Hrvatska mora osuditi genocid nad Armencima

Mladoturci su u Prvome svjetskom ratu pobili i protjerali milijune Armenaca, Grka i drugih kršćana

24. travnja – Dana genocida nad Armencima. Naime, koncem 19. i početkom 20. st. problemima opterećeno i prezaduženo Tursko Carstvo počelo se je raspadati što je dovelo do stvaranja mladoturskoga pokreta koji je na prvo mjesto stavljao islam kao odrednicu turskoga identiteta. To je pak značilo da onima koji nisu bili careve vjere ne će biti mjesta u novoj državi ili će, ako u njoj ostanu živjeti, biti građani drugoga reda. To se je prije svega odnosilo na drevne narode, Grke, Armence i Asirce.

Vješanje Armenaca

Militantne mladoturske skupine, potpomognute vojskom, pobile su oko 200 tisuća i prognale oko 800 tisuća Grka iz priegejskih maloazijskih područja. Primjera radi, u gradu Ismidtu, na obali Mramornoga mora, bilo je pobijeno 12,5 tisuća Grka, samo zato što su bili Grci i kršćani. Ukupno je pobijeno i protjerano oko milijun Grka iz maloazijskih primorskih krajeva koje su njihovi predci naselili prije gotovo 5 tisuća godina. Morali su platiti životima ili bijegom, ugasiti vatru na pradjedovskim ognjištima, ostaviti domove, bogomolje, njive, vinograde i grobove predaka. Za taj genocid nad Grcima osim Grka malo tko mari. Još veći genocid počinjen je nad Armencima kojih je u navedenom razdoblju, koncem 19. i početkom 20. st., pobijeno oko milijun i pol u većim turskim gradovima, a naročito u područjima zapadne Armenije. Armenski kršćani su ubijani i proganjani, sela su im spaljivana, domovi i bogomolje rušeni, čak su i spomenici s armenskim tekstom završavali u zidovima štala i kokošinjaca. Tu tragediju armenski narod ne će i ne želi zaboraviti pa su Armenci odredili da svake godine 24. travnja bude spomendan na sve žrtve toga genocida.

Genocid nad Armencima su priznale i osudile mnoge zemlje i međunarodne organizacije: Europsko vijeće, Europski parlament, UN-ova potkomisija za sprječavanje diskriminacije i zaštitu manjina, Svjetsko vijeće Crkava, parlamenti Urugvaja, Francuske, Belgije, Danske, Italije, Nizozemske, Švicarske, Švedske, Rusije, Poljske, Libanona, Litve, Grčke, Slovačke, Cipra, Argentine, Venezuele, Čilea, Kanade, Vatikana, 43 od 50 država u SAD-u.

Na ovom popisu država koje su priznale da je Turska počinila genocid nad Armencima nema Hrvatske, a trebala bi biti ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog činjenice da je nad hrvatskim narodom nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, uglavnom u ljetnim mjesecima 1945. godine također izvršen genocid. Bez suda i suđenja pobijeno je stotine tisuća Hrvata, točan broj se nikad ne će moći odrediti. Genocid na Hrvatima su izvršili partizani koji su prihvativši želje velikosrpskoga fašizma htjeli zatrti hrvatski narod. Tisuće i tisuće su stradale na stratištima diljem Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine (Bleiburg, Huda Jama, Tezno, Kočevski rog, Macelj, Jazovka, Jasenovac…). Od Bleiburga na istok dolinom rijeke Drave kretale su se kolone ljudi prema logorima koji su nicali diljem Hrvatske kao gljive nakon kiše. Mnogi su u tim logorima i skončali. U jednoj takvoj koloni hrvatskih nevoljnika bio je i moj otac koji je, kao domobranski časnik, pješke prešao put od Dravograda u Sloveniji do Požege u Slavoniji, gdje je bio privremeni logor, a iz Požege je u stočnim vagonima zajedno s drugim Hercegovcima prevezen u logor kod Mostara.

Hrvatski državni sabor bi, po uzoru na armenski parlament, trebao odrediti jedan dan u godini kao spomendan na sve žrtve genocida nad Hrvatima. To bi trebao biti neradni dan, sa zastavama na pola koplja i misama zadušnicama u crkvama i na stratištima. Najbolje bi bilo da to bude dan kad su hrvatski generali u dvorcu na brdu Bleiburg potpisali predaju jer odatle i tada kreće nesreća hrvatskoga naroda. Osim toga Hrvatska bi u Zagrebu trebala osnovati i Muzej genocida nad Hrvatima kako bi budući naraštaji bili informirani o tom u kakvoj pogibelji je bio njihov narod nakon završetka Drugoga svjetskoga rata.

Prof. dr. sc. Milan Nosić