Armenci su vjerovali da je dan smrti određen već u trenutku rođenja
Pogrebni običaji u Armenaca malo se razlikuju ovisno o tradiciji pojedinoga kraja gdje žive ili su živjeli. Armenci su vjerovali u sudbinu – tčakatagir (doslovce: natpis na čelu) i prema njihovoj predodžbi dan smrti je bio određen već u trenutku rođenja. Na dan rođenja djetetu je dolazio anđeo ili duh smrti i oduzimao mu dušu koja je napuštala tijelo s posljednjim dahom umirućega. Vjerovali su da ljudska duša napušta tijelo u vidu ptice. Ako je pokojnik bio dobročinitelj, duša mu je bila u vidu bijele ptice, a ako je bio grješan – u vidu crne ptice. Duša koja je odlijetala u nebo bila je oko pokojnika sve do njegova pogreba, zato je priprema za sprovod počinjala odmah nakon smrti. Tijelo su prali obično stariji ljudi, često rođaci koji su bili istoga spola kao i pokojnik. Pokojnika su polagali na posebnu dasku licem prema istoku i prali su ga hladnom vodom sa sapunom, počevši od glave. Vodom koja je ostala nakon pranja prali su ruke i noge članovima obitelji umrloga da ih napusti strah.
Odmah nakon smrti u pokojnikovu domu zaustavljali su sve satove. Zrcala su bila zastirana tkaninom ili su okretana naopako. Kod pokojnika je uvijek morala gorjeti svijeća i netko je morao uza nj bdjeti, čak i noću. Poklopac lijesa od drva morao je biti izvan doma. Da se zloduh ne bi uselio u opuštošeno tijelo, pokojnika su s rukama, prekriženima na prsima, umotavali u mrtvački pokrov (arm. patan) koji su zatim zašivali. Pokojnika su prenosili na noć iz doma u crkvu gdje su ga umotavali u sag bez dlačica (arm. karpet) i stavljali na pogrebne daske. Umrloga su iznosili muškarci i obvezatno nogama prema naprijed. Vrata doma prije iznošenja pokojnika isprva su zatvarali, a zatim otvarali tri puta udarivši u vrata. Smatralo se je da će tim postupkom pokojnik zaboraviti put do svojega doma i nikada se ne će vratiti. Radi toga su stavljali također teški kamen na mjesto gdje je ležao pokojnik. Okupljena je ženska rodbina nad tim kamenom, posteljom i odjećom glasno naricala. Za sedam su dana kamen odnosili što dalje od doma, postelju su prali, a odjeću dijelili ponajprije onima koji su prali pokojnika, crkvenim službenicima, a također i rođacima.
Sprovod
Rodbina je obično nosila lijes u povorci do groblja pješice, tj. nosili su lijes na rukama. To je bio znak poštovanja prema umrlomu. Služili su se kolima ili katafalkom ako je do groblja bilo daleko ići pješice. Na putu do groblja svećenik se nije smio osvrtati da nehotice ne bi pokazao pokojniku put natrag do kuće, inače bi se u toj obitelji nesreća mogla ponoviti. Na tom se je putu povorka tri puta zaustavljala za oproštaj s pokojnikom. Pri tom su pogrebna nosila tri puta podizali i spuštali. To je ponavljano pri izlazu iz crkve i uz sami grob.
Na pogrebu je uvijek bilo mnoštvo ljudi. Rodbina, susjedi, prijatelji, poglavito starije dobi, morali su obvezatno pribivati na pogrebu. U pogrebnoj povorci do groblja išli su samo muškarci, a žene su se nakon bogoslužja u crkvi morale vratiti doma. Pokojnika su pokapali u mrtvački pokrov, glavom okrenutom prema zapadu. Na groblju su svi bacali u grob šaku zemlje. Postojao je običaj stavljanja u grob različitih predmeta koji su bili, kako je smatrano, potrebni pokojniku. Primjerice, kovaču su stavljali bat u grob, tesaru – sjekiru, brijaču – britvu itd.
Karmine
Nakon pogreba svi su s groblja odlazili k bliskim rođacima pokojnika i stiskali im ruke u znak tuge i utjehe. Zatim je za širi krug ljudi bio upriličen obredni objed, karmine u pokojnikovu čast. Nakon ukopa važno je bilo i obredno umivanje u pokojnikovu domu gdje bi pred ulazom u kuću stavljali vjedro vode i ručnik. Svećenik je čitao molitvu prije početka obrednoga objeda. Pripremali su obično kuhano meso (hašlamu), kuhani grah, harisu (gusta kaša od pšenice i piletine), a od pića – bijelo vino i rakiju. Umrloga su posjećivali na drugi dan nakon pogreba (obično žene) odmah po izlasku sunca, a također i na sedmi i četrdeseti dan nakon smrti i kada se je navršavala godina dana od smrti pokojnoga. Muškarci se nisu brijali sedam ili čak četrdeset dana u znak žalosti. Žene su spremale pokojnikovu postelju, prale sve rublje, a također su prale sebe i glave članovima obitelji.
Poštivanje pokojnika izražavano je i tako što bi obično za godinu dana nakon smrti rodbina podigla nadgrobni spomenik i redovito održavala i pohađala grob. Ustanovljeni su i stalni spomen-dani za sve umrle prema crkvenomu kalendaru.
Izvor: Ter-Sarkisjanc, Alla. 2005. Istorija i kul’tura armjanskogo naroda s drevnejših vremen do načala XIX v. Moskva: Izdatel’skaja firma “Vostočnaja literatura” RAN.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više