Neprimjereni sadržaji u lektiri (4)

Meni su kazali da ga Lana svaki put kada je na straži pojebe

U nekoliko nastavaka donosimo izbor citata iz djela za srednjoškolsku lektiru u kojima ima neprimjerenih, vulgarnih i protuživotnih sadržaja za učenike

Mario Vargas Llosa: Grad i psi www.skripta.info/wp-content/uploads/2016/03/Mario-Vargas-LjosaGrad-i-psi.pdf

„Cava je rekao da iza vojničkog zida ima kokoši. Lažeš, serrano (Gorštak, stanovnik planine, porijeklom Indijanac), nije istina. Kad vam se kunem da sam ih vidio. I tako smo poslije ručka pošli da vidimo. Šuljali smo se dvorištem da nas ne vide. Vidiš? Vidite? I zaista se vidjelo dvorište s kokošima u svim bojama. Hoćete li još više? Koju ćemo? Bijelu ili crvenu? Ona žuta je najdeblja. Šta čekaš? Da se izlegu jaja? Ja ću je uhvatiti i pojest ću joj krila. Stisni joj kljun, Boa, tako. .. Pobjegla mu je. Ne bježi, kokice, pi, pi, pi, dođi, dođi. Boji ga se, a ima se i čega bojati. Tako je ružan… Namiguje mi, kaže on… Najbolje je, veli Jaguar, da joj zavežemo kljun i noge. A krila? Šta kažete na to ako vas onesposobi samim udarcem krila. Ne želi imati posla s tobom, Boa. Jesi li siguran u to? Ne, ali vidio sam vlastitim očima. Kako da je zavežem? Nespretnjakovići, ne možete na kraj s jednom malom kokicom… Pušili smo u nužnicima kraj dvorane. Čulo se kako Jaguar teško dahće, kao da mu izlazi duša. Je li Jaguar već izašao? Da mi opalimo debeljka? Ti ga nisi nikada? upita Rulos. Koga? Onoga iz devete sekcije. Uf, nije loša ideja. A da li on dopušta da ga se opali?

Meni su kazali da ga Lana svaki put kada je na straži pojebe. Napokon, Jaguar je gotov, proklet bio. Tko je sada na redu? Mene je prošla volja kad sam čuo kakvu buku diže ta kokica. Ovdje je nekakav konac, da joj zavežemo kljun. Serrano, ne puštaj je, jer će pobjeći. Ima li koji dobrovoljac? Cava ju je pridržavao sa strane, Rulos ju je molio da ne miče kljun jer će joj i tako zabiti onu stvar unutra, a ja sam joj vezao noge. A sada ćemo izvlačiti šibice. Jednoj šibici odreži vrh, a druge mi pokaži prije nego sakriješ, jer sam već previše star a da bi se ulovio na trikove. Izvući će Rulos. Čuj, šta misliš hoće li se kokica dati? Taj smijeh, kao da me ubola igla. Dobro, Rulos, prihvaćam, ali samo za igru. A ako se usprotivi? Tišina, smrdi po podoficirima u blizini. Sreća što je prošao daleko od nas. A da pojedemo jednog podoficira? Boa jede pse, a zašto mi onda ne bismo pojeli ljudsko biće? Sada sam vidio jednoga u blagovaonici kako gnjavi osam perrosa iz svoje grupe… Ja vjerujem da se kokica neće dati… Tko je to kazao strah?

Je li netko spomenuo strah? Pojest ću cijelu četu podoficira, a da neću ni trepnuti okom. Da načinimo plan, rekao je Jaguar, bit će jednostavnije. Koga je zapala šibica? Kokica je stajala na tlu, mirno kvocajući. Dopala je Cavu. Zar ne vidite da se već primio rukom? Onda, hoćeš li početi? Birali smo i nemaš se šta buniti. Ili ćeš je opaliti ili ćemo te opaliti kao što to čine u tvom selu. Nemate ovdje nijedne novelice? Da dovedemo pjesnika koji bi mu ispričao neku od onih pričica što nadražuju… Slušaj, a što ako se inficiram? Šta ti je serranito, otkad se ti povlačiš pred ovakvom prilikom? Znaš li da je Boa zdraviji otkada guzi Malpapeadu (NAPOMENA: radi se o kuji), a kokoši su čistije od kuja. Slažemo se da ćemo je pojesti, makar poslije umrli. Noćna straža? Danas je Huarina na straži, a on je šaka tijesta. Osim toga straža je subotom samo provizorna. Ako tužiš?

Poručnice Gamboa, ovdje netko jebe kokoš

Sastanak Circula: pitomac denuncijant. Idemo napolje jer će nam svirati da ušutimo. I spustite svjetla, do đavola. Evo, sama je ušutjela. Dajte mi je. Drži je ti. Ja? Da, ti. Jesi li siguran da kokoši imaju rupu? Da, osim ako je ova slučajno djevica. Miče se, gledajte, možda je to pijevac. Nemojte se smijati ni govoriti, molim vas. Molim vas. Taj smijeh, taj podrugljivi smijeh. Jeste li vidjeli serrana? Njušiš je, razbojnice. Tražim, nemojte me dirati, već sam našao. Kako si rekao? Ima rupu, budite mirni i za ime božje ne smijte se jer će mi spasti. Kakva svinja. Rekao mi je jednom moj brat da su gorštaci odvratni, najgore što postoji među ljudima. Izdajice i kukavice, pokvareni do dna duše. Začepi taj kljun, prokletnice jedna! Poručnice Gamboa, ovdje netko jebe kokoš. Deset je sati ili blizu deset rekao je Rulos. Jeste li vidjeli ima li noćnih straža? Pojebat ću i jednog noćnog stražara. Ti sve jebeš, vidim to, imaš strašan apetit, zakuni se da ne bi i rođenu majku. Nije bilo čuvara, ali u drugom odjeljenju su bili pa smo izuli cipele. Sledio sam se od zime, sigurno ću se prehladiti. Priznajem, ako čujem kakav zvižduk, počet ću trčati. Išli smo stepenicama četveronoške da nas ne vide iz ambulante. Tako smo došli neprimjećeno ovamo. Jaguar nam je rekao da nema čuvara, a bilo ih je barem deset, jer smo čuli hrkanje. Spavali su poput deset novorođenčadi (…) Pada joj perje i čini mi se da će uginuti.

No, jesi li već? Brojim. Jesi li uvijek tako brzo gotov ili samo sa kokoškama? Gledajte jadnu kokicu, mislim da ju je ovaj serrano ubio. Ja? Uginula je od pomanjkanja zraka. Začepio si joj sve rupe. Ako oživi? Zakleo bih se da se utajila i pričinila da je mrtva. Vjerujete li da životinje osjećaju? Šta bi mogle osjećati, zar one imaju dušu? Hoću reći da li uživaju, kao žene. Malpapeada da, isto kao i žena. Ti, Boa, gadiš mi se. Gle, kokica se diže na noge. Sviđalo joj se i hoće još. Gle ti nju. Hodaj, hodaj, kokice. Zar ćemo je sada zaista pojesti? Ostala je sigurno u drugom stanju, znate da joj je serrano odvalio dobru porciju. Ali ja ne znam kako se ubija kokoš. Šuti, vatra će ubiti sve mikrobe. Prihvati je za vrat i zakreni. Evo, sada je mrtva. Ali sva je zdrobljena, budalo, šta si to učinio! Do đavola sva je zdrobljena, tko će je sada jesti. Zaudara po prašini i… Zakuni se da plamen ubija mikrobe.

Kada je to završilo, odveli su ga na stadion. Ne sjeća se da li je još bio dan ili noć. Tamo su ga skinuli do gola i naredili mu da pliva na leđima po cijelom stadionu i oko svih golštangi. Poslije su ga ponovo odveli u jednu sobu u četvrtom odjelu i morao je napraviti bezbroj kreveta, plesao je i pjevao na ormaru, imitirao filmske glumce, očistio nekoliko pari cipela, polizao jezikom pjuvačnicu, spolno općio s jastukom, pio mokraću, sve u nekoj bolesnoj groznici i žurbi, tako da se sjeća kada se stvorio opet u svojoj sobi, i dok je ležao u krevetu, mislio je: »Kunem se da ću pobjeći. I to sutra.« Soba je bila tiha. Dječaci su gledali jedan drugoga, pa iako su bili isprebijani, ispljuvani, poliveni mokraćom i poniženi, ipak su se držali nekako ceremonijalno i ozbiljno. Te iste noći, poslije trube za spavanje, nastao je Circulo.

»Sad će Paulino izvaditi novčanicu ili bocu pića, a onda će nastati prava svinjarija. Ja ću otvoriti razrez na hlačama, ti ćeš ga otvoriti i on će ga otvoriti. Paulino će početi drhtati i svi će početi drhtati i želio bih da tada naiđe Gamboa i osjeti smrad koji će nastati, onaj dobro poznati miris na trulu bjelančevinu.« Paulino se sagnuo i počeo rovati po svom skrovištu. Uskoro se digne i pokaže malu kesicu. Kad je zatresao njome, čuo je zvuk novca. Lice mu je sjalo čudnim uzbuđenjem, nosnice su mu se širile, udišući duboko zrak, debela otvorena usta tražila su žrtvu, a niz potiljak mu se cijedio znoj. »Sad će sjesti i početi disati poput konja ili psa, znoj će mu se cijediti niz potiljak, a ruke kao da su poludjele, izvodit će dobro poznate pokrete.« — Ima oko deset sola u novčanicama od pedeset — reče Paulino. — To je za pobjednika. Za drugog po redu ima dolje još jedna boca pisca. Ali morat će častiti sve nas. Alberto je oslonio glavu na ruke. Pred očima mu je bila lagana maglica. Čuo je kao kroz san užurbane pokrete, šapat i frenetičan Paulinov smijeh. Alberto se ispruži i kroz staklo na prozoru ugleda komadić sivog neba. Esclavo se nagne nad njega. Bio je blijed ne samo u licu, nego po rukama i čitavom tijelu. — Idemo, Fernandez — šapne on Albertu. — Izađimo odavde. — Ne — reče Alberto. — Hoću da zaradim ovu kesicu. Boin smijeh bio je kao bijesno rezanje. On ga pogleda.

Imao je snažne noge i veliki mišićav trbuh koji se pokazao kroz raskopčanu košulju. Rastvorio je razrez na hlačama. Neki su skidali hlače, drugi su ih samo otvarali. Paulino se šetao naokolo, držeći u jednoj ruci kesicu s novcem, a u drugoj bocu. — Boa želi da mu dovedete kuju Malpapeadu — reče netko, ali nije se čuo smijeh. Alberto se raskapčao polako, poluzatvorenih očiju, nastojeći dočarati u svojoj mašti lice, tijelo i kosu Pies Dorados. Ali njeni nestalni obrisi su se gubili i ustupali mjesto jednoj drugoj ženi, mladoj tamnoputoj djevojci, čiji obrisi su se također gubili i vraćali, ali svaki put sve postojanijom jasnoćom. Zamišljao je njenu ruku, usta, s kišicom koja je padala po njenu licu, kosi, močila joj haljinu, a crveno svjetlo Huatica odražavalo se u tamnim zjenicama. On ponovo dozove bijelo mesnato bedro Pies' Dorados u svoje sjećanje, ali ono je bilo odmah potisnuto i njemu se ukaže ulica Arequipe, puna vozila, koja su prolazila kraj Raimondija, gdje su on i djevojka čekali tramvaj. Šta ti čekaš — upita Paulino uvrijeđeno. Esclavo se ispružio i ležao nepomičan s glavom među rukama. Paulino je stajao nad njim i izgledao je golem. — Progutaj ga, Paulino! — zavikne Boa. — Progutaj mladenku od pjesnika. Kunem ti se da ću udesiti pjesnika, ako se samo pomakne u njegovu obranu. — Alberto pogleda oko sebe, ima li kakav tvrdi predmet koji bi mogao koristiti u slučaju potrebe. Nije vidio ništa. Ukoči tijelo i stisne šake. Paulino se nagnuo, raskoračivši se nad Esclavom, čije noge su mu prolazile ispod tijela. — Ako ga dirneš, razbit ću ti njušku — reče Alberto. — Zaljubljen je u Esclava — reče Boa, ali je već izgubio interes za njih. Glas mu je postajao sve slabiji, mekši. Paulino se nasmije. Otvori usta iz kojih se cijedila pljuvačka i obliže se jezikom. — Neću mu ništa učiniti — reče. — Samo ću mu pomoći, jer je slab. Esclavo je bio nepomičan, i dok je Paulino raskapčao hlače, on je nastavio gledati u strop.

Alberto okrene glavu. Nebo je još uvijek bilo sivo. U njegovim ušima šumila je muzika, muzika podzemnog labirinta njegove duše, blještavo crvenilo u kome predmeti gube svoj stvarni oblik, a koža žene također je utonula u crvenilo, od korijena obojene kose do malenih božanstvenih nogu. Ritmičko gibanje onoga kraj njega mjerilo je vrijeme poput šetalice na satu, vraćalo ga stvarnosti i priječilo da se uzdigne u mislima i uroni u crvena svjetla Huatica, na bedro mliječnomedene boje. Djevojka je hodala po kiši, lagano, dražesno, ali mlaz vode pretvorio se sada u nešto stvarno, što se konačno nastanilo zauvijek u njegovoj duši, raslo, pružalo pipce do najskrivenijih kutaka njegova tijela, gurajući djevojku iz sjećanja i iz njegove krvi i šireći poprimalo određenu formu ispod njegova tubuha, od kojega se širilo nešto prema gore, rušilački, snažno, leteći prema užitku, zaboravu, strasti. Ali tada se zaustavio u svom letu, jer ga je omeo Paulino, koji se bacio kraj njega na tlo, dok je u isto vrijeme čuo Bou kako izgovara nevezane riječi, u zanosu, dok mu je Paulino njuškao oko spolovila, sopćući i ispuštajući neartikulirane uzvike od zadovoljstva. Boa je zatvorio oči i uživao. »Sad će početi dobro poznati miris, otvorit će bocu, koju ćemo začas isprazniti, pjevat ćemo, netko će pričati, viceve, a Paulino će se ražalostiti. Ja ću osjećati da su mi usta suha, imat ću želju za povraćanjem i za spavanjem i mislit ću na to kako ću jednog dana oboljeti, jer mi je doktor Guerra rekao da je to isto tako štetno kao da sam sedam puta za redom legao u krevet sa ženom.« Kada je začuo Boin krik, nije se ni pomaknuo. Osjećao se tako voljko kao da je u nekoj udobnoj čahuri.

Ali kasnije se ipak probudio iz svoje slatkaste uspavanosti. Ugledao je Bou kako stoji nad Paulinom, udarajući ga po licu i vičući razjareno: — Ugrizao si me, prokleti cholo, seljačino, ubit ću te! — Neki su se digli i promatrali scenu bez naročitog interesa, još uvijek pod dojmom onoga što su proživljavali. Paulino se nije branio i poslije nekog vremena Boa ga pusti. Ovaj se digne, očisti usta, prihvati kesicu s novcima i bocu pisca. Novac dadne Boi. — Ja sam svršio drugi — reče Cardenas. Paulino pođe prema njemu s bocom. Ali šepavi Villa ga zaustavi. On je bio kraj Alberta. — Laž — reče. — Nije on. — Tko onda? upita Paulino. — Esclavo. Boa prestane brojiti novac i svojim sitnim očicama pogleda Esclava. Ovaj je još uvijek bio u istom položaju, na leđima, s rukama ispruženim uz tijelo. — Tko bi rekao — primijeti Boa. — Ona stvar mu je kao crvić. — A tvoja kao u magarca — odgovori Alberto. — Zakopčaj hlače, fenomenu. Boa se grohotom smijao i počeo trčati po prostoriji, gazeći tijela ostalih pitomaca i držeći u ruci spolovilo. Vikao je: — Sve ću vas popisati, sve ću vas pojebati, ne zovu me bez razloga Boa (Golema zmija) , s ovim mogu ubiti svaku ženu. — Ostali su se čistili i skidali sa sebe prašinu, dižući se sa poda i oblačeći hlače. Esclavo je otvorio bocu pisca i potegao gutljaj, ispljunuo ga, a zatim pružio bocu Albertu. Svi su pili i pušili. Paulino je sjedio u kutu sa tugaljivim izrazom lica. — Sada ćemo izaći i oprati ruke, a zatim će se začuti zvuk trube. Formirat ćemo se u grupu i odmarširati u blagovaonicu, jedan, dva, jedan, dva, jest ćemo i izaći napolje, ući ćemo u odjel, a netko će viknuti: »Natječaj!«. Ostali će reći da smo već bili kod Pulina i da je Boa pobijedio, a također i Esclavo, koga je pjesnik doveo i nije dopustio da ga diraju.

(Svršetak u sljedećem broju)

Zrinko Horvat