Beogradska obavještajna mreža u Bosni i Hercegovini
Ipak, Mile Bjelajac negira umiješanosti beogradske vlade u sarajevski atentat, tvrdeći da je "Mlada Bosna" bila autohtoni pokret i da je "u njenom krilu rođena …ideja za atentat kakav se ranije pripremao na cara i druge velikodostojnike. Potreba Srbije za predahom i oporavkom te dugim periodom mira nije se shvatala."[1]
Dušan T. Bataković
Bjelajac pri tome ne mimoolazi postojanje beogradske obavještajne mreže u Bosni i Hercegovini koju je vlada Kraljevine Srbije, neizravno, uglavnom preko "Narodne odbrane", financirala, ekipirala i nadzirala i o kojoj je Nikola Pašić jasnu predodžbu. Stoga ni sarajevski atentatori, ali ni "Crna ruka" nisu bili potpuno neovisni akteri jer je linija zapovijedanja sezala od obavještajne mreže u Bosni i Hercegovini, u koju su bili uključeni i budući sarajevski atentatori, preko Drine, do službenih vlasti u Beogradu.
Da je tome tako svjedoče izvorni podaci koje je objavio sudac istražitelj nakon Sarajevskog atenatata 1914. Leo Pfeffer. Prema tim podacima austrougarske vlasti su tijekom ratnih operacija u Srbiji u jesen 1914., zaplijenile mnoge povjerljive dokumente koji svjedoče o djelatnosti beogradske obavještajne mreže pri čemu se posebno izdvaja dnevnik pograničnog časnika u Loznici i povjerenika "Crne ruke", Koste Todorovića, kroz čije ruke je prolazio novac za odlazak mladića iz Bosne i Hercegovine na četničku obuku u Srbiju, koji je imao podatke o beogradskim povjerenicima na terenu i koji je kasnije bio jedna od ključnih osoba u prebacivanju sarajevskih atentatora preko Drine.[2]
Posebno je zanimljivo što Pfeffer navodi da su postojale dvije vrste povjerenika, organizirani i neorganizirani pri čemu "organizirani su bili zaprisegnuti, te im je bilo zaprijećeno smrću u slučaju da odadu organizaciju". Ovo jasno ukazuje da je bila riječ o članovima "Crne ruke" koji su polagali sljedeću prisegu:
"Ja …zaklinjem se suncem koje me greje, zemljom što me hrani, bogom, krvlju svojih otaca, čašću i životom da ću od ovog časa pa do smrti verno služiti zadatku ove organizacije".[3]
Opisujući pobliže ulogu ove beogradske obavještajne mreže u sarajevskom atentatu Pfeffer ističe da je jasno "da su neke osobe, koje su pomagale atentatorima, bile u vezi s tim pograničnim oficirima" koji su, kako je to prethodno spomenuto, za potrebe "Crne ruke" prikupljali obavještajne podatke. Riječ je bila o beogradskim povjerenicima u Bosni i Hercegovini koji su najčešće bili članovi "Narodne odbrane" ili članovi srpskih sokolskih društava.[4] Jedan od takvih je bio izvjesni Jovo Jagličić prema čijem je svjedočenju, pročitanom na sarajevskom procesu atentatorima u listopadu 1914., "Narodna odbrana" vršila obavještajnu djelatnost, ali je i pripremala diverzante koji su trebali djelovati u slučaju izbijanja rata Austro-Ugarske i Srbije.[5]
Drugi je bio, Trifko Krstanović, koji je 1909. bio unovačen u mrežu "Narodne odbrane", te je prošao četničku obuku koja je bila financirana proračunskim novcem Kraljevine Srbije. Nakon obuke koja je trajala tri mjeseca Krstanović je najprije bio kurir lokalnog čelnika "Narodne odbrane" u Šapcu, Bože Milanovića, nakon čega je, 1910., poslan u Bosnu i Hercegovinu kao povjerenik.[6] Zato je Krstanović na sudskom procesu uSarajevu u listopadu 1914., na upit suca: "Je li ima Narodna odbrana veze sa generalštabom Srbije", odgovorio: "Mislim da jeste". Ovdje je važno spomenuti da su istu obuku kao i Krstanović prošli i sarajevski atentatori Gavrilo Princip i Vladimir Gaćinović, te kasniji povjerenik "Narodne odbrane" u Sarajevu Danilo Ilić.Prema objavljenim austrougarskim dokumentima ovu je obuku 1909. prošao i Milan Ciganović, povjerenik "Crne ruke" koji je pomogao sarajevskim atentatorima i koji je vjerojatno bio agent Nikole Pašića.[7]
Četnička obuka odvijala se 1908. i 1909. u mjestu Ćuprija, na krajnjem jugu tadašnje Srbije, te je obuhvaćala rukovanjem dinamitom, bombama, brzometnom puškom i fizičke pripreme. Četnici su od beogradske vlade dobivali plaću koja se kretala od 10 do 80 dinara za obične vojnike i 150 dinara za časnike. Za razumijevanje obavještajne djelatnosti "Narodne odbrane" i njene isprepletenosti s djelatnošću "Crne ruke", karakteristično je da četničko oružje i streljivo nakon obuke bili uskladišteni u spremištima "Narodne odbrane" u gradu Vranju.[8] Konspirativni karakter beogradske obavještajne mreže u svom je svjedočenju na sarajevskom procesu u listopadu 1914. ukratko opisao i atentator Trifko Grabež. Suočen s dokumentiranim dokazima da "Narodna obrana" nije bila tek obično kulturno-prosvjetno društvo nego da je i programski bila usmjerena na rušenje Austro-Ugarske, Grabež je rekao da "po ovom štatutu izgleda da je uperena protiv Monarhije, ali drugi program koji su sastavili, izgleda da je čisto kulturan".[9]
Povezanost "Narodne odbrane" s vrhovima vlasti u Beogradu najjasnije je izrazio sam Nikola Pašić koji je neposredno iza sarajevskog atentata, želeći izbjeći provociranje vlade u Beču, ovoj organizaciji "zabranio…da ma išta radi u duhu nacionalne agitacije u Austro-Ugarskoj".[10] Stoga ne čudi da je u najnovije vrijeme čak i Dušan T. Bataković, koji inače odbacuje bilo kakvu odgovornost Kraljevine Srbije za sarajevski atentat, konstatirao da je "Narodna odbrana", pored propagande i obrazovne djelatnosti bila organizacija čije se djelovanje od samog početka "svelo na održavanje mreže agenata koji su bili u stalnom dodiru i sa civilnom i sa vojnom obavještajnom službom u Beogradu".[11] O tome svjedoči i Mile Bjelajac koji, na osnovu podataka iz objavljene arhivske građe, ističe kako je Apis u jednom dopisu iz srpnja 1914. tražio nemiješanje policijskih vlasti, ali i "Narodne odbrane" u njegovu obavještajnu djelatnost, što će reći i djelatnost "Crne ruke".[12]
Bilješke:
[1] Isto, 20.
[2] L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 17 – 22.; Vojislav BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat. Izvorne stenografske bilješke sa glavne rasprave protiv Gavrila Principa i drugova, održane u Sarajevu 1914. g., Sarajevo 1954., 319, 320, 341, 342.
[3]L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 22.; Tajna prevrtana organizacija. Izveštaj sa pretresa vojnog suda za oficire u Solunu, Solun, 1918., 361, 362.
[4] L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 100, 114, 115.;
[5] V. BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat, 306.,; Austro-Hungarian Red Book, Collected Diplomatic Documents Relating to the the Outbreak of the European War, London 1915., 487 – 489.
[6] Prema Pfefferovim riječima u četnički logor su svakih dva tjedna dolazili članovi vodstva "Narodne odbrane" ali i posebni činovnik Ministarstva financija Kraljevine Srbije koji je podmirivao troškove četničke obuke. Ovi podaci bili su poznati i vrhovima vlasti u Beču koje su ih jer su ih, nakon uručenja ultimatuma Srbiji, proslijedile u London, Berlin, St. Petersburg, Rim. Pariz i Carigrad. L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 118 – 120. Austro-Hungarian Red Book, 461, 462, 480- 487.
[7] V. BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat, 258 – 265, 285, 310.; Austro-Hungarian Red Book, 470.
[8] M. BELIĆ, Komitski vojvoda Vojislav Tankosić, 29.
[9] V. BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat, 311.
[10] Đorđe Đ. STANKOVIĆ, Nikola Pašić, saveznici i stvaranje Jugoslavije, Nolit, Beograd 1984., 29.
[11] D. T. BATAKOVIĆ, Storm over Serbia, 324.
[12] M. BJELAJAC, Novi (stari) zapleti, 25.
