Vučji čopor i jasenovačke laži

Hrvati više ne pristaju na šutnju i nametanje kolektivne krivnje

Narode moj, vidite li vi kako ovih dana poput čopora bijesnih pasa na stražnje noge skaču čuvari jasenovačkoga mita i sljednici one zloćudne ideologije koja nam je nametnula hipoteku „genocida“, „holokausta“ i „zločinačke nacije“!? Dovoljan je dašak istine, lagani povjetarac (poput onih 15 minuta gostovanja Igora Vukića na HTV-u, nedavno, povodom predstavljanja knjige Radni logor Jasenovac), pa da se ta učmala žabokrečina, to ustajalo leglo gmizavaca uzburka i svojim ogavnim smradom podsjeti da je još uvijek tu i nakon punih 28 godina hrvatske državnosti.

Već više od 50 godina slušamo njihove bolesne laži koje nagrizaju hrvatsko nacionalno biće poput kancera, ali još više od toga boli hrvatska šutnja i pristajanje na tu zlokobnu perfidiju. Kakvi su to mozgovi i mentalni sklopovi koji su pripravni bez ograda i promišljanja pristati na jednu rasističku tezu o „urođenoj genocidnosti“ vlastitog naroda i njegovoj „zločinačkoj prirodi“? Dakako, nisu svi Hrvati šutjeli. Imamo blistavih primjera hrabre borbe protiv tog zla. Dr. Franjo Tuđman, kardinal Franjo Kuharić, Ante Bruno Bušić, dr. Ljubo Boban i brojni drugi intelektualci, svjesni što je u pitanju i koliko je to pogubno po hrvatski narod, već su u vrijeme komunizma govorili istinu i pružali otpor velikosrpskoj i partijskoj oligarhiji kojoj su crne legende o Hrvatima služile kako bi nas disciplinirali i unaprijed osujetili svaki naš pokušaj osamostaljenja i oslobađanja iz njihovog zagrljaja.

Proglašavanje Ustaškog pokreta „najvećim zlom koje je postojalo u istoriji ljudskog roda“, njegovo vezivanje uz HSS i Katoličku crkvu, uz maksimiziranje „ustaških žrtava“ (kako u logoru Jasenovac tako i uopće), bili su stupovi na kojima je sagrađena zloćudna teza o kolektivnoj krivnji Hrvata. Masovne žrtve podrazumijevaju masovne počinitelje zločina – a to je onda na korak do mogućnosti ispisivanja kolektivne optužnice cijeloj naciji. Primjer koji slijedi jedan je od tipičnih iz vremena vladavine zločinačkog komunističkog režima i on pokazuje što je sve tada bilo dopušteno velikosrpskim propagandistima (koji su spletom okolnosti i silom prilika privremeno navukli komunističku ljušturu).

Komunistički ratni zločinac i partijski aparatčik, agitpropovac, službeni biograf Josipa Broza Tita, velikosrpski nacionalist i akademik Vladimir Dedijer (nadahnut „znanstveno“  utvrđenim spoznajama iz Magnum crimena i sličnih izvora), već u jesen 1961. godine, pišući predgovor za dansko izdanje romana Dobrice Ćosića Daleko je sunce, elaborira neka od pitanja tada recentne povijesti južnoslavenskih naroda (zanimljivo, u tekstu nema gotovo niti riječi o samome djelu, a naročito ne o njegovom sadržaju, nego je isti iskorišten za velikosrpsku propagandu pod krinkom „humanizma“ i „pijeteta“ prema žrtvama rata): „(…) Razmišljam kako ti talasi masovne nasilne smrti tuku srpski narod kroz vekove. U minulom ratu u Jugoslaviji poginulo je više od milion i sedamstotina hiljada ljudi, a u prvom svetskom ratu gubici su bili još veći. Samo je Srbija, prema službenim podacima iznesenim na Mirovnoj konferenciji u Versaju, izgubila 41% od celokupnog broja svog stanovništva …

… Taj sveti teret nasilne masovne smrti prisutan je u svesti moga naroda, to je glavni motor koji nas održava živim,on je kompas u burama koje su pred nama, koje nam prete.

    Zbog toga skrećem pažnju čitaocu u Skandinaviji, ovde na dalekom severu, da će mu Ćosićevo štivo pomoći da bolje razume sudbinu jednog malog naroda na Balkanu.

    Ova knjiga poseduje i druga svojstva.Kunem se, još jednom,da je ona pošteno opisala rat u Jugoslaviji …

(…) Nadbiskup Stepinac i katolička crkva u Jugoslaviji bili su u koluziji s Hitlerom, u stvari duhovni začetnici genocida protiv srpskog naroda, kojom prilikom je stradalo 600 hiljada ljudi. O tome istorije u Evropi ne pišu,jer to je jedna od najvećih sramota evropske civilizacije.

… Dobrici Ćosiću kao srpskom partizanu, mora se priznati zasluga da je kao retko koji pisac otkrio te mračne ubilačke struje u sopstvenom narodu …“ (Dobrica Ćosić, Fjernt star S’olen. Med Forord af Vladimir Dedijer. Oversat fra serbo-kroatsk af Toni Madsen. – Kobenhavn, Aschheloug Dansk Forlag, 1961; p.p. 5-6.; preuzeto iz: Vladimir Dedijer, Književnost i istorija, Beograd, 1985., str.207-208.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.).

Eto jednog kratkog i sažetog prikaza recentne povijesti jugoslavenskog prostora iz radionice Agitpropa, u čije ime Dedijer i Ćosić slabo obaviještenoj danskoj publici neupućenoj u događanja o kojima je riječ tumače „istinu“ o tomu što se događalo u Jugoslaviji tijekom Drugoga svjetskog rata. I ne zaboravimo, riječ je o osobnim prijateljima bravara Jože kumrovečkog i njegovim sluganima koji su svoj povlašteni položaj u Partiji i društvu koristili kako bi na sve raspoložive načine i svim sredstvima širili otrovnu mržnju i opskurne laži na štetu hrvatskoga naroda a za račun i u korist naci-fašističke velikosrpske ideologije. Čak i iz ovog kratkog ulomka jasno je vidljivo kako tandem Dedijer-Ćosić srpsku naciju stavlja isključivo u poziciju „žrtve“, a Hrvate proglašava najvećim (i jedinim!) zločincima i optužuje ih za „genocid“. Jasenovac se ne spominje, iz prostog razloga što taj mit još uvijek tada (1961. godine) nije uspostavljen, ali tu je (za svaki slučaj) bolesna laž o 600.000 pobijenih Srba i Katoličkoj crkvi kao „duhovnom začetniku genocida protiv srpskog naroda“.

Dedijer i Ćosić ne spominju Srbiju i Srpsku pravoslavnu crkvu (jer oni, valjda nisu bili u „koluziji s Hitlerom“), pa ni zloglasnog vladiku Nikolaja Velimirovića Žičkog (aktivnog fašista Ljotićevog 'Zbora'), oni „zaboravljaju“ što su u godinama prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata radili patrijarh srpski Varnava, njegov nasljednik Gavrilo Dožić, mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Lipovac, stotine popova četničkih koljača (počevši od popa Momčila Đujića preko popova Save Božića, Sergija Urukala, Slobodana Šiljka, Milorada Vukojičića Mace i preko 360 drugih pripadnika klera SPC koji su bili  aktivni četnici i koljači koji su među ostalim ubijali i vlastite sunarodnjake po Šumadiji, Bosni i Crnog Gori), ali zato ponavljaju laži o „više od milion i sedam stotina hiljada“ žrtava rata i 41% srpskih gubitaka stanovništva u Prvom svjetskom ratu. Ovaj zlokobni dvojac bez morala u skrupula, te nebuloze i notorne neistine umotava u tobožnje nastojanje da se „otkriju mračne i ubilačke struje u sopstvenom narodu“ (tako što se Srbe prikazuje kao žrtve, a Hrvate i katolike kao krvnike!?).

Eto, to je samo jedan od bezbroj primjera bolesne propagande Titovih poltrona i slugana koji su zaštićeni svojim statusom i Partijom, već tada širili ogavne laži i stvarali zlu krv među narodima – i što je najperverznije u svemu, sve su to umotavali u „bratstvo-jedinstvo“ i „dobre namjere“!? Nastavljači takve propagande koji danas u Hrvatskoj skaču poput bijesnih pasa na svakoga tko takne njihove dogme i mantre, pojavljuju se u likovima Milorada Pupovca i njemu sličnih. U čoporu vlada panika. Vrijeme razotkrivanja je pred nama. Maske su spale. Hrvati više ne pristaju na šutnju i nametanje kolektivne krivnje… TOČKA!

Zlatko Pinter