SINARKIZAM – Boljševički profesor okultnog (15)

Barčenko je zarana pokazivao sklonost za "paranormalno"

Mogućnost da se negdje u unutrašnjosti Zemlje nalazi napredno znanje i tehnički „know how“, izazvali su znatiželju ne samo istraživača nego i okultista. Praktičnu su korist od pristupanja i iskorištavanja tih znanja očekivali pojedinih političari i obavještajci napose u Rusiji. Čim su se zainteresirali boljševici, za sobom povukli i znatiželjne Britance pa kada su obje snage bile na okupu daleko za njima nisu zaostajali ni Amerikanci, Nijemci i Japanci. Ovaj članak bavi se aktivnostima trojice muškarca, dva Rusa i jednog Amerikanca: Aleksandra Vasiljeviča Barčenka, tzv. „boljševičkog profesora okultnoga“ te aktivnostima umjetnika i istraživača okultnoga Nikolaja Reriha, i Roya Chapmana Andrewsa koga se često navodi kao stvarni model Indiana Jonesa. Iako su mnogi smatrali da se ta trojica nikad nisu upoznali, pouzdano je da su svi bili uključeni u ekspedicije po pustinjama Mongolije i dolinama pod Himalajom u potrazi za izgubljenom civilizacijom i pretpovijesnim ljudima. U slučaju Barčenka i Reriha, specifičan je cilj bila Šambala. Kao što ćemo vidjeti u nastavku, njihova istraživanja samo su vrh ledene sante, tajnovite i skrivene misije koja je uključivala tajna društava i obavještajce. Preostaje za razotkriti tko je i za koga – i zašto – radio.

Aleksandar Vasiljevič Barčenko

Boljševički profesor okultnog – Aleksandar Barčenko A. V. Barčenko rođen je 1881. u Eletsu i zarana je pokazivao sklonost za „paranormalno“. Dijelom okultist, a dijelom znanstvenik i istraživač, te iako pomalo šarlatan bio je povrh svega tragaoc. Primarano je bio usmjeren na otkrivanje izgubljenoga znanja pretpovijesne civilizacije, tj. sačuvanih ostataka. Za vrijeme studija medicine od 1901. do 1905. godine Barčenko je posjećivao masonske i teozofske krugove i naginjao je njihovim ezoterijskim doktrinama. Jedan od njegovih profesora bio je upoznat s ranije navedenim St-Yvesom d'Alveydrom, te je i svog đaka uveo u legendu o Agarti/Šambali. Rad D'Alveydra također je promicao političko-mističnu doktrinu Sinarhije, sustava koji su navodno usavršili stanovnici skrivenoga Kraljevstva. Ugrubo govoreći, Sinarhija označava „vladavinu tajnog društva“ ili prosvijetljene elite. Tu je ideju koncem 19. stoljeća sabrao drugi francuski ezoteričar, Gerard Encausse, poznatiji kao Papus, koji ju je ukomponirao s drugom mističnom strujom, martinizmom, te je osnovao svojevrstan kvazi-masonski red martinista i sinarhista.

Tijekom 1900.-1905. Papus je posjetio Rusiju i tamo je osnovao ćelije svog novog reda u koji je regrutirao članove iz familije Romanovih. Također, intrigantno je bilo doznati da on istovremeno ima ulogu francuskoga „utjecajnog agenta“ čiji je zadatak bilo spriječavanje njemačkog utjecaja kod ruske elite i ubrzavanje društvene revolucije. Netko je poslije od Papusovih suradnika tvrdio da je martinizam bio „klica sovjetizma“. Prije izbijanja Prvog svjetskog rata Barčenko je radio kao pisac i novinar. Istovremeno bio je uključen u martinistički „Kabalistički red ruže i križa“. Njegov ga je izraženi interes za okultno naposljetku doveo do hiromantije, tarota, alkemije, hipnoze, „isijavajuće energije“, astrologije i čitanja misli. Godine 1911. objavio je članak za časopis „Priroda i društvo“ o „prijenosu misli“. Njegovo pisanje obuhvaća i dvije „fantastične“ novele, Doktor Černji te Iz mraka. Literarni mu je alter ego postao dr. Aleksandar Nikolajević Černji koji je u Indiji i na Tibetu godinama proučavao arkane do nogu uz skute mističnih mahatmi. Barčenko je sanjao učiniti to isto. Poslije kratkotrajne službe u ratu, Barčenko se vratio nazad u Petrograd (preimenovan poslije u St. Petersburg) i tamo je ušao dublje u okultne krugove. Jedan od čestih gostiju u to vrijeme u Pertogradu bio je Georgij Gurdjijev. Iako se pouzdano ne može tvrditi da su bili u izravnom kontaktu, dobro je poznavao Gurdijevljeva učenja i u budućim godinama oni će biti višestruko povezani. Iako je Barčenko odobravao rušenje cara Nikolaja 1917., nije se oduševio Lenjinovim boljševicima. U poslijeoktobarskom okruženju, da bi se prehranio, počeo je održavati ezoterijska predavanja revolucionarnim mornarima Baltičke flote.

Koristio je Šambalu da bi opisao „najranije komunističko društvo“ u sklopu pretpovijesne „univerzalne velike federacije naroda“. Ti boljševičko usmjereni sentimenti razlikovali su se od njegovih privatnih stremljenja. Preko udruženja „Sfinga“ upoznao se s martinistima, teozofima i „kršćanskim pacifistima“ koji su javno istupali kao neprijatelji sovjetskog režima. Poslije je priznao da je skupina zauzela „konspiracijske prostorije bijelogardijaca“ i surađivala s militantnim antiboljševicima poput Borisa Savinkova. Zauzvrat je Savinkov aktivno surađivao s britanskim i francuskim obavještajcima, među kojima i sa zapaženim Sidney Reillyom koji je u ljeto 1918. potpomogao pokušaj Lenjinova svrgnuća.

(Nastavak slijedi)

Vid Hinković