Sarajevo i Mostar najbolja škola čistog hrvatstva
Ex oriente lux! (svjetlost sa istoka, sunce, u prenesenom smislu kršćanstvo, ali ne i kod ovoga članka, op., T.T.) “Bijah nekoliko dana u šeher – Sarajevu i doživjeh više no za mjesec dana u Zagrebu. Naročito hrvatstvo Herceg – Bosne (danas uobičajenije kazati BiH, op., T.T.) natkriljuje i optimistično banovinsko mišljenje.
Hrvati su tamo već sada organizovaniji i složniji no ovdje, a što je za nas najpoučnije: gotovo svi su starčevićanci. Dok je ovdje kod nas u Banovini (Hrvatskoj) plemensko, “slavensko” osjećanje jače kod svih nestarčevićanskih stranaka od državnoga, narodnoga, Hrvati … (BiH) odvajkada su upravo “frankovački” (Josip Frank, vođa HSP-a), jer se tamo u praksi, osobito u posljednje doba vidi još očitije nego u ostalim hrvatskim zemljama, da su srpski državni i hrvatski državni interesi dijametralno oprečni. Zato je danas Sarajevo i Mostar najbolja škola čistog hrvatstva. Znam ljude koji dođoše onamo kao naprednjaci i slavosrbi (Starčevićev naziv za srbofile i Jugoslavene, op., T.T.), a odoše kao tvrdi starčevićanci. Gg. dr. Ivo Pilar (1873. – 1933., hrvatski pravaš i ideolog, argumentirani protivnik Jugoslavije), bar (on) Benko – “Arhur Grado” (Artur Benko Grado , 1875. – 1946., pravnik i publicist rodom iz đurđevačke obitelji koja je dala niz časnika i političara, te poznatog astronoma Iva) – i Mihovil Nikolić (hrvatski pjesnik, 1878. – 1951.) bez sumnje se u činu uvjeriše da Hrvati i Srbi nisu isti “narod”…, jer ne mogu biti imajući pored sasvim različne kulturne još i sasvim oprečne državne misli.
Dok na banovinskim prugama postupa sa mnom kondukter kao pustahija, na bosanskoj uskotračnoj željeznici vlada se europski. Sigurnost bosanske administracije nad banovinskom vidi se na svakom koraku. Nedavno je “Pokret” usporedio bosanski budget sa tamošnjim (!),, došavši za nas do sramotnih rezultata. Dok hrvatski kapital služi Mađarskoj, bosanski se troši za Bosnu. Dok je nas Pešta dovela do prosjačkoga štapa (pretjerivanje, op., T.T.), Austrija nije bosanskoga novca harčila izvan Bosne, i to treba za budućnost upamtiti.”
Matoš ističe da Beč nameće nijemštinu, ali podiže materijalno blagostanje svojih podanika.
Boravak kod urara Ergovića i krčmara Potušeka, pa bosanske čardake nalične turopoljskim ne držim bitnim, ali poezija izbija iz putopisa: “a, ovo sunce što se tmurno rađa iz krvi i magli, čini mi se suncem posljednjega bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića i tvoje sunce Katarino! (Katarina Kosača, tragična bosanska kraljica izbjegla pred Turcima u Italiju, djeca joj zarobljena prešla na islam) i rimska koludrice (časna sestra, op., T.T.)
Konaci turski djeluju Matošu kao osinja gnijezda, viteški prosjaci i slijepci, a kula drevnih branitelja Vranduka od Osmanlija mu naliči orlušini suroj.
“A tamo, iza onih gora i mutnih planina – tamo nam sinu prvo hrvatsko sunce, tamo na Duvanjskom polju sinu nam prvo zlato tvoje krune, junače Tomislave…
Treba se voziti od Zagreba pa do Sarajeva… prevaliti prostor kao između Pariza i Marseillesa, prostor čistom zemljom našom, pa da osjetite da misao Duvanjskoga polja mora danas biti jača i življa no ikada! Zemljo divna, zemljo naša, kako malo smo mi tebe dostojni! Zenica sa golemošću svoga ugljenika i spoljašnjošću (?!) zadimljenoga belgijskoga ili engleskoga rudarskog mjesta, pitoma polja oko Visokoga, drevnoga kraljevskoga mjesta, onda lijepa kotlina sa vidicima – Kiseljakom i Ilidžama, pa panorama šeher – Sarajeva sa modernim, novim zapadnjačkim gradom u kotlini oko Miljacke i sa rasturenim, kao bijeli golubovi rastresenim muslimanskim kućama i konacima po obroncima polugolog gorja, okrunjenog sitnim utvrđenjima nad kojima gospoduje begovska, gospodska visina Trebevića… Stigoh onamo uoči Bajrama, i ni usred Pariza ne bijah žrtvom tolikih najsuprotnijih senzacija. To bi bio izabran grad ljudi što živu samo života radi, što doživljuju samo radi doživljaja. Tri najglavnije europske povijesne struje, muhamedanstvo (ipak tada samo na južnim rubovima Europe, op., T.T.), katolicizam i bizantinizam sastaju se tu u jednoj te istoj duši narodnoj (!, op., T.T.), a da se ne dodiruju. Dodajte još Hebrejce, najčišću, najplemenitiju “Eškenazi” – pasminu (Aškenazi su iz istočne Europe nastanili srednju Europu i SAD, maurski Židovi su Sefardi iz Španjolske, Matoš ponekad fantazira, op., T.T.) iz maurske Španije bačenu tiranijom raznih Torquemada (dominikanac španjolski i inkvizitor, rodom Židov)…, živ dokaz najveće vjerske tolerancije islamizma, pa onda doseljenike sa površnošću bečke “bijela kafa” kulture, i šarenilo toga poluistočnoga grada sinut će nam u cijeloj njegovoj žarkosti perzijskog ćilima. (Gustl, pa nije Sarajevo u Maroku ili Alžiru, ono je sivo op., T.T.)”
“Moj literarni kolega Mihovil Nikolić priča mi da se u Sarajevu osjeća sto puta srećniji i više kod kuće nego u koterijama (fr. coterie, družbe, klike) rastrovanom Zagrebu. (orijentalci su šutljivi, ali nisu manji spletkari od zapadnjaka, op., T.T.)
Koje šarenilo samo na trgu i pod ćepencima (drvena pročelja dućana), oko Husrevbegove divne džamije, okićene lipom kao većina džamija i naših hrvatskih seoskih hramova! Kakve žarke boje, kakvi tipovi, koliko sunčanih žarkih motiva za kičicu orijentaliste Brangwyna! (Frank Brangwyn, 1867. – 1976., velški umjetnik)
Kao da se iz neba prosu korpa sa crvenim patlidžanima, modrim grožđem, crnim šljivama i ćilibarskim jabukama na šareni bosanski sag! A tri koraka odatle Rudolfova i Franje Josipa ulica sa modernim korzom, kafanama, dućanima, krasni quaievi (fr. kejevi, mulovi, pristaništa) Miljacke sa modernim školama, uredima, zavodima i poduzećima… Sarajevo ima već sada tramway, clubski život, crte velegradskih tendencija kakvih nažalost još dugo nećemo imati u Zagrebu (nažalost Matoš opet griješi, op., T.T.) ubijanom ljubomornošću mađarske politike financijske i prometne.
(Nastavak slijedi)
