Snujuć o ljepoti Hodeć po tuđini umorni i tužni, često nam se čini da nije daleko utočište neko što će domovini sve to bliže biti, pa da ćemo tamo i dušu i tijelo moći odmoriti. Idu tako, teku dani i lijepi i ružni, a hod mučan traje nudeći nam gorke zalogaje kruha svagdašnjega. Ipak, nismo sami, jer dolaze novi naraštaji pa i oni hode skupa s nama i kada je svjetlo, i kada je tama. Hodeć po tuđini, snujuć o ljepoti što iza nas osta u ranjenoj, našoj domovini, pustih snova nikada nam dosta. I dobro je tako što baš od nas svatko vjeruje u nove kobi izazove pa i zadnje nade, dok još snage ima, bar u snima ostvariti znade. Nekad ipak vrijeme teče odveć sporo pa tuđina brani da se bržim hodom i dan brže dani pa da nas što prije toplo krilo domovine utješi, ogrije. Hodeć po tuđini, žudeć kraju rodnom i predragom, nikada se ni za svojim tragom mi ne osvrnemo. I ne posrnemo. A prolaze dani, i prohuje ljeta mladosti i nada pa se samo uspomena zovom svatko od nas, još pod tuđim krovom, od starosti brani. Možda ipak kada tada ozbilje se snovi i i osvanu dani vidicima rodnim ovjenčani pa i hod nam mučan zauvijek prestane. Hodeć po tuđini ne umire nada! Malkica Dugeč, 24. 2. 2018.