Gdje je nestalo dostojanstvo?

Opasno izvrgavanje ruglu i podsmijehu svojih protivnika

Nitko, ali baš nitko nije imun na osvetu, u bilo kojem obliku i na bilo koji način, onome tko ga je prema njegovom osjećaju i procjeni, direktno ili indirektno povrijedio, podcijenio, prevario, marginalizirao, uvrijedio, nije ispunio njegova očekivanja…, naročito koristeći svoju funkciju i moć što proizlazi iz te funkcije. Za očekivati je da intelektualci, pogotovo izvrsni stručnjaci širokog spektra djelovanja, uvažene javne ličnosti, svjedoci vremena, kompetentne, kompetitivne, realizirane i cjelovite osobe osobe, mogu i znaju nadići svoj gnjev, makar i opravdan i ponašati se akademski, u svakoj situaciji, čak i onda kada su zaista, u pravu.

Međutim u svima nama čuči “mali čovjek” i njegov golemi ego, koji nadvladaju dio etike, “estetike”, formalnog i neformalnog obrazovanja, građanskog i vjerskog odgoja, te nas pokažu i prikažu u neprimjerenom i neprihvatljivom svjetlu i  suspektnom  marginalnom okruženju. Ne pomažu tu niti pojedine forme performansa, intelektualne širine i nadmoći. Osobna povrijeđenost, neutaživ gnjev, precijenjena veličina osobnosti, nadvladali su kritički um i pokazali kako taština i predimenzionirana samouvjerenost, razotkrivaju niske pobude, primarne potrebe i  iskonski darwinizam. To je pomalo tužno, depresivno i beznadno. Pokazuje kako ne možemo pobjeći od sebe samih, svog teritorijalnog i povijesnog mentaliteta, bez obzira na zvanje, obrazovanje i društveni status. Isto tako ne možemo pobjeći od Balkana, bizantizma, osmanskih i plemenskih adeta, arivizma, asertizma, fizičke, psihičke i duhovne agresije i regresije, prožetih urođenom, stečenom, vječno prisutnom i stalno rastućom potrebom za osvetom, u skladu sa sintagmom”oko za oko, zub za zub”. Nikakva umjetnička forma to ne može prekriti, biti opravdanje i tobožnji humor, bezazlenost i pokušaj davanja beznačajnosti događaja koji je doveo do javnog pripovijedanja bajke o “ubogoj braći i ubogoj sestrici”, odnosno vrijeđajućoj alegoriji.

Svaki čovjek se ponekad u nečemu prevari i gadno pogriješi, misleći kako pritom pomaže sebi ili nekome  svojemu. U isto vrijeme izvrgava ruglu, podsmijehu, nekompetentnosti, marginalizaciji, poistovjećivanju, nakaradnosti, partikularnosti, sukobu interesa, korumpiranosti, umreženosti, ortaštvu, sramoti i prijeziru osobe koje su ga, po njegovu mišljenju povrijedile, koristeći opskurne medije, suspektne scenarije i prononsirane redatelje. Bilo bi dobro, primjereno i poželjno da svaki pojedinac što bolje nosi i prihvaća svoje poraze i pobjede, da u to ne uključuje javnost, da za to ne krivi druge, već da svoj teret, križ, kaznu, sreću ili nagradu, dostojanstveno primi, nosi i s tim živi.

Ankica Benček