Hrvatski Fokus
Feljtoni

Antun Gustav Matoš u Sarajevu (2)

Srpska propaganda je po Matošu pridobila dosta Bošnjaka jer je tobože radila za suverenitet sultana

 

Bajramski praznik Antun Gustav Matoš čestita Esadu Kuloviću (1859. – 1910., gradonačelniku Sarajeva, begu, koji je studirao u Carigradu i Švicarskoj), kniževniku Safvet begu Bašagiću (1870. – 1934., studirao arapski, turski i perzijski u Beču, starčevićanac, urednik časopisa, pisac, predsjednik Bosanskoga sabora), Osmanu Nuri Hadžiću (1869. – 1937., pisac, pravnik, pravaš koji sudjeluje u paljenju mađarske zastave u Zagrebu), njegovom nećaku Hakiji (1883. – 1953., studirao klasičnu filologiju i filozofiju u Austriji i Njemačkoj, dužnosnik i diplomat NDH, umro u Damasku).

“Kod efendije Kulovića nađoh engleskoga konzula i francusku otmjenost u malom salonu carigradske elegancije”, gdje Matošu “zape za oko” divan barokni sat.

“Mi se Hrvati hvalimo da od muslimana unatoč srpskoj, tobože turkofilskoj propagandi (vidjeti: “Carigradski glasnik” u kojemu se Srbi 1895. – 1909.,prije Balkanskih ratova neukusno ulaguju sultanu i Turcima, op., T.T.), uz nas pristaje cvijet njihove inteligencije. Vođa hrvatskih muslimana Adem aga Mešić (1868. – 1945.) proputovao je cijelu Europu, organizatorski je talent prvog reda i bosanski self made man. (eng. samostvoren čovjek, ali označava probitačnog poduzetna čovjeka) sa financijskim sposobnostima. Valja nadodati da je Mešić u NDH doglavnik, umire u bolnici u Popovači 1945. gdje je zlostavljan).

Matoš nabraja u i novinara Jakuba bega Filipovića (Ešreg, urednik “Bošnjaka” ?), Šemsi beg Salibegović (jedan od urednika “Hrvatske svijesti” i “Behara”, bijeljinski beg?), Mustafa Denišlić (1878. – 1942, staro prezime bilo je Drnišlić po dalmatinskom gradiću, bio prvi bošnjački diplomirani liječnik, ginekolog, činovnik za higijenu op., T.T.), Abdul(ah) beg Bukvica (1881. – 1969., liječnik u Brčkom, humanitarac i dobar čovjek), dr. Halid beg Hrasnica (izjašnjavao se kao Hrvat, potpredsjednik JMO – Jugoslavenske muslimanske organizacije, stranka za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. O Hrasnicama kao uglednim ljudima i Hrvatima je pisao 1899. Antun Radić što sam objavio u Hrvatskom fokusu, s tim da je jedan od Hrasnica negativno prikazan kao prevrtljivac i nasilnik  kod Z. Kulundžića u knjizi o ubojstvu Stjepana Radića, op., T.T.), beg Barjaktarević, (Sulejman, Gornji Vakuf, 1896. – Zagreb, 1977., poliglot, kustos zbirke HAZU-a) Uzur beg Gradaščević.

Srpska propaganda je po Matošu pridobila dosta Bošnjaka jer je tobože radila za suverenitet sultana. Tu ističe Šerifa Arnautovića (1847. – 1935., suđen od austrougarskih vlasti, jedan od stupova diktature kralja Aleksandra). Po Matošu u Bosni je čovjek najljepši proizvod zemlje. “Tu živu najviši ljudi u Europi, najljepša europska rasa, sačuvana u prekrasnim eksemplarima (!), naročito u islamskoj aristokratskoj kulturi. Tip bosanskog plemića sadrži i danas nosi sve tragove etničke hrvatske aristokracije, obično je plav ili kestenjast i u najvećoj fizičkoj opreci sa levantinskim, cincarskim, crnim i blijedim tipom tzv. Vlaha.”

Nabraja članove Hrvatske narodne zajednice, matične hrvatske stranke. Doktor Nikola Mandić (1869. – 1945, politički vođa BiH Hrvata, tek u rujnu 1943. prilazi Paveliću, ubijen od komunista 1945.), Nikola Precca (1883. – ?, radićevac albanskoga podrijetla, prišao beogradskom režimu i izborio vodovod istočnom Mostaru. Brata mu komunisti objesili 1948.), dr Jozo Sunarić (1868. – ?), povezao se sa ustašama, nakon kolovoza 1941. sudbina mu nepoznata, čini se da ga je Pavelić sumnjičio), dr Milan Katičić (1863. – 1944., progonjen od Khuenovaca kao Hrvat odlazi u Bihać). Osnivač HKD Napredak. Sin Natko i unuk Radoslav akademici), fra Ambroz Miletić (1857. – 1923., iz Nevesinja, mjesta koje je dalo brojne katoličke i muslimanske hrvatske intelektualce), Petar Zelenika (+ 1928.), fra Marijan Duić, Ivo Pilar (1874. – 1933., vidi I. dio).

HNZ ima 48.000 članova, 36 pjevačkih društava i čitaonica, hrvatske sokole (športska organizacija, op., T.T.) u Banjoj Luci, Bihaću, Jajcu, Doboju, Konjicu, Mostaru, Bosanskom Novom, Sarajevu, Tuzli, a Hrvati radnici su organizirani u Sarajevu, Jajcu, Donjoj Tuzli, Zavidoviću i Zenici. HKD Napredak brine o mladima, šalje siromašne na škole i zanate. Imao je te godine (1908.) dohotka 47.000 kruna, 29 podružnica i 34 povjerenika, a predsjednik mu je pjesnik Tugomir Alaupović (1870. – 1958., osuđen 1915. zbog jugoslavenstva, u Kraljevini SHS (Jugoslaviji) je prvo povjerenik za prosvjetu i bogoštovlje, od 1920. ministar vjera, pa pokrajinski namjesnik u Hrvatskoj i Slavoniji; angažira 1919. književnika I. Andrića kao svoga tajnika. Simpatično je u natuknicama o Krležinoj enciklopediji vidjeti što Krleža o Alaupoviću misli, ili je i to vezano uz rivalstvo Andrić – Krleža?

ALAUPOVIĆ TUGOMIR

“Ušao je tu a zapravo zašto ne bi znao nitko da obrazloži. Pored čistog diletantizma osamdesetih godina (19 st., op., T.T.) od koga se odvajaju kasnije samo Tresić (Ante Tresić Pavičić) i Silvije (Kranjčević), nitko još nije prikazao. Pisali su, veli, čistim narodnim jezikom. Bilo bi bolje da nisu pisali.”

Nastavlja Matoš da Napredak treba što prije otvoriti podružnice u Zagrebu, Osijeku, Splitu i dr. “da naši kalfe i šegrti istisnu  iz cijelog područja hrvatskih zemalja nehrvatsku doklaćenu (ružna riječ!, op., T.T.) čeljad ne samo iz zanata, nego i iz trgovina, koje već usred Zagreba na sramotu našu služe kao konzulati protivničke i s nama nepomirljive misli.”

Kada se već Srbi usred Hrvatske mogu organizirati privredno i novčano, ne vidi Matoš razloga zašto ne bi i Hrvati postupali ekskluzivno.

Ilustrira “trule i nehrvatske prilike u Banovini” time što je “Napredak” poslao našim novčanim zavodima 60 pisama i samo 4 se je odazvalo.

“U realnom radu za hrvatstvo su nas… hercegbosanski Hrvati daleko natkrilili.”

Hrvatska misao se u Herceg Bosni po Matošu razvijala i razvija bez nas; naprotiv “organizovali su se i unatoč onom jadnom hrvatskom saboru koji se na kukavička supilovska usta (Supilo nije kukavica, samo je krivo kombinirao op., T.T.) tako jadno i tako izmećarski odricao našeg prava na pripojenje tih hrvatskih zemalja! Ztao hvala i neuvehla slava budi našim bosanskim radinim Hrvatima koji su znali ostati Hrvati i onda kada i se većina “narodnog” našeg predstavništva u slavosrpskom Saboru kao Juda odricala.”

Matoš smatra da treba osnovati pomoću hrvatskih novčarskih zavoda našu banku u BiH, koja će osobito pomagati u agrarnoj reformi, jer “gospodar Bosne bit će onaj tko će imati većinu bosanskog zemljišta. Zemlja je narod!”

Upozorava da Mađari spremaju svoje financijaše za ulazak u Bosnu, te da “političko jedinstvo nema temelja nije li posljedica jedinstva moralnog i ekonomskog.”

Tvrdi da iza Pribićevića i Medakovića stoji Srpska banka, i zato  srpstvo nije samo politička i religijska stvar, zato je zarazno i opasno po Matošu. “Jer narod je organizacija, i mi nismo tako reći više narod hrvatski, jer nismo hrvatska narodna organizacija.”

Smatra da je našim nehajem i vladinim neoportunim pomaganjem srpstva Herceg Bosna tako rastrovana da bi se i prepredeni Nikola Pašić (srbijanski državnik, 1845. – 1926.) zadovolji kao i Supilo njenom autonomijom sa nadom većine u beogradskom džepu.

Hvali bolničarku Julijanu Cerovac koja je ostavila 200 kruna Napretku; nada se i u slogu katolika i muslimana koji su starosjeditelji u BiH (tu malčice griješi, u istočnoj Hercegovini i istočnoj Bosni su i pravoslavni autohtoni, a dio je katolika u zapadnoj Bosni prešao na pravoslavlje u tursko doba).

Ostavimo Matoša u gostionici Frankini sa pasvandžijama i bećarima, srodne duše boemu, neženji i praf za praf luftinšpektoru genijalnom Matošu i nastavimo dalje.

Hvali Matoš hrvatsku inteligenciju i darovitost Hrvata katolika i muslimana, (kao da su Srbi balvani?) a kao primjer  osobito ističe Vjekoslava Jelavića kao pariškoga novinara. Taj Dubrovčanin frankofil prešao je kasnije u jugoslavenske vode, ali se nije isticao.

“Ona (Bosna) postade novom domovinom, ona dade groba i najboljem glasniku moderne hrvatske inteligencije : S. S. Kranjčeviću. Bosna mu dade kruha i mira, kojega ne bi našao u užoj svojoj domovini, premda je “Srpska riječ” vladi zamjerala što tom “kuferašu” (pogrdan naziv za doseljenog siromašnoga činovnika)  u teškoj bolesti daje punu plaću i što ga ne penzionira.

“Kada dođoh u posjete velikom pjesniku, njegova gospođa koja je u ovo tri godine  njegovog umiranja pokazala mnogo heroizma, ne mogaše me više pustiti k njemu.

Drugi dan bijaše već mrtav. Mrtvoga, pokojnoga ga nađoh u dalekom Sarajevu gdje mi samo on bijaše sasvim poznat. On je to, čini se znao, pa se šalio pred svojom suprugom kako je on tobože jedini hrvatski književnik kojega nisam “opatrnuo”. Kao da ga sada tu gledam: na odru u uskoj sobici, mršav i izmučen ko Krist, žut ko neven, tananih crnih brčića i neobrijane bradice, oćelavjelih sljepoočica na neobično maloj lubanji.”

“Pogreb bijaše dostojan velikog pjesnika i sarajevskih Hrvata. Maticu hrvatsku nije nitko zastupao. (!!, op., T.T.) Ni vijenca ne posla najboljem svom saradniku.”

Plavšić, tajnik Društva hrvatskih književnika i Kranjčevićev šurjak puno se brinuo u zadnjim trenucima velikog pjesnika. Matoš sudjeluje u ispraćaju, ponajbolji Kranjčevićev prijatelj pjesnik Osman Nuri Hadžić nije mogao doći zbog bolesti.

Savjetnik Kosta Hoermann (koji je 1899. vrlo srdačno dočekao Antuna Radića u Sarajevu) “plakaše s nama literatima i boemima. Pokojnom pjesniku bijaše glavnim dobrotvorom i hrvatski narod ne smije toga zaboraviti. Hvala mu!”

Tragični gubitak velikoga pjesnika preminula sred muževne dobi kaže Matoš je “gubitak i za veće i zahvalnije narode od hrvatskoga, Kranjčević nam ostavi grob na mrtvoj straži hrvatskoj kao zavjet hrvatske misli u Bosni. Taj besmrtni grob će živjeti, misliti, besjediti i raditi jer grobovi heroja, heroja misli i heroja djela, djeluju kao žive duše. Takvi grobovi osvajaju. Daj Bože da grob Silvija Strahimira Kranjčevića ne bude posljednji veliki hrvatski grob u Sarajevu! Kao mučenik klonu veliki naš pjesnik na pragu onoga novoga hrvatstva i onoga novoga doba kamo nas tako bolno i tako silno pozivaše kao njegov Mojsije na pogledu Kanaana, zemlje obećane…”

Da, Kranjčević umre sa 43 ljeta (1908.), Matoš sa 41 ljetom (1914.)

Kolike tek ratovi pokosiše, kolike iseljeništvo preuze.

Objavljeno u Hrvatskom pravu 7. i 10. 11. 1908. godine.

Ima li mudrosti u državnika svjetskih, kad već mase ne razmišljaju?

(Nastavak slijedi)

Teo Trostmann

Povezane objave

Blaženi Alojzije Stepinac (3)

hrvatski-fokus

Maske na licu su nedjelotvorne, štetne beskorisne (2)

hrvatski-fokus

Pravo značenje Bellarmineovog ipso facto gubitka papinstva (3)

hrvatski-fokus

Rimski ugovori 1941. (7)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više