Lažni “antifašisti” za glavu skratili Lolu?

Zašto je sedam sekretara SKOJ-a pobijeno baš u Zagrebu?

Kad mu je Haso, onako čisto koalicijski, maknuo maršala s istoimenoga Trga, Mile se dosjetio jadu pa je vratio – Lolu. Njegovo poprsje koje se već bila udomaćilo negdje u muzeju. Lolu za Maršala, pa ni Maršal to nije dopustio. I od tada je bidni Lolo naje…, pa ga farbaju, pa ga peru, opet farbaju, pa ribaju i na kraju mu odnesu „glavu“. Doista, koliko danas vrijedi Lolina glava s ondašnjom pameću i ideološkim usmjerenjem, a koliko današnja, navodno brončana. S broncom ne znam računati. Glede umjetnosti takvih i sličnih glava bila je svojedobno prepuna Jugoslavija pa nisu baš, kao umjetnost, puno vrijedile.  

Srbijanski kralj Aleksandar Karađorđević najodgovorniji za ubojstvo "sedam sekretara SKOJ-a"

Nije bilo istraživanja javnoga mišljenja, al' nekako mislim, možda griješim, da ih ondašnji „radni ljudi i građani“ poglavito „radnička klasa“, ne bi nosili doma, ako smijem napisati „doma“, ni badava. Ideologija koju je zastupao, za koju se borio i s kojom, najvjerojatnije – od koje je poginuo, uglavnom je poražena. Postoje valjda još tri zemlje u kojima vladaju stare komunističke partije – Kina, Sjeverna Koreja i Kuba. U Kini KP razvija žestoki kapitalizam, najžešći, s kojim je trenutno predvodnica globalizma, koji je, da se ne lažemo, čedo komunizma. Sjeverna Koreja je razvila nuklearno oružje, doduše slabo se hrani, a na Kubi se kapitalizam pomalo vraća iako ga je Donald Trump usporio. Jedna malo mlađa nalik – komunistička zemlja, Venezuela, u velikom je zlu, napuštaju ju milijuni, uglavnom pješice. Računa se kako je od te komunističke ideologije od Vladivostoka do Jesenica, obuhvaćajući i sve druge države bivšeg istočnog bloka, ostala još struktura KGB-a, Udbe i slične koje su se jednostavno prebacile na stranu pobjedničke ideologije, ideologije totalitarnog liberalizma. Barem one s totalitarizmom znaju u njemu živjeti i plivati, a prethodno, vidjevši što se s komunizmom događa, su ga i opljačkale, pa priskrbile nešto novaca za tu mrsku – prvobitnu akumulaciju kapitala.

Za „korak nazad“, rekao bi davnašnji ideolog i inicijator i krvavog i masovnog ubijanja – Lenjin. „Spržiti“ bio mu omiljeni glagol. U poslijekomunističkim zemljama ostalo je i nešto nostalgije, žala za ono malo korupcije s kojom je radničku klasu hranila elita. Pobjednički totalitarizam dosta baštini od prethodnih totalitarizama, ali to je daleko kompleksnija tema, recimo samo: totalitarizam prije svega. Ovdje se još iz komunističke ideologije izvlači nekakav „antifašizam“ s kojim se onda mlate navodno uskrsle „ustaše“, „desničare“ i pro-daje „gorivo“ za isti propagandni rat aktualnim srbijanskim šovinistima. A tamo je toga „tušta i tma“.

Kad oni lupaju po Hrvatskoj, kao „antifašisti“, to je i više nego smiješno, nu uporni su. Inače boraca antifašista je u kolovozu 1944., prema podatcima srbijanskih komunista, u užoj Srbiji bilo nešto oko osamsto. Četnici, nedićevci, vlast, ljotićevci, pećanci…, bili su na strani njemačkog nacizma, a kad je bilo tako malo antifašista, valjda i narod „nebeski“. I na tom tragu zloporabe navodnog „antifašizma“ u „regionu“ nalazi se i vrijednost Lolina poprsja, brončane glave. Služi za obračune. Ovoga puta očito u svjetlu-tami odluke one Plenkovićeve „komisije“. Nimalo me ne bi začudilo da su baš „antife“ odnijele poprsje, kao kukavice naručile odnošenje, kako bi se to pripisalo „ustašama“. Tek da se muči i razara društvo. Stari je to udbaško-kosovski štos, to „ratovanje“ pod podmetnutom zastavom.

O Loli i ostalih sedam sekretara Skoja ovdje sam opširnije pisao. Dio je to naše povijesti, ma kakva bila. Kad je Zagreb, i Hrvatska u pitanju – svi su vezani, povezani s njim. Sedmorica sekretara SKOJ-a su u Zagrebu, u kratkom razdoblju, od 1929. do 1931. krvavo likvidirani -, a glavom su platila i dva Srbijanca, Marganović i Popović Aga. Nedugo prije toga, u lipnju 1928., u Beogradu su likvidirani prvaci HSS-a na čelu s Radićem, a na koncu je stradao i Ivan Lolo Ribar, sin Ivana Ribara, uvaženog, osim ostaloga, masona onoga doba i zastupnika jugoslavenstva. Bilo je to vrijeme tzv. šestojanuarske diktature kralja Aleksandra. Ali i razdoblje u kojemu je važila Kominternina direktiva o razbijanju Kraljevine SHS, kao tamnice naroda, na kojoj je liniji bila i KPJ.

Na Četvrtom, dresdenskom kongresu od 6.-12. studenoga 1928., znači neposredno nakon pokolja hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštinu, donijeta je i odluka o pravu naroda na samoopredjeljenje: Hrvatske, Slovenije, Makedonije i Crne Gore. Nakon takve direktive Kominterne i odluke njene „sekcije“ KPJ u Dresdenu, srbijanska diktatura je, baš u Zagrebu, likvidirala sedmoricu sekretara SKOJ-a. Nisam primijetio neku suvremenu, novu, neideološku povijesnu priču o likvidaciji sedam sekretara Skoja u Zagrebu za samo dvije godine. Kako bilo, oni, nakon skoro sto godina poslije smrti, ne mogu biti predmet bilo kakvog ideološkog obračuna. Trebalo bi, primjerice, analizirati, baš to što su svi stradali u Zagrebu, u Hrvatskoj, ili su s njom na neki način bili povezani (Lolo). Kad smo već kod SKOJ-a jedan od njegovih predsjednika bio je i Mika Tripalo, pa skoro završio u zatvoru; samo u kućnom pritvoru. Jedan od zadnjih, Azem Vllasi, završio je i u zatvoru, a lani su ga pokušali i ubiti i još se ne zna tko?!

Mato Dretvić Filakov