Prilog HAZU-a kurikulnoj reformi (35)

Zašto se zaobilazi i izbjegava znanost?

 

 

(Prilozi za raspravu o obrazovnoj i kurikulnoj reformi – kritike i vizije (HAZU, 2017., urednik Vladimir Paar)

 

Matija Grgat, prof. i suradnici, XI. gimnazija, Zagreb, Suzana Molčanov, prof., Pero Pažin, prof.

 

Primjedbe na Prijedlog nacionalnoga kurikuluma nastavnog predmeta Hrvatski jezik

 

A jasno je da se izbjegava: od upornoga ostajanja pri nazivu kurikulum, unatoč primjedbama vrhunskih jezikoslovaca o tome kako takav oblik ne dopuštaju pravila hrvatskoga jezika, do ignoriranja institucija koje pripremaju stručni kadar za nastavu Hrvatskoga jezika i uopće jezikoslovaca i književnih povjesničara, teoretičara i kritičara, što tvrdi u recenziji akademik Krešimir Nemec: „Autori kurikula nisu se prilikom izrade konzultirali ni s relevantnim institucijama (primjerice s Odsjekom za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, s katedrama za hrvatsku književnost na sveučilištima u Osijeku, Rijeci, Zadru, Splitu ili Puli, s Razredom za književnost i Razredom za filologiju HAZU) niti s priznatim stručnjacima iz područja lingvistike i znanosti o književnosti.“  Stoga ne čudi što stručnjaci za ovo područje dovode u pitanje znanstvenost kurikula s obzirom na „početnu metodološku razinu projekta iz kojega je znanost gotovo izostavljena“ (prof. dr. sc. Ante Bežen, Vijenac, 17. ožujka 2016.).

Pero Pažin

 

Autori kurikula oglušili su se na argumentirane kritike znanstvenika i stručnjaka (samo je HAZU zaprimio stotinjak negativnih recenzija CKR-a među kojima su one najuglednijih hrvatskih  znanstvenika kao što su Krešimir Nemec, Sanda Ham, Ranko Matasović, Gordana Varošanec-Škarić) te su u ključnim pitanjima ostavili nepromijenjen kurikul i u novoj verziji, ponuđenoj za javnu raspravu. Bez argumenata, bez navođenja autoriteta, autora i djela, CKR tvrdi: „Predmet Hrvatski jezik organiziran je u tri znanstveno utemeljena i međusobno povezana predmetna područja: Hrvatski jezik i komunikacija, Književnost i stvaralaštvo, Kultura i mediji.“

 

Suvišno je spominjati znanstvenu utemeljenost podjele područja, a nepoznato je i autorstvo ili pristup koji preporučuje ta tri područja. Kurikul se mora temeljiti na znanosti, a nastavnici moraju biti akademskim obrazovanjem pripremljeni za njegovo izvođenje. Za ovakav kurikul nastavnici Hrvatskoga jezika nisu pripremljeni, a područja – kako ih kurikul prezentira – izgledaju šuplja i podložna improvizaciji jer su preopćenita, nedostatno definirana, nepotpuna i s mogućnošću izbora takvom koja vodi u anarhiju i nerad kao opravdanje za takozvanu slobodu i izbornost. S druge strane, s obzirom na ishode u području Jezik i komunikacija i Kultura i mediji od profesora Hrvatskoga jezika očekuje se ne da bude znalac u onome što je tijekom akademskoga školovanja stekao (hrvatskoga jezika, hrvatske i svjetske književnosti) niti odgojitelj, nego da bude vrstan govornik, kazališni pedagog, poznavatelj kulture (?) i medija.

 

Dodatno je problematično predmetno područje Kultura i mediji jer nije definiran pojam „kultura“, koji je širok i kompleksan. Obuhvaća (prema Klaićevu Rječniku stranih riječi) „u širokom smislu sve što je stvorilo ljudsko društvo i sve što postoji po tjelesnom i umnom radu ljudi, za razliku od prirodnih pojava“. Zato se vrlo nejasno i općenito određuje to predmetno područje: „Predmetno područje Kultura i mediji odnosi se na istraživanje veza između tekstova i njihovih oblika, između kultura življenja i društvenih odnosa, međuodnosa autora i publike te visoke umjetnosti i popularne kulture.“ Ovako definirano, područje Kultura i mediji vrlo je plodno tlo ideološkoj manipulaciji. Treba dati precizno određenje i argumente zašto područje obuhvaća baš ove odrednice. Riječ je o necjelovitom, nesustavnom i površnom pristupu – i u dijakronijskom i sinkronijskom smislu. Bitan dio na kojemu počiva kultura je kult, vjerovanje, duhovnost, religija pa bi za razumijevanje svoje i drugih kultura jedno od temeljnih znanja bilo i znanje i razumijevanje ovih stvarnosti vlastite i drugih kultura. Bez toga se kultura ne može razumjeti samo uz ove odrednice koje se u kurikulu navode.

 

Pitanje nazivlja je važno, inače dolazi do zbrke. Primjerice: visoka kultura je poznat pojam, ali što je visoka umjetnost? Znači li to da postoji i niska umjetnost? Nešto jest ili nije umjetnost! Zato i postoji ishod u području Kultura i mediji koji glasi: „prepoznaje i objašnjava obilježja kozmopolitske kulture, šunda, trenda i kiča u umjetnosti i obrazlaže svoje reakcije na njih“. Onaj tko zna što je prava umjetnost, lako prepozna šund i nema potrebe po njemu čeprkati. Zašto se onda takva, u odgojnome pogledu štetna štiva, nalaze na popisu literature za samostalno čitanje? Što točno znači sljedeća preporuka: „Nastoji se promicati senzibilitet za novu, mladu publiku i njihove frekventne žanrove sa svrhom razvoja kreativnoga i kritičkoga mišljenja.“ (za područje Kultura i mediji, 5. razred osnovne škole). Jesu li važniji žanrovi mlade publike ili mudrost, spoznaja, životno iskustvo i umjetnička kvaliteta teksta? Zašto se taj pomodni pojam kreativnoga i  kritičkoga mišljenja mora vezati uz suvremenu književnost? Kreativno i kritičko mišljenje je svevremensko – jednako aktualno pri čitanju Antigone, Fedre, Smrti Smail-age Čengića kao i svih drugih vrijednih umjetničkih djela. A ovakav pristup otvara širom vrata ideologizaciji i slijeđenju marketinški nametnutih trendova. Ne mogu kanon u umjetnosti određivati dnevne novine i prijateljske veze ili nečiji interesi. Učenici u školi trebaju naučiti cijeniti i voljeti istinski vrijedna umjetnička djela da bi ih i u životu čitali, iz njih učili, u njima uživali. Ne može se nastava književnosti pretvoriti u „čitateljski klub“.

 

Svi nabrojeni ishodi u svim predmetnim područjima 'vise u zraku' bez konkretnih nastavnih sadržaja. Jer se ovako čini da su sadržaji odnosno znanja nevažni, što još jednom potvrđuje smjer odstupanja od znanosti. Morala bi biti nabrojena znanja koja se nastavom Hrvatskoga jezika trebaju postići i pojmovnik koji se treba usvojiti. Bez utvrđivanja onoga što učenici moraju naučiti, posebice u kombinaciji s prevelikom izbornošću tekstova, otežava se i onemogućava stvaranje svrhovitoga udžbenika s nekakvim okvirnim znanjem. Stječe se dojam da će svaki profesor imati vlastiti, samovoljno stvoren program i pribavljati sam nastavne materijale služeći se mogućnošću izbora koja je otvorena ne samo za književna djela u nastavi, nego i za područja Jezik i komunikacija te Kultura i mediji. Kakve će to posljedice imati na maturi i kako će se ona uopće moći organizirati pored tolike izbornosti? Ishodi u kurikulu izgledaju kao „carevo novo ruho“ – biranim izrazima opisane šarene, sjajne tkanine koje nitko ne vidi.

 

Pored ishoda neophodno je navesti i znanja koja se trebaju steći i sadržaje iz kojih će učenici ta znanja crpsti ako se hoće postići ujednačenost obrazovanja i pružanje jednakih mogućnosti svima. Strašna nepoznanica i nepravda prema učeniku, čak i pravno upitna. Ishodi se definiraju kao odgojno-obrazovni, ali su odgojni izostavljeni, izbačeni. Sama ta činjenica dostatna je da se ovaj kurikul iznova počne pisati. Paradoksalno je da se 295 puta spominje riječ odgoj, najviše u sintagmi odgojno-obrazovni ishod, a od odgoja nema ni „o“. Isprika, ima. Spominje se četiri puta odgojno kazalište i odgojni ples, ali nam profesori Hrvatskoga jezika, koje smo pitali za objašnjenje (a bilo ih je mnogo), nisu znali reći o čemu je riječ što se tiče plesa.

 

Ima, doduše, spominjanja „stavova i vrijednosti, etičke razine, analize utjecaja teksta na čitatelja, kritičke procjene vlastitih stavova o svjetonazorskim, moralnim, političkim, emocionalnim ili društvenim problemima i pitanjima na temelju odabranoga teksta koji je učenik pročitao“, ali etičko je toliko općenito navedeno, neodređeno i povezano samo s glagolima: razgovara, uočava, izdvaja, interpretira, izražava vlastitu procjenu, što znači da ostaje samo na razini intelektualnoga zapažanja i izricanja toga zapažanja i vlastita mišljenja. Osim toga, danas postoji tendencija da se i sama etika i etičke norme gledaju na novi način – kao konsenzus i dogovor, a ne kao univerzalna vrednota i pitanje savjesti i razuma. Stoga je potrebno jasnije određenje i uvođenje odgojnih ishoda. Očekujemo da se u okviru odgoja i odgojnih ishoda nađu riječi kao što su: istina, istinoljubivost, pravda, dobro, dobrota, pravednost, poštenje, ljubav, zahvalnost, ponašanje, ideali, vrline, čovjekoljublje, domoljublje, požrtvovnost, skromnost, strpljivost, duh, duševnost, velikodušnost, nesebičnost, volja, hrabrost, razboritost, ljepota…

 

Očekujemo da se nađu ovakvi ishodi:

učenik prepoznaje važnost težnje za istinom u razvoju i napretku čovjeka, društva, umjetnosti i znanosti

učenik uočava opasnost od laži i sebičnosti za osobnu i društvenu cjelovitost i mir

učenik uočava postojanje univerzalnih duhovnih zakona koji se očituju u književnosti

učenik koristi u životu mudrost koju uočava u književnim djelima

učenik zapaža objektivno postojanje dobra i zla i potrebu da se dobro čini, a zlo izbjegava

učenik razlikuje što je etički i moralno dobro, a što zlo

učenik povezuje uzrok i posljedicu – ljudsko (ne)moralno postupanje s posljedicama na čovjekov život i svijet

učenik ugrađuje spoznaje o temeljnim moralnim načelima u svoj život radi vlastite sreće i zadovoljstva

učenik prepoznaje ljubav kao svrhu i ispunjenje smisla ljudskoga života

učenik obrazlaže na primjerima iz književnosti i života pogubnost mržnje, nepravednosti i laži na ljudski i društveni život

učenik argumentirano navodi primjere i potvrde za stajalište kako je potrebno opraštati i tražiti oproštenje radi duhovno-duševnoga zdravlja

učenik pronalazi primjere u književnim djelima koji pokazuju da čovjek stvara još veću nepravdu, nered, tragediju i zlo postavljajući se kao onaj koji nepravdu „ispravlja“ osvetom

učenik uspoređuje životne vrednote različitih epoha s vrednotama današnjega vremena

učenik usvaja stav poštovanja prema svakome čovjeku

učenik razborito i kritički preispituje ideje, uvjerenja, vjerovanja

učenik istražuje univerzalne vrednote u književnim djelima i primjenjuje ih u vlastitome životu

učenik na temelju književnih djela zaključuje o važnosti kontrole nad vlastitim nagonima, porivima, strastima i emocijama

učenik prosuđuje vlastite stavove i ponašanje prema vrlinama koje susreće kod književnih likova

učenik objašnjava značenje ideala za ljudski duh i duhovno usavršavanje

učenik formira svoje ideale prema dobrim, istinoljubivim, razboritim likovima iz književnih djela

učenik otkriva postojanje vlastitoga unutarnjeg života i djelovanje vanjskih utjecaja na njega (knjiga, ideja, filmova, ljudi… )

učenik obrazlaže važnost  volje i vjere u čovjekovu životu na temelju analize različitih likova u književnim djelima

učenik prepoznaje nagonsko u likovima i u sebi kao ono što treba ukrotiti (npr. nagon za osvetom, nagon za moći nad drugima, pohlepa za bogatstvom, lakomost…) da bi duh jačao i da bi se čovjek uzdigao iz životinjske do više, duhovne razine življenja (velikodušnosti, mira, vladanja sobom, nesebičnosti, suosjećajnosti, ljubavi)

učenik preispituje odnos prema životu i zaključuje da je život dar, neodgonetnuta tajna i prilika koju treba koristiti odgovorno

učenik iskazuje poštovanje prema životu i zahvalnost za život te zahvalnost nastavnicima, roditeljima i svima koji mu pomažu u životu

učenik organizira i podupire akcije pomoći drugima…

učenik istražuje odnos čovjeka i kulture prema umjetnosti i ljepoti

učenik prepoznaje ljepotu kao važnu odrednicu umjetnosti

učenik razlikuje umjetnost od provokacije, odkreativnosti, od puke originalnosti

učenik zaključuje da umjetnost pokazuje stvarno u svjetlu idealnoga

učenik argumentira da je umjetnost važna dimenzija ljudskoga duha koja ga uzdiže do viših duhovnih i moralnih sfera

učenik opaža povezanost stanja duha s umjetničkim izričajem

učenik  povezuje stilove i epohe umjetnosti s duhom vremena u kojemu nastaju

učenik promiče umjetnost kao važan doprinos čovjekovu otkrivanju istine i smisla života…

 

U kurikulu Hrvatskoga jezika književnost je potpuno izgubila smisao koji ima od samih početaka – izražavanje čovjekovih životnih iskustava i spoznaja o vlastitome duhu, duši, o čovjekovu mjestu i ulozi u svijetu. Upravo je književnost kao umjetnost jedan od putova potrage za istinom o čovjeku i svijetu koja prenosi istine koje se ni na jedan drugi način ne mogu prenijeti. Njih se ne pronalazi samo na intelektualnoj razini i ona ne djeluje samo na razum, nego i dublje slojeve ljudskoga bića (na duhovno – duševno, na nesvjesno, podsvjesno, na emocije, maštu, volju). Nemamo pravo učenicima te istine zakloniti čisto intelektualnim, teorijskim i tematsko-žanrovskim pristupom književnosti kakav se nudi ovim kurikulom. To bi bila katastrofa. Sve su civilizacije prenosile mudrost novim generacijama preko priča i umjetnosti, a ovdje se odnos prema umjetnosti svodi na teoretiziranje bez duha i odgoja. Da bismo uspješno poučavali i podučavali i da bi od toga imali koristi i učenici i društvena zajednica, književnosti treba pristupiti s duhovno-egzistencijalnoga gledišta pomažući učenicima osvijestiti pitanje o smislu života, o duhovnoj stvarnosti i duhovnim zakonima koje su zapažali književnici svih vremena.Kako će se ostvariti sljedeći navedeni ishodi ako nema kronološkoga pristupa koji:

–              smješta književnopovijesna razdoblja hrvatske književnosti u europski kontekst

–              opisuje obilježja književnih poetika i stilova u povijesnome slijedu s obzirom na interpretaciju stvarnosti

–              uspoređuje kako književna poetika utječe na razumijevanje i recepciju teksta u vremenu i prostoru

–              raspravlja o društvenoj, povijesnoj, estetskoj i kulturnoj vrijednosti književnoga teksta

–              preispituje utjecaj medija na recepciju književnoga teksta.

 

Kaos u glavi učenika zbog nepostojanja logičnoga i kronološkoga slijeda bit će prirodna posljedica nastave književnosti ako kurikul ostane u obliku u kojemu je ponuđen na javnu raspravu, a uz to će učenici biti zakinuti za znanje i odgoj. Preporuka je da nastavnik „prema tematsko-žanrovskome kriteriju i svojoj profesionalnoj procjeni odabire uz obavezne naslove i pisce i naslove s izbornoga popisa“ i to držeći se kriterija „bliskosti i razumljivosti, tj. za polazište odabrati suvremene tekstove od kojih se prema načelima postupnosti i aktualizacije dolazi do djela starijih književnih razdoblja i poetika.“ Nikako se ne smije zanemariti kronološki pristup nastavi književnosti. Svijet ne počinje od nas! Ne možemo ga razumjeti bez poznavanja povijesti, također i bez povijesti književnosti jer je ona povijest ljudskog duha.

 

Budući da je odgojna strana nastave hrvatskoga jezika zanemarena, popis obvezne literature ne predstavlja nikakvu bitnu promjenu u odnosu na prijašnji prijedlog u kojemu nije bila predviđena obvezna lektira. Ponuđenim kurikulom obezvrijeđene su stvarne značajke i vrijednost izabranih klasičnih književnih djela i ona su potpuno nekorisna učenikovu duhu  jer iz njih ne crpi „životni sok“ do kojega bi mu učitelj trebao otvoriti put onako kako bi to mogao u duhovno-egzistencijalnome pristupu književnosti, nego kurikul predviđa da ih učenik prebire i razgledava, mjeri i procjenjuje po zadanim obrascima kao artikle u trgovini, slažući ih u nekakve ladice onako kako bi slagao nekorištenu garderobu. Dakle, za umna čovjeka besmislen, rutinski posao. Učenike treba duhovno i umno razbuditi, a ne uspavati! Nuditi im izazov za razmišljanje i povezivanje književnosti sa životom, a ne formalizam i književnost koja ih odvodi od života i razmišljanja. U ponudi suvremene književnosti na popisu za samostalno čitanje našla su se djela koja ne navode na razmišljanje o životu niti pokazuju put prema svjetlu i dobru, ne zahtijevaju mislećega čitatelja niti brušenje razboritosti, nego blokiraju razum, golicaju maštu, potiču senzualnost, bude tamne sjene nesvjesnoga i podsvjesnoga, siju traumatične osjećaje i zle misli, razbijaju duševnu čistoću, duhovni sklad i moral unoseći kaos u um i srce učenika koji će se čitajući uživljavati u taj svijet.

 

Podsjećamo da je moć književnosti upravo u djelovanju na unutarnji svijet putem uživljavanja koje traži i pretpostavlja čitanje umjetničkoga djela. Stoga knjiga može čovjeka iscijeliti, ali i učiniti ga duhovno i duševno bolesnim, što ovisi o duhu čitatelja i pisca. Otvorenim popisom izborne literature na kraju se daje mogućnost ulaska knjigama razornima za mlade umove i duše, koje će u učenicima poticati ono nagonsko na djelovanje. Kako je moguće da danas, u sve jačoj javnoj svijesti o zlu pedofilije, svoje mjesto u školskoj lektiri nađu djela u kojima se ona promovira (npr. roman Marguerite Duras Ljubavnik; roman Slavenke DrakulićMramorna koža – uz incestuozne odnose; romanGeatana Soucyja Djevojčica koja je previše voljela šibice), do detalja opisuje (roman Kristiana Novaka Črna Mati zemla), književnošću promiče (Ferićeva Mišolovka Walta Disneya: „Deset godina, pomislio sam, okrugla cifra. Odlično vrijeme da se siluje djevojčica.“)? Kako je moguće da se danas, kada se sve više osvješćuju posljedice djelovanja nasilnih scena na ljudski um, posebice um djece i mladih, učenicima nude knjige ispunjene okrutnim nasiljem luđaka, nedjelima poremećenih umova, izopačenim postupcima zlih i demonskih likova (roman Parfem Patricka Süskinda)? Tko to misli da je mladome čovjeku zabavno čitati o nadmudrivanju znanstvenika i susjeda grobara s Mirogoja, o sušenju mesa s kolinja na dimu krematorija, o starome čovjeku koji siluje djevojčicu od deset godina (Mišolovka Walta Disneya), o zločincu koji se prikazuje u takvome zavodljivom svjetlu da čitav svijet luduje za njim u sveopćemu seksualnom uzbuđenju (Parfem), o incestu, o poremećenome nasilnom ocu koji kažnjava kćer zbog majčine smrti, o stravičnome odrastanju u izopačenoj sredini (Djevojčica koja je previše voljela šibice)? Tko misli da je djeci i mladim ljudima zanimljivo i nadahnjujuće čitati o svijetu uništenome katastrofom i izloženome kanibalizmu (Cesta Cormaca McCarthya), o samoubojstvima i crnilu, o brutalnosti petnaestogodišnjaka koji dane provodi u školi, a noću sa svojom bandom pljačka, premlaćuje i siluje bespomoćne izvodeći prave orgije ludoga, bezrazložnog i nemilosrdnog nasilja (Paklena naranča Anthonyja Burgessa) i tako dalje – taj nema veze s mladima niti s njihovim potrebama i idealima. I kako je, napokon, uopće moguće da se pored toliko divnih klasičnih djela i u umjetničkome umijeću potvrđenih pisaca, koji ozbiljno promišljaju o čovjeku i svijetu i nude odgovore na univerzalna pitanja, učenicima nameću djela i autori koji poznati i slavni postaju po odlukama svojih utjecajnih političkih, ideoloških, svjetonazorskih prijatelja i istomišljenika?

 

Kako je moguće ponuditi učenicima knjigu na čijoj naslovnici piše: „Ferićeva proza je podmukla, opasna i lijepa kao zmija. Pravi užitak“ (Frankfurter Algemaine Zeitung)? A na pozadini iste knjige stoji: „Ferić svoje priče oblikuje gotovo prema glazbenim načelima, one postaju rondo zločestoće, pri čemu autor usprkos tome što čitateljima nudi ljudske tragedije, lakonskim sarkazmom otvara prostor za oslobađajuće smješkanje.“ (Der Standard). Kako se u sve ovo uklapa kriterij „bliskosti i razumljivosti“? Drže li predlagači ove proze za čitanje da je učenicima sarkastičan stav prema ljudskoj tragediji blizak i razumljiv i misle li da ih treba u tome poticati i izbornom literaturom? Antiodgojne, antipedagoške elemente nalazimo na mnogim mjestima u prilično velikome broju knjiga navedenih za samostalno čitanje, ali i one antiumjetničke elemente jer „umjetnost oplemenjuje, a ne poživinčuje“, kako je to zapisao naš Matoš, za kojega se ne može reći da nije razumio što su umjetnost i ljepota.

Kako se može preporučiti učenicima štivo s kvalifikacijama navedenima u novinama Frankfurter Algemaine Zeitung i Der Standard, u kojemu se, primjerice, izruguju znanstvenici, redovnici, nastavnici? I onda će se cijelo društvo čuditi zašto mladi ne poštuju autoritete? Hoćemo li se zajedno s mladima smješkati i nad odnosom učenika prema profesorici kakav je opisan u sljedećem citatu?

 

„Učinio je to u Petrinji, mislim na tu lošu stvar. Tamo je išao u gimnaziju. Pred kraj razreda, prije mature, imao je dvije negativne. Iz matematike i fizike. Te predmete mu je predavala tadašnja ravnateljica gimnazije, gospođa Fruk. Dva dana prije svršetka škole ušao je u direktoričinu kancelariju s ogromnim mesarskim nožem. Svima je zastao dah: očekivali su krikove, lom namještaja, krv koja probija ispod vrata. Međutim, ništa od toga. Uskoro se ravnateljica pojavila na vratima živa i zdrava, ali… gola. Naredio joj je da se razodjene i pod prijetnjom noža prošetao je hodnicima gimnazije. Ona je, jadna, i poslije toga ostala direktorica, ali više nije mogla čuti smijeh a da ne pomisli na svoje uvele dojke, preširoke bokove, spuštena znojna stopala za koje se lijepe listovi istrgnuti iz bilježnica i komadići krede. Ubrzo nakon toga otišla je u penziju, a stric je morao u Ameriku. – Lijepa priča – rekao sam – je li istinita?“ (Mišolovka Walta Disneya, Zagreb: VBZ, 2012., str. 52./53.).

S obzirom na ovakve rečenice i na to da je je u popisu krivo napisan naziv ove Ferićeve proze (piše Mišolovka za Walta Disneya), sumnjamo da ju je itko od autora ovoga kurikula i pročitao. Pišući, Zoran Ferić nastoji ispitivati i prelaziti granice. (To je tema o kojoj je bilo govora na Festivalu europske kratke priče (FEKP), održanome  prošloga ljeta u Zagrebu, a što je najavljeno u promidžbenim letcima koji su ostavljeni u gradskim knjižnicama.) Njegovo je pravo to činiti, a čitatelji ga mogu u tome slijediti ili ne. No, nije pošteno prema učenicima koji su maloljetni i roditeljima koji ne žele takvo preispitivanje i prelaženje granica kao štivo za svoju djecu, da se reklamira i da se njegove knjige promiču u nastavni Hrvatskoga jezika. Ako je on godinama vodio besplatne radionice za učenike na koje učenici organizirano dolaze s nastavnicima, a sve u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje, Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta i Ministarstvom kulture Republike Hrvatske (projekt Čitaj! u prostorijama Hrvatskoga društva pisaca i u Booksi gdje održava i tečajeve pisanja za sve zainteresirane, ali koji se plaćaju) – nije li sve to njemu i njegovim idejama sjajna reklama?! Nije li to najbolji način za stvaranje buduće publike koja će ne samo čitati njegova djela, nego i sama promicati ispitivanje i prelaženje granica? Je li to proklamiramo „kreativno i kritičko mišljenje“ o kojemu je bilo riječi, na koje treba poticati učenike, vezano za nove žanrove?

 

„Ne postoji neutralna književnost, sva književnost odraz je slike svijeta njezina autora, pa je tako i moja književnost odraz mojeg gledišta.“, rekla je Bel Olid, katalonska književnica, sudionica na tome Festivalu europske kratke priče. Potpuno se slažemo s njom i zato se pitamo zašto se u okviru drugoga projekta koji provodi Agencija za odgoj i obrazovanje zajedno s Ministarstvom, znanosti, obrazovanja i sporta, a zove se Pisci na mreži, promoviraju gotovo isključivo mladi pisci i pjesnici lijevoga, liberalnog svjetonazora? To je projekt stručnoga usavršavanja profesora u kojemu se očekuje njihovo sudjelovanje da bi dobili potvrde o stručnome usavršavanju. Pa ako usporedite popis pisaca koji su gostovali na „mreži“i onih koji se nalaze na popisu djela za samostalno čitanje u kurikulu Hrvatskog jezika, vidjet ćete da su izabrana imena upravo s toga popisa. Uopće, od suvremenih autora izabrani su uglavnom oni koji su u Hrvatskome društvu pisaca. Već ova činjenica potvrđuje kako je kurikul ideološki obojen, time manjkav i potrebno ga je promijeniti.

Preporučujemo onima koji će u budućnosti imati utjecaja na izradu kurikula Hrvatskoga jezika da pročitaju tekst Ivane Brlić-Mažuranić Omladini o idealima. Jako je aktualan i za današnje vrijeme i za današnje mlade jer je bez ideala čovjek duhovno mrtav i onda je sav govor o književnosti, znanju, kulturi bez smisla. Ideali su vječni i onda kada ih se ne poznaje i ne priznaje: istina, dobrota, ljepota – a ni jedan od njih ne navodi se u ovome kurikulu. Osim toga, smatramo da treba proći dvadesetak godina da se stvori neka recepcija književnih djela koje bi se tek na temelju toga moglo interpretirati. „Nova“ djela podložna su analizi na fakultetskoj razini, a ne u čvrstome (propisanom ) programu, dakle kanonu, srednjoškolskoga obrazovanja. Ovakvim otvorenim pristupom u izboru tekstova za nastavu Hrvatskoga jezika u svim područjima, a posebice u književnosti s popisom djela za samostalno čitanje, poručuje se da nikakvi kriteriji nisu potrebni, a da je odgojna, pedagoško-psihološka i estetska dimenzija nevažna. Na popisu za čitanje u nastavi može se naći bilo koja knjiga i bilo kakav tekst koji učenicima ili profesorima padne napamet, to jest koji se marketinški bude dobro plasirao u medijima, a to je najbolji put u svijet manipulacije.

 

Poznato je iz literature kako književnost utječe na idejni, misaoni, doživljajni, spoznajni, osjećajni, jednom riječju, duševno-duhovni svijet čitatelja te se slijedom toga u izboru književnih djela mora imati na umu ova činjenica. Podsjećamo na to da su veliki književnici o ovome duboko promišljali i u djelima ostavili svoje spoznaje o utjecaju književnosti na čovjeka i društvo (Dante, Cervantes, Puškin, Goethe, Dostojevski, Flaubert…), dok su neki i u svojim biografijama svjedočili o takvome utjecaju na vlastiti život (Goethe, Dostojevski, Krleža, Ujević, Šimić…).

Stoga je u izboru književnih djela neophodno strogo definiranje pedagoških, etičkih i estetskih kriterija uz poštivanje recepcijsko-spoznajne mogućnosti učenika. Granice su svugdje potrebne, posebno u odgoju! Zato očekujemo ozbiljan pristup koji će voditi računa o umnom, duhovnom, duševnom i moralnom zdravlju učenika i biti brana marketinškim bujicama kada je u pitanju literatura u školi. A zbog svih navedenih razloga, i onih koje smo naveli u primjedbama tijekom stručne rasparave, držimo da je potrebno iznova napisati kurikul hrvatski jezik.

 

(Nastavak slijedi)

 

Vladimir Paar, urednik, Zagreb, 7. svibnja 2017.