Je li moguć ustroj školstva RH? (2)

Protivnici drila u školi i zagovornici drila u politici

 

 

Obrazovni sustav je, nakon Drugog svjetskog rata, zamijenjen odgojnim nemarom i obrazovnom improvizacijom. Škola je iz godine u godinu smanjivala autoritet nastavnika  povećanjem slobode učenicima. Dominirale su parole i akcije u kojima su bili svi za sve i u kojima je bilo sve za svakoga. To je bio početak općeg kaosa što je započeo parolom: “Svi na kros”! Svi su, tobože, trčali za svojim zdravljem. Kasnije je parola proširivana potrebama ideoloških novatora, pa je ubrzo bilo: “Svi na more”, pa “Svi u planine”, pa “svi u…“ …da ne kažemo gdje? Koliko je to sve bilo nametljivo i danas svjedoči bibliobus koji kruži zagrebačkim ulicama kako bi približio knjigu, zar radnom čovjeku!? Ukinutom građanskom tradicijom, nestao je na njoj utemeljen odgoj. U takvom općem i revolucionarnom vremenu škola je poprimila značajke inženjeringa u kojem je sve rađeno za interes čovjeka, a bez njega. Svi za sve i sve za svakoga uz parolu “snađi se druže” ostavilo je negativan trag.  Ljudi su se onoliko snalazili koliko su bili kontrolirani u društvu, u školi i na radnom mjestu. Misli li netko da je danas drukčije?

Po svemu sudeći CKR obrazovanja postala je dimenzija socijalne bespomoćnosti. Oslonjena na očekivanja sredstava iz EU-ovih fonda koji, navodno, hvali ponuđeni projekt što znači da je dobar onima koji ga plaćaju. Je li reforma dobra i onima kojima je namijenjena ili je ona oblik osuvremenjavanja siromaštva? Hoće li učeničko znanje bez odgoja u sadržaju svih nastavnih predmeta postati okolnost primjerena tržištu, čega? Je li budućnost očekivanje i nada ili je odgojno djelovanje koje valja započeti sad i ovdje? Može li netko predvidjeti budućnost, a da pojma nema o početku naše sadašnjosti bilo da se radi o evoluciji ili o društvenom razvoju?

 

Načelo 1.

 

Ni jedno društvo nije napredovalo zbog obrazovanja nego zbog zahtjeva obrazovnog sustava u kojem je odgoj, da ne kažemo dril,[1] bio početak i kraj stjecanja discipline, rada i odgovornosti. Amerika, danas najmoćnija država svijeta, nastala je disciplinom rada i odgovornosti uz okolnost da su pioniri naseljavanja pronalazili, umjesto arheološkog artefakta, zlato, drago kamenje, rudno bogatstvo i na kraju naftu. Bile su to materijalne vrijednosti koje nemaju, recimo, vučedolska golubica, krapinski pračovjek ili spomenici koji su nam opstali zahvaljujući precima za koje nismo sigurni koliko su naši i koliko smo mi njihovi potomci. Prije bi se reklo da smo žrtve a manje korisnici njihove ostavštine koja je bliža ostatku onoga što je uništilo vrijeme ili onoga što danas odbacujemo kao starudiju. Australija je bogata i visoko socijalna država svijeta. Stvorili su je pobunjeni robijaši britanske imperije odgojeni, mi bi rekli, na drilu i odgovornosti koje robijanje nije degradiralo jer je ugrađeno u prirodu čovjeka što se bori u društvu onako kako su se borili njegovi preci u prirodi da bi preživjeli u njoj.

 

Zbog spomenutih činjenica nikome ne smije pasti na pamet  omalovažiti arheologiju[2] ali zacijelo ni dati prednost vrijednostima na štetu građana države koji su na putu doticanja socijalnog dna za što nije odgovorno obrazovanje nego odgoj.

 

Valjalo bi se zamisliti nad sudbinom Hrvatske koja je, umjesto autentičnih rješenja, oslonjena na posljedice, rekao bi, AGITPROP[3] civilizacije. Umjesto da slijedimo postupke zemalja i država što su uspjele prevladati gospodarsku, demografsku, nacionalnu i političku ugroženost zahvaljujući obrazovnom sustavu koji počiva na odgojnim vrlinama, mi pokušavamo kopirati njihove posljedice. Da nije samo u pitanju obrazovni sustav dokazuju napredne zemlje kojima nedostaje radna snaga koja o(p)staje samo ako se prilagodi disciplini rada i odgovornosti koja nije poštovana u zemlji iz koje su emigrirali.[4] Ima li smisla baviti se CKR reformom obrazovanja, a da u isto vrijeme, između ostalog, zbrinjavanje smeća postaje tehničko umjesto temeljno odgojno pitanje o kojem ne brine naš obrazovni sustav. Kad tad pokazat će se da nije problem samo fizičko smeće. Političko smeće jednako je opasno kao i kemijsko, radioaktivno, obrazovno i rečenično.

 

U Cjelovitoj obrazovnoj reformi odgoj, bilo da je građanski ili zdravstveni,  nije i ne može biti nastavni predmet nego socijalni imperativ svih nastavnih predmeta. Nije li paradoksalna mogućnost da školarac dobije odličnu ocjenu iz predmeta a u praksi spolnu bolest? Silna žurba da se CKR, što je moguće prije, usvoji možda je trebalo da ustupi mjesto  selekcioniranju i zbrinjavanju smeća za proces reciklaže koji je značajniji u zahtjevima odgoja nego li obrazovanja. Kad bi petstotinjak stručnjaka, koliko se pretpostavlja da sudjeluje u CKR-u, bilo uključeno u strategiju selekcioniranja otpada odgojem, a gradovi o načinu njegova zbrinjavanja stupnjem odgovornosti nadležnih, postigao bi se cilj koji nije CKR-om moguć. Strategija obrazovne reforme bez vizije za život u kojem je očuvanje prirode resurs, prije svega, odgojnog djelovanja pogodak je u cilj koji sve ostalo promašuje.

 

Nije li država dužna sačuvati čistu vodu i čisti zrak do kojeg će biti sve skuplje doći? Što god da kažemo o cjelovitoj obrazovnoj reformi zanemarenog odgoja, kao socijalnog imperativa svih nastavnih predmeta, pokazat će se da napredak ne ovisi o znanju koliko je ovisan o disciplini rada i odgovornosti. Reforma, onako kako je ponuđena, bliža je posljedicama uspjeha tuđih dometa bez prakse kojom su dometi ostvareni. Reforma iz dana u dan postaje kao i žvakaća guma u političkim ustima koja nisu u stanju ustanoviti što je u službi istine, a što u službi nečije privatne politike za tako zvanu, zar bolju budućnost?

 

Budućnost nije cilj nego prilagodba tehnologiji napretka u kojoj Hrvatska ne sudjeluje nego ga nespretno slijedi. Naime, odavna je jasno da je „bolja budućnost,“ kao i briga za mlade, proces u kojem su svi brinući za mlade ostarjeli, a mladost ostala prepuštena sebi i okruženju koje su im osmisli roditelji s dugovima koje će otplaćivati budućnost, zar naše mladosti? 

 

Pomalo je tupavo misliti da je sustav školovanja usmjeren na budućnost, na društvo znanja ili na cjeloživotno obrazovanje nešto pametno i ostvarivo. Nitko pojma nema što nas očekuje, ni kakvo je znanje u tom i takvom društvu nužno za neizvjesnu budućnost. Zar ćemo se uistinu cijeli život obrazovati i nikad osposobiti? Pokazalo se da ni vaša budućnost, kolikogod su brinuli vaši roditelji i nastavni programi, nije bila uspješna ako ste ih slušali. Uspješni su najčešće ljudi koji su se prilagodili sadašnjosti.

 

Bilješke:

 

[2] F. Braudel, Određenja mediteranske kulture,  Povijest, Zbornik  trećeg programa radio Zagreba, br. 11, 1985.

 

(Nastavak slijedi)

 

Željko Mataja, prof.