Hrvatski Fokus
Feljtoni

Uloga Srbije u Sarajevskom atentatu (7)

Kraljevina Srbija u istrazi nakon sarajevskog atentata

 
 
O ulozi Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu svjedoči ključni dokument austrougarske istrage, izvješće koje je sredinom srpnja 1914. sačinio iz Beča posebno poslani činovnik ministarstva vanjskih poslova Friedrich von Wiesner. U tom izvješću, kako ga prenosi sarajevski sudac-istražitelj Leo Pfeffer, pisalo je sljedeće:
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2018/03/w678779a.jpg
Friedrich von Wiesner
 
"Elementi iz vremena prije atentata ne daju nikakve dokaze kojima bi se utvrdila propaganda vodjena od strane srpske vlade. Ali sam fakt da je ovaj pokret podržavan sa srpske strane, preko raznih udruženja, sačinjava, iako slab, ipak dovoljna osnov…"za daljnju istragu.[1]
 
Ove zaključke iz Wiesnerova izvješća, koje se može smatrati početkom razvoja događaja koji su vodili do austrougarskog ultimatuma Srbiji 23. srpnja 1914., Pfeffer je odbacio jer je smatrao "da se iz istražnog spisa o atentatu ne može ustanoviti veza sa zvaničnom Srbijom" jer "nema apsolutno nikakovih dokaza da bi srpska vlada znala za atentat, ili za njegovu pripremu, kao ni za to da je ona pripremala oružje u tu svrhu. Naprotiv, ima mnogo elemenata kojima bi se moglo utvrditi mogućnost toga…Bombe su podrijetlom iz srpskih vojnih magazina, – to je izvan svake sumnje; ali se ničim ne dokazuje da su one…izdate iz tih magaziba ad hoc, jer mogu poticati i od naoružanih komita. Izvjesne manifestacije poslije atentata upućuju na propagandu Narodne odbrane; tu ima dosta interesantnih elemenata za traganje…".[2]
 
Ovaj, načelni, zaključak, među ostalim, prihvatili su R. W. Seaton- Watson, Vladimir Dedijer i Joachim Remak.[3] No, u najnovije vrijeme je austrijski povjesničar Mannfried Rauchensteiner ustvrdio da su iz Wiesnerova izvješća jugoslavenske vlasti iza 1918. izrezale početni dio u kojem je pisalo sljedeće: "Na osnovu izjava koje su dali optuženi teško je dovesti u pitanje zaključak da je atentat pripremljen u Beogradi i da su pripreme za atentat umiješani srbijanski državni dužnosnici. Bombe su podrijetlom iz vojnog skladišta u Kragujevcu".Ipak, smatra Rauchensteiner, Wiesner je problem umiješanosti visoko rangiranih dužnosnika Kraljevine Srbije, posebno članova vlade, te pitanje o tome jesu li zavjerenici oružje dobili izravno iz srbijanskog državnog arsenala u Kragujevcu, ili na neki drugi način, usljed nedostatka nepobitnih dokaza, ostavio otvorenim.[4]
 
U tom je smislu važno spomenuti da je još B. E. Schmitt istakao da je Wiesner u svom izviješću predložio da se od Kraljevine Srbije zatraži "zabranu svih srbijanskih državnih agencija koje su se bavile krijumčarenjem ljudi i robe preko granice, otpuštanje graničnih časnika osumnjičenih za sudjelovanje u zavjeri" i "sudbeni progon Ciganovića i Tankosića".[5] Ipak, Andrej Mitrović je, na osnovu istraživanja u bečkim arhivima, ustvrdio kako je u Wiesnerovom izvješću pisalo kako "nema mesta čak ni za sumnju", da su službene vlasti Kraljevine Srbije bile umiješane u atentat, odnosno "postoji mnogo više razloga za tvrdnju da je to isključeno".[6] Dvojbe koje iza sebe ostavlja Wiesnerovo izvješče dijelom je moguće razjasniti odgovorom na pitanje što i koliko su vlasti u Beču znale o djelatnosti "Crne ruke".
 
Sarajevski sudac-istražitelj Pfeffer smatra da su austrougarske vlasti bile dobro upućene u djelatnost ove organizacije, ali da su je ignorirale iz političko-diplomatskih razloga, jer su htjele da službena istraga kompromitira "Narodnu odbranu" jer je ova "bila u dobrim odnosima sa srpskim vlastima".[7] Isto tako i Joachim Remak smatra da su vlasti u Beču znale za "Crnu ruku" i da su o njoj imali "iznenađujuće točne" podatke koji, međutim, nisu uporijebljeni u službenoj istrazi, što on pripisuje njihovoj poslovičnoj "trapavosti".[8] Isto misli i Barbara Jelavich koja je, nakon uvida u arhivsku građu u Beču, došla do zaključka da su austrougarske vlasti "Crnu ruku", čak i nakon sarajevskog atentata, vidjele isključivo kao prevratničku organizaciju kojoj je velikosrpska ideologija bila pokriće za njene političke ciljeve unutar Srbije. Jelavich zato smatra da je, "iako su mnoge habsburške pritužbe bile opravdane", neuspješan bio pokušaj austrougarskih vlasti da Srbiju u Europi prikažu kao opasnog i agresivnog susjeda.[9]
 
Na tom tragu Christopher Clark ističe da je na sve agresivnije držanje bečkog središta nakon smrti Franje Ferdinanda, osim otvorene potpore Njemačke, utjecalo i držanje službenih vlasti Kraljevine Srbije koje su, nakon sarajevskog atentata u najboljem slučaju odugovlačili istragu.[10] Ovo mišljenje dijeli i Margaret MacMillan, koja smatra da se Nikola Pašić odlučio za taktiku sustavnog negiranja umiješanosti Srbije u sarajevski atentat što je dodatno potaklo ratobornost bečke elite koja je na tajnom sastanku održanom 19. srpnja 1914. dovršila tekst ultimatuma, koji je četiri dana kasnije službeno uručen vladi Srbije.[11]
 
Mannfried Raucensteiner pri tome ističe kako su političke elite u Beču na ovako odlučno držanje, među ostalim, bile potaknute i spoznajama sabranima u službenom spisu ministarstva vanjskih poslova "Povijest Srbije", nastalom u razdoblju od 1908. do 1913., koje su učvrstile njihovo uvjerenje da se Srbiji ne može vjerovati nego da treba pribjeći prijetnji ratom.[12]
 
Bilješke:
 
[1] L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 98, 99.

[2] Isto, 99.

[3]L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 98, 99.; V. DEDIJER, Sarajevo 1914., tom II., 164.; R. W. SEATON-WATSON, Sarajevo, 178.; J. REMAK, Sarajevo… 201.

[4] M. RAUCENSTEINER, The First World War and end of the Habsburg Monarchy, 103.

[5] B. E. SCHMITT, The Coming of The War of 1914., volume I, 362, 363.

[6] A. MITROVIĆ, Srbija u prvom svetskom ratu, 17.

[7] L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 120

[8] Prema Remaku, da je ova istraga provedena detaljnije i da je ultimatum upućen Srbiji 23. srpnja 1914. započimao riječima "za smrt nadvojvode Franje Ferdinanda utvrđena je odgovornost tajnog srpskog udruženja zvanog Crna ruka i njenog vodećeg člana pukovnika Dimitrijevića, čije uhićenje zahtijevamo smjesta" Srbija bi bila u puno gorem međunarodnom položaju, a Pašić bi bio prisiljen razotkriti srpsku obavještajnu mrežu u Bosni i Hercegovini. J. REMAK, Sarajevo, 204.-206.

[9] Barbara JELAVICH, What the Habsburg Goverment Knew about Black Hand, Austrian History Yearbook, svezak 22, 1991., 131-141.

[10] C. CLARK, Sleepwalkes, 392 – 403, 412 – 455.

[11] M. MACMILLAN, War that Ended Peace, 533, 534.

[12] M. RAUCENSTEINER, The First World War and end of the Habsburg Monarchy, 90 – 92. U pozadini ovakve odluke je, prema riječima Davida Stevensona, bila i činjenica da se prijeteća mobilizacija kojom u listopadu 1913. poduprt ultimatum Srbiji da napusti Albaniju, pokazala preskupom pa je šef glavnog austrougarskog stožera Conrada smatrao da je kratki rat sa Srbijom bolje rješenje od ponovnovne prijetećih mobilizacija. D. STEVENSON, The Outbreak of the First World War, 6.

 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Dr. sc. Tihomir Rajčić, povjesničar i novinar iz Splita. Uz povijest dr. Rajčić se bavi vanjskom i unutarnjom politikom te problematikom reforme školstva. Ovaj tekst je objavljen u prestižnom hrvatskom časopisu Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru

Povezani članci

Hrvatska država i njezin opstanak (5)

HF

PRIJE 23 GODINE – Lustracija na jugokomunistički način 2000. godine (5

HF

VB i Habsburška Monarhija (9)

HF

HRVATSKE AUTOCESTE I KONCESIJA (6)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...