Kad je bal nek je maskenbal (2)

Plenkovićeva zamka Kolindi

 

 

Po plodovima njihovim

 ćete ih prepoznati

 (Mt 7,12)

 

Jer i s neprijateljem (s njim naročito) treba i razgovarati i pregovarati. Pa to je činio i naš pokojni predsjednik Tuđman!!!

I mogu , donekle, shvatiti paljbu onih lijevih. Oni su nešto ovakvo i priželjkivali. Ali, ne mogu shvatiti sve one druge koji joj, već sada, spremaju „pokop“.

Pa recite vi nama, dragi naši Hrvati i Hrvatice, što biste vi učinili, što biste vi poduzeli… da se svi  ovi naši problemi koji se razvlače već više od dvadeset godina, riješe u našu korist?

Naravno, razgovarali i pregovarali. Pa , ljudi moji dragi, upravo je sada trenutak za to. Upravo sada Srbija mora i treba ispunjavati sve to kao uvjet  za ulazak u EU. Ako želi biti njen dio. Upravo sada moramo i staviti na tapet sva naša, dosad neispunjena, traženja i razgovarati o otkrivanju sudbine 1945 nestalih osoba, o povratu kulturnog blaga opljačkanog u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata, o ukidanju srpske jurisdikcije nad  progonom optuženih za možebitne učinjene zločine, položaju manjina i neriješenoj granici, plaćanju štete učinjene nam tijekom srpske agresije na Hrvatsku, o povratu pokradenog kulturnog blaga…

–A što ti misliš o konačnom rješavanju tih problema?

–Iskreno, nisam baš sigurna niti sam veliki optimist.  Jer, oni ti, draga moja, još uvijek  guslaju po onom  njihovom starom Načrtaniju.

Te Srbija je od Zemuna pa sve do Virovitice, od Karlovca pa do  Karlobaga… Te rat nije izgubljen. Te će vratiti, milom ili silom, Republiku Srpsku Krajinu. I Vukovar, i Dubrovnik, i Zadar, Karlovac, Knin i Petrinju.

Sve do… srpske Banije, srpske Like, srpskog Korduna i srpskog Vukovara… glavnog grada srpske Banije i Srijema. A na jugu do vekovnog srpskog Dubrovnika. I pola Hrvatske.

 „Sve je to naše. Srpsko. Gde je i jedan Srbin, tu je Srbija“, viču i arlauču.

I sve je naše… I Gundulić , i Držić , i Vojnović , i Preradovića, i Bošković, i Tesla i…

Istina je to cela. I već zapisana.”

A to je i sada službena politika Srbije i strategija velikosrba. Jer na svim svojim sveučilištima taj dio hrvatske književnosti tumači se kao „srpska književnost“:

‒ A odakle sad to? Zar oni nisu, dok smo mi imali i Marulića, i Gundulića, i Držića, i Vojnovića, i Preradovića, zar oni nisu imali za kneza, kako su ga neki tada zvali, trgovca „svinjara“? I prazne stranice  povijesti koju su kasnije popunjavali krađama od svih drugih, a najviše od Hrvata. 

„Cijela srpska povijest je laž! Srbi su rat protiv Hrvata pripremali još od Titove smrti!“, Sonja Biserko.

 

–I što sada?

–Ili sada il' nikada, draga moja Monika!
–A što, sada, s onima koji se dižu na sve četiri protiv Kolinde?  Zar itko od nas ima pravo  obezvrijediti  sve ono  dobro koje je Predsjednica napravila?

Pa, što nakon Kolinde?  Dovest ćemo Bernardića, Milanovića, Glavaševića, Stazića… Zar itko normalan  misli  kako ne će nastati još veća podjela? U ovoj našoj, jadnoj i već razdijeljenoj  Hrvatskoj.

A kome to ide u prilog, reci ti meni?

 –Pa naravno, svim antifama, svim jugofilima, lezihljebovićima, svim  jugozatupancima,  i svim ovim i onim udrugama i udrugicama…

I našoj susjednoj i prijateljskoj zemljici Srbiji koju naši umni političari jedva čekaju vidjeti u EU, jer je , kako oni kažu, nama to u interesu.

A u kakvom interesu, guknite već jedanput!??

  

  I dok njih, tamo na istoku, u ovo isto vrijeme, njihov vođa  poziva na jedinstvo,  i dok ovdje Pupi, njegova desna ruka, odrađuje svoj dio posla i priprema teren za buduću njihovu „veliku“, mi čekamo. Mi se dijelimo…

 Zar želite nešto takvo? Zar želimo opet pod njihovu čizmu i u njihovu „veliku“? Smirimo se, ljudi moji dragi, i spustimo tenzije. Ne radi se, ovdje, ni o meni ni o mojim uvjerenjima. Niti o vama i vašim uvjerenjima. Ovdje je u pitanju opstanak svih nas zajedno. I jedine nam i Lijepe nam Naše.

Jer smo posvađani, razdijeljeni.

Jer smo ugroženi sa svih strana.

 

I ništa manje nego što smo bili devedesetih.

I umjesto, da se svi složimo i radimo na jedinstvu, mi nikad nismo bili razjedinjeniji.

I gdje su nam sada te mudre glave? Ne vidim ih. Nema ni jednog  jedinog pokušaja za smirivanjem  situacije. Što ne sjednu zajedno i dogovore se.

„Svatko može postati konvertit, ali za to moraš ispovjediti svoje grijehe i moraš, brate, dobiti pokoru! Ako si pogriješio, daj nam da čujemo zašto?! Kao vjernici ćemo oprostiti. Ali kako ćemo oprostiti ako ne znamo što si napravio?”

 

Ali ja, moram iskreno priznati kako sam dosad bila, u velikoj nedoumici. Možda se neki sa mnom, oko nekih mojih gledišta, ne će složiti. Ali, iskreno, mrzim, i uvijek sam mrzila, kada se na nekoga netko obruši, a onda se svi sjate. I navale… Kao da uživaju u nečijem padu, neuspjehu i grješkama. I bila bih ništarija kada ne bih vidjela što nam i tko nam sve ovo radi. Za sebe ne tražim ništa, a dala bih za Hrvatsku sve! I to isto, tražim i od svih drugih.

–Ali, Hrvatska se uništava! Uništava se preko blokiranih, preko raznoraznih kurikuluma, preko poreza na nekretnine,   preko Agrokora, preko Monsanta i GMO sjemena, preko uvoza, preko perfidnog napada na jezik, preko autonomaštva, napada na domovinski rat, branitelje; uništava se  iseljavanjem, negativnom demografijom, studentima koji štrajkaju, profesora koji ih podržavaju i huškaju…

–Pa ima li išta, u ovoj jadnoj zemlji,  što se ne urušava?Od morala, vjere, Crkve, kulture, tradicije, povijesti, školstva, zdravstva…Domovinskog rata, branitelja i udovica iz Domovinskog rata.

„Da nije bilo HOS-a, Vukovar bi pao već u rujnu mjesecu“. To su riječi legendarnog ratnog izvjestitelja Siniše Glavaševića (kojeg su kasnije srpski okupatori zatukli) s Hrvatskog radio Vukovara.

Da nije bilo Tuđmana,

Da nije bilo HOS-a,

Da nije bilo naših branitelja…

Ne bi ni nas bilo.

 

 –Zar onda u Hrvatskoj ima itko normalan, tko se ne divi udovicama naših branitelja?

Zar ima itko normalan koji ih ne će saslušati i njihovu riječ uvažavati?

 Moram priznati… kanila sam pisati o njima još od onoga sramotnog filma o udovicama iz Domovinskog rata. Ali, pisati o njima, teško je. Teško je i zatomiti suze i ne patiti i ne tugovati s njima.

Znam dobro kako im je. Pa sam, baš zato, i ja, svaki put kada sam ih slušala, čitala njihova pisma, gledala neki dokumentarac o našim poginuli herojima a njihovim muževima, očevima, djecom…isplakala potok suza. Zar ostati ravnodušan nakon  gledanog   i snimljenog dokumentarca o takvim herojima? Zar ostati ravnodušan kada  se prisjetiš svega onoga što smo svi zajedno proživljavali, tijekom srpske agresije? Zar ne zaplakati, kada se i tebi plače? Zar ne zaplakati kada ti se tuga skupi u grlu?

Jer, i sama znaš kako je izgubiti svoje najmilije. Jer si i sama, za vrijeme onoga rata, izgubila najstariju sestru, učenicu drugog razreda učiteljske škole od nepunih 16 godina, kojoj ni dandanas ne znaš za grob. Niti gdje je  niti kako je skončala. Jer je i tvoja obitelj prolazila istu takvu Kalvariju. Jer je i tvoj otac bio osuđen na smrt kao narodni neprijatelj i preko jedne jedine noći posijedio i  pukom srećom ostao živ. Jer mi je i majka bila u zatvoru, a nakon izlaska, ubrzo i preminula.

Znam kako je izgubiti nekoga svoga i ne znati gdje mu se možeš pomoliti. Znam i kolika je to bol, jad, tuga. I beznađe. Znam kako je i biti siroče. Biti dijete bez oca ili bez majke. Osjetila sam to i ja osobno na svojoj koži.

Ali, bez traženja, bez razgovora i pregovora, nema ništa. Nema rješenja. A čekanje će biti dugo i neizvjesno, I bez rezultata. Kao što je bilo i moje.

Znamo svi dobro kakav je Vučić bio i kako se nije ni za dlaku promijenio. Ali, mora se razgovarati.

A MI SE MORAMO PRESTATI DIJELITI!!!

„Ne ćemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije.
Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje.

Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…
Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima…

 

Ne ćemo dopustiti onim koji se povezuju sa svim protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.
Da! Mi smo stvarali svoju Hrvatsku za ljudska prava i za slobodu medija, ali za ljudska prava prije svega većine hrvatskoga naroda.

Ali ćemo, razumije se, mi s tom hrvatskom slobodom i demokracijom osigurati i manjini ta ljudska prava i slobodu medija.
Ali nećemo dopustiti da nam ti sa strane rješavaju, odnosno nameću rješenja. Hrvatska neće biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom, i pod Bečom i pod Peštom, i pod Beogradom.

Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini – rekao je naš prvi hrvatski predsjednik, veliki  dr. Franjo Tuđman.
    A da je Tuđman bio u pravu, danas je jasnije no ikada prije.

Jer,  danas smo razdijeljeni, radimo ne u svoju korist, nego u korist onih drugih.

–A što rade oni naši antifa drugovi?

–E, moja, Monika! Oni nam stvaraju kaos u školstvu,  ozračje podobnosti, straha, nesigurnosti i neizvjesnosti…

A „kad ljudi strahuju od vlasti, u pitanju je tiranija, a kad vlast strahuje od naroda, radi se o slobodi“, Thomas Jefferson

      I tako dok ljudi strahuju,dok vlada nesigurnost i neizvjesnost, ispod žita se podmeće i nastavlja… tamo gdje su stali Željko Jovanović, Boris Jokić i Neven Budak, a uz debelu novčanu pomoć   Soroša,    realizacija   odbačenog „kurikuluma“ Borisa Jokića.

–Zar su našoj ministrici,Englezi mjerodavniji od naših akademika i Akademije  koja ga je već prije, na 4000 stranica, ocijenila recenzijama vrhunskih stručnjaka? A ocjenama i odbacila. Ali, ministrica im, opet šalje, valjda na novu recenziju!  Da nije tužno, bilo bi smiješno. 

–Ma, o čemu to ti pričaš? Englezi su nam uvijek pomagali. Pa će nas i sada usrećiti i dati svoj umni doprinos našem školstvu i reći što će učiti i kako će se  učiti Hrvate u Hrvatskim školama.

Zlo mi je, vjeruj ti meni,i pada mi mrak na oči, dok o ovome razmišljam.

–Vidiš, a ja imam i informaciju da su djeci koja pohađaju Hrvatsku dopunsku nastavu u inozemstvu, u knjige već ubačeni (opet ispod stola) pisci kao Miljenko Jergović  i kompanija…
A u 9. razredu, u školama diljem Europe, preporučen je za čitanje, i Vladan Desnica.

 

I to nije sve! Na dnevnom redu Stručnog odjela HKD-a u petak, 16. veljače, našao se i prijedlog kojim se LGBTIQ želi i pokušava nametnuti jednoj strukovnoj udruzi, a koji je izazvao   zabrinutost mnogih članova HKD-a koji su se pitali hoće li temeljem toga uskoro u hrvatskim knjižnicama uz Odjel za djecu i mladež i uz Znanstveni odjel, postojati i LGBTIQ odjel.

No, na svu sreću to nije prošlo.

–A gdje je Istambulska konvencija? Gdje su njeni zagovornici?

–E, da je samo to, moja Monika! Ima ti tu još svašta! Pa, što misliš zašto su svi navalili na Predsjednicu? E vidiš, tu je Predsjednica bila jasna i određena. Pozvala je na njeno usvajanje, ali bez spornih dijelova.  A oni navalili pa navalili…Da se narod zaokupi. Da ne prati sve ono ostalo što se, ispod radara, provlači i provuče. Da se Vlasi ne dosjete jadu.

–A što to?

–Pa zar nisi čula za usvajanje zakona o ulasku Monsanta i GMO sjemenja u Hrvatsku'  Pa zar nisi čula za imenovanje Borisa Blažekovića za generalnog konzula Republike Hrvatske u New Yorku  „koje se već danima komentira u svim medijima, a posebice  žestoko na društvenim mrežama.“

–Ali, čovjek ima samo tri razreda srednje cestovne škole!!!

–Ma, nemoj tako! Čovjek ima, bar, jedan razred više, od nekih individua, koje su pucale i na još veće funkcije. I nije jedini. Ima ih koliko ti srce želi. I svi su dobili fotelje po partijskoj zasluzi i stranačkoj poslušnosti.

–A što naša vlast čini?

–Plaća ih i miti.  Da bi bila i ostala na vlasti.

–Ali, Bogu dragom hvala, tu je opet bila Predsjednica i rekla odlučno „NE“!

–Još samo da netko kaže i nezajažljivom i prijetvornom etnobiznismenu NE, pa da ga konačno otpišemo, gdje bi nam tada bio kraj?

„Već trideset godina jedni te isti ljudi, koje podržava budžet Republike Hrvatske, prave se da predstavljaju srpsku populaciju, a rade za osobni interes. Ne čine ništa i naši su problemi, kao i predstavnici, sve ovo vrijeme isti. I sad je toga dosta. Treba tražiti alternativu jer su dosadašnji rezultati rada Milorada Pupovca i Srpskog narodnog vijeća poražavajući. Iako je njegov politički mentor odavno umro, Pupovac je postao kao Tito i nikako da ode. On ne rješava naše probleme, već stvara nove između Srba i Hrvata u Hrvatskoj. Jaz se samo produbljuje. I to mora prestati. Pupovčev pješčani sat jednostavno je iscurio. Istina je da mi kao manjina moramo biti bliski vlasti u Hrvatskoj, ali zar nije žalosno da naše interese više štiti Ivan Pernar nego Milorad Pupovac? – rekao je jedan od Pupijevih kritičara.

Moja čast nije na prodaju

Dva naočita gospodina izvadiše značku uredno se predstavili MUP-RH
Ok, izvolite, kava može, može
Mi smo došli…
Motam po glavi, gdje, što, kad sam sjb
Ratni put, Mitnica, optužbe…
Molim???
Nakon 25 godina, čeprkate po ranama, tko, što, gdje, kad
E zemljo dembelijo
Nije se Peđa bojao pendreka, palice, letve, što sad mislite, ostario pa ga savjest peče.
Moj ratni put čist ko dječja suza
Ne upirite prstom u to
Nisu mene slomile ni veće oluje
Zašto si zemljo toliko okrutna
Pa samo sam te branio
Reci ako ti jedan istinski domoljub smeta, otići ću u Švedsku teška srca
Ako ti smeta što te volim
Protjeraj me
Ma ne šalji policiju na mene
Pa jesmo li do toga došli
Meni da sudiš, mene da ispituješ o ratnom zločinu
Ma prije bih se ubio nego zlo počinio
Hvala ti zemljo dembelijo
Mene isljednici sprovode
Eh moj narode
E tugo moja
Što ne poginuh
Da mi svijeću palite
Kad sam ja tebe domovino zanijekao
Plakat ćemo noćas ja i ti
Onako muški,

Predrag Mišić

 

–A što kažu vlasti? Što kažu o   optužbama na račun Pupovca?

I što radi DORH? Što rade naše službe gonjenja? Što radi sudstvo?

–Pa, kako će ,ljudi moji dragi, krivično goniti jadnog i ugroženog Pupija, koji teško živi i jedva krpi kraj s krajem. Kao i svi njegovi supatnici, tj. njegovi manjinci.

Tako tvrdi i Predsjednik naše prijateljske susjedne zemljice i čvrsto obećava kako će sve učiniti da im poboljša život i životne uvjete.

A Pupiju, usput savjetuje, da   ne mora uvijek dati svoj glas u Saboru (kao što je glasao za Zakon o braniteljima), za predložene zakone, pa će se valjda, nakon uskraćivanja glasova na prijedlog nekog zakona, poboljšati i Pupijevi teški uvjeti života, a na račun isplatiti kakva mala sumica eura.

A u Srbiji, još uvijek pjevaju,  Pupovac nas vesla, preko banke Tesla!

–Zna li za ovo, moja Lucija, naša Predsjednica?

 

AI nakon svega, moram priznati, još sam čvršća u svom uvjerenju, upravo zbog tako teške i nerješive, ovdje kod nas, manjinske situacije, a nakon svih lijevih( i ne samo lijevih) napada, nakon  natpisa i kritika iz svih oružja u tekstovima na nekim portalima, nakon domoljubne i „mudre besjede“- vjerojatno po nečijem naputku-  našeg mudrog i domoljubnog Glavaševića, tog stalnog kritičara i pažljivog pratitelja svake Predsjedničine odluke i svakog njenog koraka, pružiti potporu, upravo  Predsjednici,  u radu na poboljšanju položaja naših manjinaca… Ali s one strane Dunava.

Pa makar ona morala razgovarati, dogovarati se i pregovarati… s Vučićem. Iako, ruku na srce, ne vjerujem ni u jedno jedino njegovo obećanje.

Ali, sada je vrijeme i vrijedi pokušati.

 “Hrvatska je jučer ponižena. Jučer i danas u Hrvatskoj boravi Aleksandar Vučić, čovjek koji dokazano nije naš prijatelj i nema dobre namjere prema Hrvatskoj, čovjek čije se jedine iskrene namjere ogledaju u njegovom huškačkom govoru u okupiranoj Glini 1995. pa onda u Skupštini Srbije kada je 2000. govorio kako želi mijenjati međunarodno priznate granice Hrvatske po velikosrpskim maštarijama”, poručio je saborski zastupnik SDP-a Bojan Glavašević nakon stanke na početku saborskog zasjedanja.

Vučić, kaže, svoje riječi nikada nije povukao, a i danas prijateljuje s pravomoćno osuđenim vukovarskim krvnikom Veselinom Šljivančaninom,  te se postavlja kao njegov branitelj.

Takvog je čovjeka naša predsjednica, bez suglasnosti predsjednika Vlade, pozvala u Hrvatsku i tretirala ga kao uvaženog gosta. U tome leži poniženje”, ustvrdio je naš umni politički poletarac Glavašević.

–Blago, blago nama! Javio se, opet, naš Bojanče, naša dika i naš ponos. Javio se sa svojom domoljubnom besjedom. Ali, ovaj put, pljuje, mošˈmisliti, po Vučiću, i traži prava za Hrvate u Vojvodini… Mošˈmisliti!!! Bori se za Hrvatsku i nogama i rukama. Beskompromisno.  

Svaka čast!!! Baš sam čekala nešto takvo pa da i ja, iz svih oružja, udarim po Predsjednici.

 „Izgubila je drugi mandat“, govorio je i prije naš mudri Bojan.

Koliko samo pameti i zdravorazumskog rasuđivanja i prosuđivanja, ima taj naš Bojan, dragi moj Bože!?

Svaka čast, Bojane! Svaka čast!!! Evala!, rekli bi tvoji u Prijedoru.

Eto, naučio je, naš Bojanče, lekciju napamet. Ali, dobar mu je, dobar, mora se priznati,  i tajni sufler.  

–Ma, ljudi moji dragi! Zar je i ovo moguće? Pa ovo treba proslaviti!!! Postali su nam, odjedanput, svi  domoljubi. Veći i od najvećih. Ma, kakvi naši branitelji!? Kakvi dragovoljci našeg Domovinskog rata? Kakve udovice poginulih? Kakvi heroji koji su dali živote za našu slobodu?

Blago, blago nama!!!

    Ipak, unatoč maskama, rano su se,  rano zaigrali. I uhvatili   u Žikino kolo. Sve jedan do drugoga. Od Vardara pa do Triglava.

Na relaciji Zagreb-Ljubljana-Sarajevo- Beograd.

Karneval je pri kraju. A sve će se maske uskoro izlizati i pasti.

     Ali, iskreno,sve mi ovo sada miriše na pripremu, za moju davno namirisanu i obznanjenu, veliku koaliciju.

Muti se, muti nešto na svjetskoj pozornici. I kroje se neke nove karte i neke nove granice. A lutke se na pozornici miču i postavljaju, onako kako je i zamislio glavni redatelj i glavni pisac scenarija. 

–No, ne će biti baš tako! Niti sam za tzv. veliku koaliciju niti ću na Predsjednicu bacati „drvlje i kamenje“. Ako sam prije i mislila, sada sam se predomislila.

Jer, kada god, ovakvi i njemu slični, kritiziraju Predsjedničine poteze, iza toga se nešto debelo krije. Kao što mislim da se i iza Plenkovićevog traženja naplate ratne štete Vučiću, krije zamka za Kolindu.

 

–Kada je to rečeno?

–Pa, naravno, nakon Kolindine izjave kako o tome ne će biti razgovora.

–A što je dotad mislio i radio naš Plenki?

–Naravno, čekao… I sada se nada političkim bodovima kod domoljubnog hrvatskog puka. A samim tim, i svrgavanju i onemogućavanju Kolinde u utrci za drugi mandat.

–Ali, i utvrđivanju podrške i uzajamne ljubavi u   Bruxelles.  Gdje je otrčao čim je ispratio Vučića i ugledao mu leđa.

A, onda, gdje će mu- im biti kraj?

    Tu je već i potencijalna lista kandidata, na kojoj je, doduše neslužbeno, i drug Picula. A , onda, slijedi i glatko ostvarenje,  one moje davne slutnje … o velikoj koaliciji.

Zamislite, molim vas! Dok Kolinda poziva u goste Vučića i ne uvjetuje, sad – zasad, naknadu za ratnu štetu, dotle naš hrabri, odvažni i vjerodostojni predsjednik Vlade, postavlja to kao uvjet.

Kakvo domoljublje?!Kakva hrabrost!?

–A što ti misliš, Lucija, što Kolindi znači onaj njen natpis „hrabrost“?

-Vjerojatno hrabrost da izdrži susret. A možda i hrabrost za suočavanje s problemima i napadima nakon susreta.  Možda i hrabrost da izdrži ove sve napade i svu ovu silnu nagomilanu mržnju i jal uperen prema njoj. Tko to zna? Znat ćemo sve za neko vrijeme. Kada počnemo razmišljati hladne glave i kada prevlada  mudrost. I kada stavimo točku na sve ovo. I vidimo, ako ih bude, i neke rezultate.

–A Predsjednici želim, da uz neke druge, ali mudrije  savjete i savjetnike, nastavi raditi. Jer, trebat će joj dosta i mudrosti, i promišljanja. Kao i  strategije. Da bi se anulirali svi ovi naši   možebitni dosadašnji promašaji i problemi.   I nije joj niti će joj biti od pomoći poruka na odjeći. Niti „hrabrost“, pisano na glagoljici.

–A o čijoj se, onda, hrabrosti govori? Ne bih rekla o Vučićevoj jer je došao. Znao je on dobro i bio u tijeku svega što mu se priprema, preko našeg a stvarno njihovog, milog i  dragog Pupija.

Hrabrost je, draga moja, na strani Predsjednice što ga je pozvala.

Iako nije odabrala pravo vrijeme.

–A kada je, uopće, pravo vrijeme za razgovor s njima? Kada se, uopće, može odabrati pravi trenutak kada stalno napadaju, lažu, tužakaju, izmišljaju.

 

Treba nam, konačno, prizvati i mudrost i glas razuma. I bez strasti i ostrašćenosti prionuti na posao.

–A, onda ćemo vidjeti. Vrijeme je pred nama.

 I dođe vrijeme…Skok, na skok!!!  I nož u leđa, što si rekao… keks.

„Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić nije ni sletio u Beograd, a njegova diplomacija zaključuje kako je predsjednikov posjet Hrvatskoj bio više nego plodonosan. Nošeni krilima „dominacije i pobjede” Vučića nad hrvatskom predsjednicom, Srbija se bacila na izračun štete koja im je 90-tih nanesena na hrvatskom tlu i došli do brojke od čak 30 milijardi eura“.

 I dok smo mi razjedinjeni više nego ikada dosad, Vučić je, nakon slijetanja u Beograd, pozvao sve Srbe na jedinstvo.

A mi Hrvati!? Mi smo svi, u jedinstvu, jedinstveno razjedinjeni.

I to zahvaljujući, upravo, političarima i njihovom strančarenju.

Blago, blago nama!!! Piše nam se svijetla budućnost.

DOBRO JUTRO, HRVATSKA!

PROBUDI SE!!!

I skini povez s očiju!!!

 

Vera Primorac