Kirkuk i Afrin simboliziraju kraj starog kurdskog sna o samoodređenju
Kurdi su bili jedni od rijetkih pobjednika raspada država u arapskom svijetu. Od implozije Iraka Kurdi su profitirali u sjevernom Iraku, a raspad Sirije išao je na ruku Kurdima na sjeveru zemlje. Stotinu godina nakon što su 1920. pobjednici u Prvom svjetskom ratu u Ugovoru iz Sevresa obećali Kurdima vlastitu državu, činilo se da će to obećanje postati stvarnost. U Ugovoru iz Lausanne iz 1923. kurdskog državi nema ni spomena. Dakle, 20. stoljeće Kurdima nije donijelo vlastitu državu. Oni su podijeljeni na četiri države u kojima su kao manjina progonjeni i potlačeni.
Zatim su interni arapski konflikt otvorili nadu za njihovo samoodređenje. Prvo je zona zabrane letova, koju je Vijeće sigurnosti uspostavilo 1991. nakon oslobođenja Kuvajta radi zaštite Sjevernog Iraka, omogućila da se Kurdi ograde od ostatka Iraka i uvedu svoju autonomiju. Kada je 2011. u Siriji građanskim ratom započeo proces raspada države, na sjeveru zemlje Kurdi su uspostavili svoju vlastitu upravu kako bi za više od četiri milijuna građana osigurali usluge u ratnim vremenima.
Da će kurdski san o osamostaljenju propasti i ovaj put pokazuju gradovi Kirkuk i Afrin. U autonomnoj regiji Iračkog Kurdistana 25. rujna 93 posto građana glasovalo je za neovisnost; nakon toga kurdski grad Kirkuk osvojile su iračke postrojbe koje su podržale iranske jedinice. U to isto vrijeme u trima kurdskim kantonima Sirije po prvi su put održani lokalni izbori. Unatoč svim manjkavostima, ta su tri kantona demokratskija od svih ostalih državnih jedinica u regiji. Međutim, Turska je 20. siječnja započela ofenzivu na kanton Afrin. Turski predsjednik Erdogan najavio je da će Afrin očistiti od terorista i da će kasnije krenuti na kurdske kantone istočno od Eufrata.
U sirijskom ratu time započinje nova faza. Jer s nestankom kalifata IS-a u Siriji se za utjecaj ponovno bore vanjske ratne strane – i to na štetu kurdske autonomije. One se u Siriji bore za svoje strateške interese. U Turskoj predsjednik Erdogan operaciju „Maslinova grančica“ instrumentalira kako bi pred navodnom prijetnjom zbio vlastite redove; turska vojska odgovarala je od operacije. Rusija, pak, njuši priliku da Tursku još više odvoji od zapadnog saveza i da SAD bude primoran donijeti odluku hoće li nastaviti suradnju s postrojbama sirijskih Kurda i time djelovati protiv interesa Turske ili će Kurde ostaviti na cjedilu i tako spasiti jedinstvo Natoa.
Rusija je sa svojim opasnim ultimatumom Kurdima započela taj kobni niz događaja. Rusija je, naime, pozvala Kurde da svoje vojne položaje predaju Assadovu režimu jer da će u suprotnom odobriti tursku ofenzivu na Afrin. Taj napad Kremlju sada odgovara jer sada Turska mora računati na napad Assadova režima protiv pokrajine Idlib, koja je utočište islamističkih pobunjenika pod turskom zaštitom. Rusija je time na dobitku jer će se Assadov režim nastaviti konsolidirati. S druge strane, Sjedinjene Američke Države suočavaju se s dilemom: s jedne strane ovise o sirijskim Kurdima kako bi isključile mogućnost povratka Islamske države i ograničili iranski utjecaj u Siriji. S druge strane vodeći dužnosnici u Natou i Washingtonu dali su zeleno svjetlo za turske korake protiv Kurda u nadi da će tako osujetiti ruski plan da Tursku odvoji od Saveza.
Da u Turskoj ne postoji konflikt s Kurdima, vjerojatno sirijski Kurdi sigurno ne bi u ovoj mjeri bili pritisnuti između mlinskih kamenova velesila i regionalnih sila. Erdogan je još 2008., kada je bio na funkciji premijera, bio spreman pregovarati s PKK-om o uspostavi mira. No nakon što su turski Kurdi rekli „ne“ njegovom prijedlogu Ustava koji predsjedniku jamči mnogo veće ovlasti i nakon što su se odbili priključiti islamističkim pobunjenicima koje podržava Tursk, Erdogan je okrenuo ploču. Potom su mnogi kurdski zastupnici i gradonačelnici, koji se zauzimaju za mirno rješavanje kurdskog konflikta bez utemeljenih optužnica završili u zatvoru. Erdogan se i u Turskoj i u Siriji zauzima za vojno obračunavanje s Kurdima. On time Tursku vodi u smjeru ponora novog tursko-kurdskog građanskog rata. U sirijskom ratu on otvara novu frontu. A povijest nam pokazuje da se Kurde ne može poraziti vojno. U Afrinu im vjerojatno prijeti još jedan poraz – nakon što su slomivši Islamsku državu za Zapad ispunili svoju svrhu, a potom po tko zna koji put u povijesti bili ostavljeni na cjedilu.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više