Zar se ikada ikoji krivac osjećao krivim?

Suci bi na početku procesa pred sudom optuženike trebali pitati: Jeste li krivi po točkama optužnice?

Na početku nastavka suđenja Ivi Sanaderu, na pitanje suca Sanader je odgovorio "Ne osjećam se krivim!". Nije to ni prvi, a ne će biti ni posljednji put da neki naš političar optužen za neko nezakonito djelovanje, na sudu izjavljuje da se "…ne osjeća krivim!" Ovo poslednje očitovanje Ive Sanadera me podsjetilo na nešto veoma zanimljivo. Naime, gotovo se ne mogu sjetiti da je ikada ikoji politčar ili dužnosnik optužen za neko nedjelo, na sudu izjavio "Kriv sam!", mada je toliko jasno da je netko bio i kriv. Svi se oni izjašnjavaju da se NE OSJEĆAJU KRIVIM! Ne govore da NISU krivi, već se ne osjećaju krivima?!

Što nam to govori glede karaktera i mentalnog sklopa takvih osoba? Pa logičan je zaključak da se takve osobe po karakteru i mentalnom sklopu ne razlikuju ništa od običnih prijestupnika i kriminalaca, kojima su protuzakonito djelovanje, krađe, nasilništvo, pljačka i ugroza tuđih života 'modus vivendi', to jest uobičajeni način života, pa sukladno tomu oni se ne smatraju krivim što žive na takav način. Zar postoji netko tko bi povjerovao da se Al Capone 'osjećao krivim', za bezbroj ubojstava koje je osobno izvršio? Pa konačno ni jedan nacist, NKVD-ovac ili UDBA-š se nikada nisu osjećali krivim ni za jedno nedjelo koje su činili. Niti jedan osvajač, niti jedan diktator se nisu nikada 'osjećali krivim', dapače tvrdili su da rade ispravne stvari. Pa se čak niti jedan dželat ili plaćeni ubojica nikad nije 'osjećao krivim', jer smatraju da naprosto rade "svoj" posao !

Zašto sve ovo navodim? Zato jer je po meni ogromna razlika između izjave "ne osjećam se krivim", i izjave "ja nisam kriv"! Tko kaže "nisam kriv", tvrdi da nije činio ono za što ga optužuju, a tko kaže "ne osjećam se krivim", na indirektni način priznaje da je činio ono za što ga optužuju, ali ne smatra se krivim, ne osjeća da je kriv za to, jer smatra da to što je činio nije ništa loše. U konkretnom slučaju Sanader nije rekao da nije primio mito od MOL-a, već da se ne osjeća krivim za optužbu da je primio mito, kraće rečeno smatra da primanje mita nije nešto za što bi trebalo snositi kaznenu odgovornost. A još svježiji primjer od Sanadera je Ivica Todorić, koji zasigurno 'ne osjeća' da je kriv za bilo što kao vlasnik Agrokora. Ne osjeća se vjerojatno krivim za izvlačenje novca iz kompanije na vlastite račune u inozemstvu, za zaduživanja koje nije ni namjeravao vraćati, za prikazivanje lažnih bilanci kompanije, za podmićivanje političara i državnih dužnosnika.

Takve primjere bi mogli iznositi "do sutra", i bit će ih sve dok bude osoba koji govore "ne osjećam se krivim" jer im je moralni profil odnosno karakter i mentalni sklop takav da smatraju da činiti krive, nezakonite i loše stvari nije ništa loše, te se za takva činjenja "ne osjećaju krivim"! Takve osobe se vjerojatno ne će nikada promijeniti, radit će uvijek krive i nezakonite stvari – svaki put kada za to budu imali mogućnosti i prigode, a vjerojatnost da budu kažnjeni bit će mala.

Zato bih predložio da u ZKP-u (Zakon o kaznenom postupku) bude uneseno, i da suci prakticiraju pristup početku procesa pred sudom, da optuženike ne pitaju osjećaju li krivima, već da ih se isključivo pita sljedeće: "Jeste li krivi po točkama optužnice?" Time bi se osim konkretnog odgovora DA ili NE, postiglo i to da se donekle onemoguće odvjetničke smicalice da nakon optuženikovog očitovanja da se "ne osjeća krivim", to uporabe kao argument da je optuženik mentalno neuračunljiv ili mentalno/moralno deficitaran, pa time postizali ublažavanje kazni, ili čak oslobađanje od zasluženih kazni!

Laslo Torma