurdskim autonomnim regijama omogući da održavaju posebne odnose Kurdima u Iraku, Turskoj i Iranu, iako je, zbog jezičnih razlika i političke podijeljenosti Kurda, nejasno kako bi to u praksi izgledalo. Još je međutim, nejasnije, kako bi Turska anulirala sve promjene koje je doživio Afrin od 2012. Za to neće biti dovoljna samo vojna operacija. Bi li Erdogan, kako pretpostavljaju brojni kurdski promatrači, uistinu bio spreman s Assadom, koji mu je nekoć bio najdraži susjed, a sada glavni neprijatelj, sklopiti savez koji bi bio usmjeren protiv sirijskih Kurda? Time bi Turska odustala od svog načelnog stava, od koji je, istina, od 2016., postupno ublažavala, da se mir u Siriji može uspostaviti samo Assadovim slomom. Rusija bi dogovor svog štićenika s Turskom svakako pozdravila, pa čak i ako bi to išlo na štetu Kurda. A ako još Amerikanci odustanu od pružanja potpore Kurdima, koja je u borbi protiv IS-a uistinu bila snažna, kako ne bi ugrozili daleko važniji odnos s Turskom, onda bi se kurdska samouprava u Afrinu uistinu mogla naći u opasnosti. Tada bi ponovno vrijedilo ono što je napisao palestinski pjesnik Mahmud Darviš koji je preminuo 2008.: „Kurdi nemaju ništa osim vjetra.“

 

Tome bi se mogao dodati ne baš tako lirski dodatak: i teror. Jer iskustvo da se kurdski terorizam i kurdske težnje za samoupravom ne mogu istovremeno dugoročno potiskivati, već je najmanje pet desetljeća krvavo iskustvo Turske. Ako se ono sada ponovi u Afrinu, onda će Ankara u pokušaju da ga spriječi, zapravo stvoriti „koridor terora“ u kojem turski političari već godinama vide veliku opasnost.

 

Michael Martens, F.A.Z.