Hrvatski Fokus
Gospodarstvo

Krećemo li se prema prvoj energetskoj krizi u tranziciji?

Igor Dekanić: Najskuplja je energija koje nema

 

Cijela zelena agenda stavlja težište na električnu energiju, sasvim je vezana uz bakar i rijetke metale kojih nema dovoljno, a rudare se na nekoliko mjesta na zemlji. Ovisnost o nafti zamijeniti nečim čega je već sada jasno da ima premalo?! Jedno je energetska realnost, drugo je energetska politika, a one u bliskoj povijesti nikad nisu bile udaljenije. 

Energetika budućnosti ne će biti do te mjere obnovljiva kako zagovaraju Zapadni nositelji politika i kako nas se u „najboljem od svjetova“ na ovoj Zemlji, Europskoj uniji, uvjerava. Globalno gospodarstvo, koje se trenutno procjenjuje na 100 trilijuna američkih dolara, nešto treba pogoniti. A to ne mogu biti dominantno vjetar i Sunce pa ni spasonosni vodik. Zeleni aktivizam postao je mainstream, a tranziciju forsiraju politike, a ne tehnološki i znanstveni napredak, kao što je to bilo u prošlosti. Bojim se da tu imamo problem o kojem se premalo govori, jer tranzicija je postala mantra koju se ne analizira i ne propitkuje, a u interesu mirnije budućnosti to bi se trebalo činiti. 

Za prvu energetsku tranziciju s drveta na ugljen trebalo je 200 godina – tek 1900. ugljen je pokrivao polovinu globalnih energetskih potreba. Tranzicija s ugljena na naftu bila je već bitno brža, no trebalo je proći stotinu godina od otkrića nafte do 1960-ih da nafta preuzme primat od ugljena. No, i kada se to dogodilo, ugljen nije prestao jačati – njegova potrošnja se u idućih šest desetljeća gotovo utrostručila, da bi lani bila najveća ikada. Jedno je bogati Zapad, a drugo su zemlje u razvoju gdje značajan udio zelene energije u energetskom miksu otpada na loženje ogrjevnog drveta, kao i u Hrvatskoj. Gledajući iz te optike, energetska tranzicija i u nas stiže sa zakašnjenjem. EU želi posve ‘transcedirati’ iz fosilnih goriva za manje od 30 godina, što je nerealno, jer vidimo iz povijesti da nikada ni jedan novi energent nije istisnuo prethodni. 

Vrhunac potrošnje nafte koji se ne događa

Desetljećima se govori o vrhuncu potrošnje nafte, no on se na vremenskoj krivulji stalno pomiče u desno, u budućnost. BP Energy Outlook sada govori o vrhuncu negdje krajem ovog desetljeća ili početkom idućega. Američki predsjednik Biden nedavno je izgovorio da ćemo trebati naftu „barem jedno desetljeće“, javno prozvavši naftaše za ogromne profite 2022. , da bi cijela priča zapravo završila na obećanjima naftnoj industriji i apelima da bilda istraživanje i proizvodnju ugljikovodika, jer Amerika mora biti energetski jaka ako se misli boriti s Kinom – gospodarski, a danas-sutra možda i vojno. Pragmatizam i novac, ruku pod ruku.
Zeleno da, ali ne pod svaku cijenu. To vidimo i u Europi, gdje najjače gospodarstvo s nožem pod vratom u 200 dana podigne LNG terminal. I to nije jedini – bit će ih uskoro pet. I to će biti kap u moru. U procesu diverzifikacije dobave i odmicanja od ruskog plina EU će graditi nove plinovode, ulagati milijarde u fosilno gorivo od kojeg misli pobjeći za 30 godina. Cijela zelena agenda stavlja težište na električnu energiju, sasvim je vezana uz rijetke metale kojih nema dovoljno, a rudare se na nekoliko mjesta na zemlji. Ovisnost o nafti zamijeniti nečim čega je već sada jasno da ima premalo?! Jedno je energetska realnost, drugo je energetska politika, a one u bliskoj povijesti nikad nisu bile udaljenije. 

Priuštiva energija

Konkurentnost se gradi s priuštivim energentima, a zbog pandemije, rata i sankcija koje je G7 nametnuo Rusiji, cijeli svijet ima problem, velik broj država je u gospodarskoj krizi, inflaciju se još ne može obuzdati. Države se okreću protekcionizmu – Europa se brine što bogatiji SAD uvodi politike kakve na Starom kontinentu odavno postoje. Ako ne odgovori snažnije, riskira izgubiti primat u novim tehnologijama u koje se kockarski okladila. Uz to, ako se rat u Ukrajini čim prije ne zaustavi, a energija ne pojeftini, već kratkoročno EU riskira izgubiti brojne industrije i radna mjesta. A to je put u političku nestabilnost i trenutno se čini da idemo upravo u tom smjeru. Nedostatak ‘reality checka’ u glavama zapadnih političara doista je zabrinjavajući.

Zbog toga, sve je jasnije da trenutni geopolitički kaos i prateća gospodarska kriza u kombinaciji s zelenim političkim porukama imaju potencijal dovesti do nečega što možemo nazvati ‘prvom energetskom krizom’ u tranziciji. Ako se takva dogodi – a nije nemoguće – smanjit će se i raspoloženje javnosti prema obnovljivcima, koji se predstavljaju kao rješenje problema kojeg možda ni nemamo. Kako je često govorio energetski bard, prof. Igor Dekanić: „Najskuplja je energija koje nema“. Nadajmo se da to nećemo doživjeti. 

Nina Domazet, EGE

Povezane objave

Tržište toplinske energije nije zaživjelo

HF

Vojna krajina i podmićivanje

HF

Grčka može platiti svoje dugove u cijelosti, ali ne će

HF

Donji horizonti i oko njih

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više