Prilog HAZU-a kurikulnoj reformi (40)

Zlatna formula hrvatskoga jezika 'ča-kaj-što'…

(Prilozi za raspravu o obrazovnoj i kurikulnoj reformi – kritike i vizije (HAZU, 2017., urednik Vladimir Paar)

Drago Štambuk, dr. med., književnik, Zagreb

Hrvatski jezik ostvario je, među inim, svoj supstandard u Ozaljskome književnom krugu u 17. stoljeću kada su Zrinski i Frankopan pisali mješavinom triju rečenih dionica (hrvatski koiné, grč. mješavina), razvidnoj u nedavno tiskanome „Putnom tovarušu" Ane Katarine Zrinske (izdanje Matice hrvatske). Potonji način miješanoga pisma mogao je biti put integracije kojim se, a tako i držim, imao razvijati hrvatski jezik (kao i kod starih Grka, starogrčki jezik Atike jest – grčki koiné) te je mogao jezično, a također i politički, ujediniti hrvatske zemlje, što se na žalost nije dogodilo. Naime, kada su Zrinski i Frankopan ubijeni, oslabila je snaga ozaljskoga primjera, ugasnuo jezični integracijski pristup; krenulo se putem koji nije promicao i potkrepljivao hrvatske nacionalne interese nego uglavnom tuđe.

Bečki izbor štokavice (Srbin Vuk Karadžić, Slovenac Jernej Kopitar, austrijska balkansko-ujedinjujuća politika) predodredio je štokavicu kao jezik kojim će se jezično ujediniti Južni Slaveni, izbacio drastično čakavicu i kajkavicu iz javne i službene uporabe, smanjio hrvatske preduvjete za političku integraciju favorizirajući politiku južnoslavenskoga „prisajedinjenja" pod vodstvom Srbije. (Vuk navodi: „svi su štokavci Srbi, svi kajkavci Slovenci, samo su čakavci Hrvati".) Odbacivši svoju blistavu jezičnu pričuvu (čakavica, kajkavica), Hrvati su pod utjecajem iliraca (Gaja, Daničića) i Maretića krenuli preradikalno smjerom dezintegracije, što je ostavilo razdjelnice i rane na hrvatskome jezičnom i nacionalnom biću koje ni do dana današnjega nisu zacijelile.

Stoga sam – da bih detektirao i osvijetlio hrvatsko jezično stanje za vrijeme agresije na Hrvatsku 1991. godine – osnovao svehrvatsku jezično-pjesničku smotru u Selcima na otoku Braču naziva Croatia rediviva ča-kaj-što, temeljenu na ideji trojstvenosti hrvatskoga jezika i njegovih koineizacijskih moći. No, svjestan da se kotač povijesti ne može posvema vratiti natrag, odlučio sam u praksi, makar primjerom i primjerno na jednoj smotri, zaživjeti slobodu hrvatskoga trojstvenoga jezika gdje pjesnici iz svih triju hrvatskih jezičnih idioma čitaju na svome partikularnome nariječju i gdje se jednoga od njih ovjenčava maslinovim vijencem, bez obzira na jezičnu provenijenciju (sve su tri jednakopravne i jednako poželjne), a potom se stihovi ovjenčanika (poeta oliveatus) uklešu na godišnju ploču Zida od poezije. Do danas je podignuto 26 mramornih ploča na kojima su i najveća imena hrvatskoga pjesništva: Vesna Parun, Dragutin Tadijanović, Slavko Mihalić, Luko Paljetak i drugi.

Rečeni potencijal, osobito leksički, koji sadrže hrvatske jezične dionice, veliko je jezično, kulturno i identitetsko blago hrvatskoga naroda pa sve što to blago postavlja u žarište pozornosti mladih naraštaja potiče osvješćivanje i dublje razumijevanje naravi našega trojednog jezika, jedinoga takvog među slavenskim jezicima. Svjestan važnosti zlatne formule hrvatskoga jezika „ča-kaj-što“ za hrvatski jezik, kulturu i identitet, već sam tri puta (2011., 2013. i 2016.) predložio Ministarstvu kulture Republike Hrvatske da se ista stavi na Nacionalnu listu nematerijalne baštine. Dosada je moj prijedlog dvaput, bez relevantnoga obrazloženja, odbijen pa sam aplicirao i treći put 2016. godine. Zasada bez odgovora.

Zlatna formula hrvatskoga jezika „ča-kaj-što“ uvođenjem u školski program i obrazloženjem iste poput zapamtljive mantre ili u vidu prispodobne molekule živodajne vode (valencije: kako u fomuli navodim, u vidu spojnih crtica – spojnica) u kojoj su dva atoma vodika – čakavska i kajkavska dionica, a atom kisika – štokavska dionica, a koje uzajamno dišu i osmotski se prožimlju, učinila bi mnogo za bolje razumijevanje hrvatskoga jezika (Što nam i kakav nam jezik jest!) i njegovu snažniju afirmaciju koja istom potkrjepljuje i hrvatski nacionalni identitet, to jest njegovu iznimnu specifičnost. Jer hrvatsko se 'što' može razumjeti samo u odnosu na 'ča' i 'kaj', dok je srpsko 'što' – srpski jezik. Posredstvom jezika učimo, mislimo, zaključujemo, izražavamo se. Duhovne vrijednosti jezika i književnosti u reformi su zanemarene, a u prvi plan utisnute su raznolike metode, definicije, ponderi i tako dalje.

Prof. dr. sc. Gordana Varošanec Škarić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Trebalo bi pisati kurikul, a ne pogrešno kurikulum. Ne bi trebalo ignorirati opetovane apele jezikoslovaca kao što su akademik Radoslav Katičić te mišljenje stručnjaka u znanstvenim časopisima iz jezikoslovlja kao što je „Jezik“, koji su nesporni autoriteti u odnosu na standardni hrvatski jezik. Zašto se nije uzelo u obzir sve što je učinjeno prethodnih godina, a učinjeno je mnogo i kvalitetno? Problem je u tome što se u školu ne ide da bude lagano, „cool", nego da se kroz stjecanje znanja i vještina postane boljim čovjekom, da se pruži maksimalna podrška u težini zadataka svima, da se sadržaji različitih predmeta ne prepliću toliko da bi se smanjile kompetencije osnovnoga predmeta.

Gordana Varošanec Škarić

Prvo što strši kao nevjerojatna činjenica jest da u obveznoj literaturi nedostaju Marko Marulić, Petar Zoranić, Petar Hektorović, Marin Držić, Ivo Vojnović, Petar Šegedin. Čime autori uputnika mogu razložiti izostavljanje začetnika hrvatske književnosti Marka Marulića te velikoga Dubrovčanina, znamenitoga Marina Držića? Samo hotimičnim izostavljanjem hrvatske jezične baštine i naravnoga tijeka razvoja hrvatskoga jezika, nikako težinom drevnoga jezika. Danas postoje izdanja s preciznim objašnjenjima, a i nije na odmet da učenici tijekom školovanja osjete prošli dah i okus svoga jezika. Već zbog toga podatka ovaj kurikul mogao bi se shvatiti kao hotimičan pokušaj kojim lakoća postojanja zaboravom prošlosti hoće izbrisati identitet hrvatskoga jezika. Na popisu nisu mnoga važna djela svjetske i nacionalne književnosti, poput Biblije, Homerovih epova, Don Quijotea, Judite, Ribanja i ribarskoga prigovaranja ili Robinje. Vezano uz izostanak navedenih hrvatskih pisaca, barda književnosti na hrvatskome jeziku, postavlja se i problem omjera hrvatskih autora u odnosu na strane autore, koji je u korist potonjih. Nedvojbeno je da bi u književnosti na nastavi Hrvatskoga jezika taj omjer trebao biti u korist hrvatskih pisaca.

Ne čini se uvjerljivo da baš Ferićeva i Tomićeva djela odgovaraju interesu mlade publike i da bi ona trebala razvijati estetski ukus mladih čitatelja. Ako je treći kriterij izbora bio „primjerenost tekstova dobi učenika i njihovu kulturnom i životnom iskustvu", kako je moguće da se na popisu nađu djela poput „Anđeo u ofsajdu" Zorana Ferića? Ne dvojim da je to djelo primjereno dobi nekih sastavljača popisa, što ne znači da djelo treba biti u lektiri. Škola bi učenicima trebala prvenstveno davati sadržaje oko kojih se složila intelektualna elita u odnosu na stupanj naobrazbe i dob učenika. Namjera mi nije sporiti se s navedenim naslovima, nego upozoriti na temeljne međaše u izgrađivanju hrvatskoga jezika, koje ovaj popis ne dodiruje. Iz nagomilanih i repetitivnih ishoda doista se ne da iščitati kako bi se to kritičko mišljenje razvijalo u nastavi Hrvatskoga jezika.

Osobita se primjedba odnosi na izbor literature koju autori navode na kraju uputnika kao onu koju su koristili pri izradi istoga. Namjera mi je upozoriti na temeljne međaše u izgrađivanju hrvatskoga jezika koje ovaj popis ne dodiruje. Pa zar se očekivalo da će oni pregledavati pozive na natječaje? Vrlo je lako doći do popisa i tih stručnjaka; institucije kao što je HAZU znaju tko su autoriteti za prirodne znanosti, humanističke i društvene, pa tako i za hrvatski jezik, komunikaciju, govorništvo i tako dalje. Zašto se nije uzelo u obzir sve što je učinjeno prethodnih godina, a učinjeno je mnogo i kvalitetno? Ne spori se da bi u takvoj skupini trebali biti i istaknuti učitelji i nastavnici iz škola koji bi se birali po kriterijima izvrsnosti.

Izričem i neslaganje s uvođenjem opisnih razina usvojenosti u ishodima. Je li se ikada praksa opisnoga ocjenjivanja pokazala dobrom? Nije. Kako bi igra skrivača brojčanih ocjena trebala biti motivirajući čimbenik u odgoju i obrazovanju učenika? Očekivali bismo također i znatan udio zastupljenosti bibliografskih jedinica autoriteta iz jezikoslovlja hrvatskoga jezika i ostalih srodnih znanosti, međutim, ostajemo uskraćeni za one najbitnije. Ta se primjedba osobito odnosi na izbor literature koju autori navode. Namjera mi nije sporiti se s navedenim naslovima, nego upozoriti na temeljne međaše u izgrađivanju hrvatskoga jezika, koje ovaj popis ne dodiruje. Postavlja se pitanje što znači izgrađivati uputnike bez bogate prošlosti? Kakav je to narod koji nema prošlosti koja se utkala u sadašnjost i koji nema jasan uvid u budućnost? To znači gubitak identiteta naroda koji govori hrvatskim jezikom. Je li to bila namjera ovih autora uputnika? Je li moguće da se odlučivanjem za određeni suženi metodički uvid zaboravljaju istaknuti jezikoslovci druge polovice 20. stoljeća koji su svojim radovima unaprijedili jezikoslovlje i dali značajan doprinos razvoju jezikoslovlja hrvatskoga jezika?

(Nastavak slijedi)

Vladimir Paar, urednik, Zagreb, 7. svibnja 2017.